Agencija ZENIT, od 8. ožujka 2011. godine, donosi izvješće (reportažu) o događaju sa svetim ocem Pijom iz Pietrelcine. Do sada nije bilo objavljeno. Izvješće je pod naslovom: La 'Sindone' di padre Pio.
U jesen 1998, primio sam telefonski poziv. Jedan duhovni prijatelj oca Pija zamolio me da ga dođem posjetiti. 'Vi ste novinar koji često puta piše o ocu Piju, ja čitam vaše članke', reče. 'Imam vam nešto vrlo važnoga ispričati'. Otac Pio je umro prije trideset godina. Proces za njegovo proglašenje blaženim je završio i već se znade datum svečanoga proglašenja njegove svetosti. Pošao sam posjetiti tog čovjeka i on mi je ispripovjedio povijest tako zbunjujuću da sam pomislio, barem djelomično, da je plod njegove mašte (fantazije). Iznio sam povijest u jednom svojem članku, ali s tonom distanciranja, ostavljajući čitaču da shvati kako iznosim vjerno to što mi je bilo rečeno, ali ja sam jedva jedvice vjerovao, da su se te činjenice stvarno dogodile.
Prošlo je gotovo trinaest godina i ona povijest se vratila aktualnom. Za nju se interesiraju neke crkvene ličnosti, a također i jedan poznati znanstvenik. Rezultati do sada postignuti pokazuju da se radi o jednom ozbiljnom događaju, makar nevjerojatnom s jednog razumnog gledišta, koji dodaje novo iznenađujuće poglavlje karizmatskim tajnama oca Pija. Onaj duhovni sin oca Pija zvao se Franjo Cavicchi. Bio je venetski industrijalac, jako poznat u Coneglianu, pokrajine Trevisa, gdje je živio. Imao je 85 godina, i zbog njegovih zasluga dodijelio mu je Predsjednik Republike naslov nadarbenika (komendatora). Preminuo je 2005. Kada sam ga pošao posjetiti, primio me u svojoj kući, jednoj vili, u predgrađu grada. Smjestio me u salon i odmah je prešao na stvar. 'Posjedujem jednu osebujnu sliku oca Pija, koju mi je sam redovnik poklonio učinivši da se pojavi na tajanstven i neprotumačiv način na jednoj običnoj maramici', reče mi. 'Radi se o izvanrednoj slici, vrlo vrijednoj relikviji, koju čuvam gotovo trideset godina. Razgovarao sam o toj slici s nekom braćom kapucina i također s mojim biskupom, ali su mi uvijek preporučili da ne razglašavam događaj jer bi mogao biti uzet kao fanatizam i škoditi postupku za proglašenje blaženim oca. Ali, sada, kada je proces za proglašenje blaženim završen, dobio sam dopuštenje govoriti i upoznati druge s ovom tajanstvenom slikom'.
Nadarbenik Cavicchi se digao i poveo me u jednu sobu uz salon. Zapali svjetla, otvori jedna vratašca. 'Evo dragocjena relikvija', reče. Slika se čuvala u jednom kutu sobe, pretvorenom u malu kapelu. Platno na kojem se vidjela slika, bila je obična maramica, označena, uz rubove, s karakterističnim crtežom linija, tipičnih za maramice jednog vremena. Bilo je obješeno između dva stakla koja je držao zajedno jedan veliki pozlaćeni okvir i postavljen na vrteći podložak, na način da bi se slika mogla vidjeti s obje strane. Sve uokolo, bile su fotografije i mnogi zavjetni darovi. 'Iako sam se trudio da bude nepoznat ovaj događaj, kao što mi je bilo preporučeno', reče Cavicchi, 'mnogi pobožni ljudi su doznali za to. Povijest je raširena s 'prolazom riječi' i često primam fotografije oboljelih, uz traženje molitava. One fotografije ja stavljam uz sliku i poneki bi od njih također ozdravio o čemu svjedoče ovi zavjetni darovi'.
