Kraljica Lucy jedna je od najvažnijih likova serije romana fantastičnog žanra koje je napisao C.S. Lewis, Kronike iz Narnije. Bila je prva u svojoj obitelji koja je otkrila svijet Narnije u kojem je proživjela nevjerojatne pustolovine. No, mnogi ne znaju da je postojala i u stvarnom životu, bila je talijanka sa stigmama koja je proglašena blaženom.
Lik u djelu je inspiriran mističnom Lucíom de Narni. Engleski prijevod imena Lucía je Lucy, a Narni je grad u Italiji koji se nalazi između Asiza i Rima.
C.S. Lewisov biograf, Walter Hooper, objasnio je kako je pisac posjetio Narni te mu se svidio latinski naziv (Narnia) koji je potom odlučio iskoristiti za svoj roman.
Kao što je Lucy vjerovala u Aslana, lika lava koji se može smatrati prikazom Krista u knjizi, Lucía je bila vrlo pobožno dijete čvrste vjere koja se odupirala raznim nedaćama na koje bi naišla.
Rodila se u Narniju krajem XV. stoljeća u plemićkoj obitelji. Odmalena se molila i zabavljala ukrašavajući oltare.
Kada je imala pet godina molila se pred slikom Djevice u jednoj crkvi i zamolila ju da joj da dječaka kojega je nosila u rukama. Dječak od kamena se pretvorio u pravog dječaka i Lucía ga je tri dana čuvala dok se nije sam vratio na svoje mjesto u crkvi.
Imala je mnogo vizija u kojima su joj se pojavljivali sveci. U njezinu srcu se rodila želja za zavjetom čistoće i posvetila je svoje srce Bogu te odbila mnoge prosce. Međutim, jednog joj je dana, u viziji, Djevica rekla kako treba, poput nje, biti udana i djevica.
Otac joj je umro kada je bila adolescent te ju je stric odmah odlučio udati. Bila je obećana Grofu Pietru de Milanu koji je bio obiteljski prijatelj i koji je pristao na to da Lucía očuva svoj zavjet čistoće i kao njegova supruga.
Osim obveza koje je imala kao grofica, Lucía je bila posvećena služenju siromašnih. Sama je pekla kruh koji im je dijelila zajedno s nekoliko svetaca, kako kaže tradicija.
Vodila je intenzivan život molitve i pokore, nije bila zaslijepljena raskoši svoje okoline te je djelovala kao još jedna sluškinja u svojoj kući.
Suprug ju je počeo ponižavati jer mu je smetao njezin način života, čak ju je zatvorio u vinski podrum zbog njenih „ekstravagancija“. Lucía je pobjegla i bila primljena u Treći red sv. Dominika.
Poslali su je u Viterbo gdje je postala opatica manastira. I dalje je imala vizije u kojima je i dobila stigme. Jednom ju je prilikom posjetio suprug te se i on sam, godinama kasnije, priključio franjevačkom redu.
Na zahtjev Vojvode od Ferrare i po nalogu pape Julija II., Lucía je otputovala u Ferraru gdje je osnovala samostan te se posvetila obučavanju mladih djevojaka. Kada je grof preminuo, ponižavale su je i ogovarale pobožnice koje su na nju bile ljubomorne, a nova opatica ju je zatvorila.
Sve te kazne nisu slomile Lucíjin duh već je bila čvrsta u svojoj ljubavi prema Isusu sljedećih 38 godina, koliko je bila zatvorena. Zdravlje joj je oslabjelo i preminula je 15. studenog 1544. u 60. godini.
Kada su otvorili grob, godinama kasnije, pronašli su njezino neokaljano tijelo. Blaženom ju je 1710. proglasio papa Klement XI.
Preveo i priredio/medjugorje-info.com/Izvor: Aciprensa