Promatrao sam pomnjivo i sa znatiželjom sliku. Bez ikakve sumnje bio je to lik oca Pija. Lice je malo nedovoljno oštro, ali pokazuje na svojstven način tjelesne crte lica fratra sa stigmama. Ako mu se približava, slika je iščezavala, gotovo nestajala. Ako se udaljava, poprimala je sve preciznije okvire. Upravo kako se događa promatrajući Sindone, slavnu Plahtu koja je, po jednoj vrlo staroj predaji ovijala Kristovo mrtvo tijelo i na kojoj je, na tajanstven način, ostala utisnuta slika Isusova. Okrećući sliku na podlošku, moglo se vidjeti drugu stranu te maramice. Dok s jedne strane, slika prikazuje savršeno lik oca Pija, s druge strane je lik koji otkriva zbunjujuću sličnost s tradicionalnim Isusovim likom. Bitne crte su ostajale one lika oca Pija, koji ipak poprima nove obrube, kosu na nazaretski način što daje misliti na Krista. 'Neobično je, nije li tako?', kaže nadarbenik Cavicchi, 'Posve sam uvjeren da se na ovoj maramici s jedne strane nalazi lice oca Pija i na drugoj ona Isusova. Da se naznači, kao što su mnogi pisali, da je otac Pio, s misterijem stigmi i patnje bio, na ovoj zemlji, 'drugi Krist'.
'Kakav je početak ove slike?', zapitao sam nestrpljivo.
Povijest započinje pri kraju veljače 1968, počeo je pripovijedati Franjo Cavicchi. Lice ozareno, vrlo žive oči, dubok glas, govorio je serafskom mirnoćom, a da ipak nije uspio prikriti svoju uzbuđenost. 'Bio sam pošao k ocu Piju, kojega sam poznavao i posjećivao odavna, moleći ga za savjete. Putovao sam autom sa svojom ženom i drugim prijateljima. Ali, stigavši u San Giovanni Rotondo, saznajemo da se otac ne osjeća dobro i da prema tome nije silazio iz svoje sobe. Svejedno smo se zadržali nekoliko dana. Potom smo odlučili poći kući“. „Prije nego ćemo krenuti otišao sam do poglavara samostana da doznam ako, preko njega, mogu poslati svoju poruku ocu Piju i dobiti odgovor. 'Zašto da ne govorite izravno s ocem?', reče mi. 'Ovdje sam već više dana i nisam ga vidio', odgovorih. 'Kroz kratko vrijeme sići će da ispovijeda muškarce', reče on. I otvorivši vrata klauzure pokazao mi je dizalo odakle bi imao stići otac. 'Čekajte ga ondje, reče.
'Bio sam sâm ispred onog dizala, i bio sam zamišljen. Nisam znao kako bih započeo razgovor s ocem Pijom. On je uvijek imao malo vremena i dakle nisam se mogao gubiti u čavrljanju. Od uzbuđenosti ruke su mi se znojile. Uzeo sam maramicu koju sam imao u džepu i držao sam je čvrsto u rukama da obrišem znoj. Odjednom sam osjetio da dolazi dizalo. Kleknuo sam pred vratima. Kada su se otvorila, otac mi je pružio ruku da mu poljubim i reče smijući se: Sinčiću, ako ne ustaneš kako ću izaći?' –Bilo je tako. Sprječavao sam prolaz. Digoh se. On je vidio maramicu koju sam držao u ruci i uze je od mene. Ja sam odmah pomislio: 'Kakve li ljepote! Potom, kada će mi je vratiti, bit će to za mene dragocjena relikvija'. Koračajući uz oca, kojega su pratila dva subrata, povjerio sam mu svoj problem i, kao uvijek, on je imao odgovor neposredan i precizan'.
'U međuvremenu smo stigli pred ulazna vrata samostana. Vani je bilo mnoštvo koje je čekalo oca. Čim su se otvorila vrata, mnogi su mu pritrčali ususret da mu poljube ruku, da ga se dotaknu. Narod ga je progutao, a ja sam ostao ondje na izlazu promatrajući. Zaboravio sam na maramicu, ali nije ju zaboravio otac Pio. Doista, okrenuo se prema meni i pokazujući mi maramicu, reče: 'Ajme meni, nećeš li to uzeti?'. 'O da, hvala', promucao sam sjetivši se da je bila prelijepa uspomena. On mi je piljio u oči, razvio je maramicu prošao je njom preko lica kao da je htio obrisati nepostojeći (hipotetski) znoj kojega nije bilo jer je bila zima i dao mi ju je. To je bio njegov očevidan znak pažnje prema meni. Primivši iz ruku oca tu maramicu, bio sam duboko uzbuđen i shvatio sam da mi je učinio jedan veliki dar'.
Jeste li zamijetili nešto neobičnoga na toj maramici?
'Nije bilo ničega. U to sam siguran. Bila je protrljana maramica i ništa drugo. Ali je bila u rukama oca Pija, s njom je dodirnuo svoje lice, i za mene je postala izvanrednom relikvijom. Vrativši se u hotel ispričao sam događaj svojoj ženi i ona je bila sretna što ima taj predmet. Pošto smo se vratili kući, čuvamo je s velikom pobožnošću. „Uvijek sam je nosio sa sobom, kao nešto što donosi sreću. Držao sam je savijenu u malom džepu kaputa i često sam je pokazivao prijateljima pripovijedajući njezinu povijest. Svi se je dodirivali s pobožnošću i, s prolaskom vremena, maramica je poprimila ružnu boju, činila se prljava'.
Kada se pojavila tajanstvena slika?
' 23. rujna 1969., prva obljetnica od smrti oca Pija. Pošao sam na hodočašće u San Giovanni Rotondo sa svojom ženom i drugim štovateljima oca Pija. Putovali smo autobusom, noću, stigavši u San Giovanni u pet sati ujutro. Osjećao sam na sebi veliki umor, mnogo veći od onoga kakav sam osjećao inače poslije drugih putovanja. Ostao sam malo moleći u kripti crkve, uz grob oca Pija, ali onda, ne mogavši pobijediti san, popeo sam se u crkvu, sjeo sam u jednu klupu, sa strane, da se odmorim. Poslije nekoliko trenutaka sam zaspao. I dok sam spavao sanjao sam oca Pija. Vidio sam ga kako polazi od velikog oltara i dolazi prema meni. Bio je nasmijan. Stigavši ispred mene, rukama otvori habit pokazujući mi ranu na prsima. 'Dodirni je', reče. Nisam htio, bojeći se da mu ne priredim bol. Ali on je ustrajavao: 'Dodirni je'. Tada stavih prste na ranu. Kada sam ih odmaknuo, bili su prljavi od neke vrste bijele patine, ljepljive. Instinktivno sam ih pokušao očistiti, ali nisam znao gdje. Odjednom se pojavi komad bijelog platna, neka vrsta maramice, i s tom maramicom sam si očistio prste. Ali ona bijela patina ostavljala je na maramici crne znakove. A ja, ne znam zašto, prolazeći po jagodicama prstiju pokazala se jedna gruba slika oca Pija. Gledao sam fratra, ali je nestao“. U tom trenutku netko me probudio. Bila je moja žena. 'Jako si umoran', reče mi. 'Ali sam također prespavao', odgovorih, i nadodah: 'Idem van da si malo osvježim lice'
U dnu prostora pred crkvom, ispred crkve, bila je jedna slavina, koja je sada premještena negdje drugdje. Mnoštvo naroda dolazilo je uzimati vodu da utaže žeđ i također zato što su je smatrali 'vodom oca Pija'. Približio sam se, oprao sam ruke i lice i izvadio sam iz džepa maramicu da se obrišem. Umjesto normalne maramice, s pogreškom sam uzeo onu koju mi je poklonio otac Pio. Jedna gospođa, koja je stajala ispred mene, reče: 'Gospodine, kako je prljava vaša maramica. Hoćete li da vam je operem?'. Pogledao sam maramicu i vidio sam da je bila gotovo crna i s mrljama. 'Da, operimo je, rekoh. I dok sam izgovarao ove riječi čudio sam se toj odluci, jer mnogo puta ju je moja žene htjela oprati, ali joj nisam nikada dopustio. Gospođa se približila i počela je polijevati po maramici vodu iz svoje boce. Ja sam je ispirao među rukama. Odjednom je gospođa počela vikati: 'Otac Pio, otac Pio. 'Gdje je?' zapitah. 'Ondje, na maramici', reče ona nastavljajući vrištati. Strčao se narod. Ja sam se preplašio. Dan prije jedna gospođa koja je vikala u crkvi da vidi oca Pija na stepenicama oltara uhvatila ju je policija i odvela u policijsku stanicu. Stavio sam posve mokru maramicu u džep i udaljio sam se rekavši: 'Nema ništa za vidjeti'. Sklonio sam se u crkvu i poslije kraćeg vremena vratio se u hotel.'
Na onoj maramici, dakle, vidjelo se lice oca Pija..
'Ja, istini za volju, vidio sam crne znakove bez veze raspoređene, slične onima koje sam, čini mi se crtao u snu. Mogao sam pomišljati na lice neke osobe, ali nisu bili jasni. A ja, iako shvaćajući da se nešto tajanstvenoga događa u vezi s ovom maramicom, nisam htio biti zaveden. Zato nisam ništa i nikome rekao. Čak niti svojoj ženi. Prije nego sam pošao u krevet, raširio sam maramicu na komodu sobe da se osuši. Ujutro, za vrijeme mise, molio sam oca Pija da mi „dadne shvatiti“ značenje znakova koji su se pojavili na maramici. I molio sam ga također da se mogu povjeriti svojoj ženi. Odmah sam osjetio jaki miris i protumačio sam to kao dopuštenje da se porazgovaram sa svojom ženom.
Dok smo se vraćali u hotel, ispričao sam svojoj ženi što se dogodilo. Kad smo se popeli u svoju sobu, pošao sam uzeti maramicu i stavio sam je njoj pred oči. 'Ti, što vidiš?', pitao sam je. 'Lice Isusovo', reče ona. 'Kakav Isus, to je otac Pio', odgovorih. 'Ne, za mene je to lice Isusovo'. Pogledao sam i uvjerio se, da sam pokazao svojoj ženi sliku različitu od one koju sam ja vidio. Okrenuh maramicu, i na drugoj strani je bilo lice oca Pija sastavljeno od onih crnih znakova bez veze raspoređenih koje sam zapazio također prijašnje večeri, ali sada lice se pokazuje oštro i u pojedinostima. U toku noći, na maramici su se oblikovale one dvije misteriozne (čudesne) slike, dobro uočljive i različite, koje su podsjećale na lice Isusovo i ono od oca Pija.
Bio sam smeten i prestrašen. Nisam znao što reći niti činiti. Posavjetovao sam se s nekoliko redovnika. Svi, gledajući sliku, ostali su zadivljeni ali potom mi rekoše da je čuvam skrivenu. Kad sam se vratio u Conegliano, razgovarao sam također sa svojim biskupom i on mi je također savjetovao šutnju. Bojali su se, da bi se mogao probuditi fanatizam i nanijeti štetu u procesu za proglašenje Blaženim. I ja sam se pokorio. Uvijek sam čuvao skrivenu ovu sliku. Pokazivao sam je samo onomu tko je imao ovlaštenje od braće kapucina. Ali, kao što sam rekao, sada imam dopuštenje da je pokazujem. I nadam se da se želi konačno istražiti da se sazna koja bi bila njezina vrijednost i njezina tajna'.
Napustio sam kuću nadarbenika Cavicchi zbunjen. Premda sam jako poštivao tog čovjeka, koji je bio veliki štovatelj oca Pija i kroz mnogo godina je bio odgovoran za 'Molitvene skupine' svoga grada, obveza koja se povjeravala samo osobama koje su se isticale razboritošću i duhovnošću, događaj koji mi je ispričao, nije me u potpunosti uvjerio. Iznio sam ga u jednom dugačkom članku kao što sam obećao Cavicchiju i potom se više nisam interesirao za to. Godine 2005. Cavicchi je umro. Glasovita maramica je bila predana jednoj zajednici Braće koji su, u jednom određenom trenutku, odlučili dati na ispitivanje one slike jednom stručnjaku. Obratili su se profesoru Juliju Fantiju, profesoru sveučilišta u Padovi. Fanti je matematičar, docent za 'Tehnička i toplinska' mjerenja na Odsjeku mehaničkog inženjerstva padovanskog Sveučilišta, znanstvenik velikog glasa koji je sudjelovao u pripremama različitih svemirskih pothvata USA, ali je također veliki stručnjak Sindone (torinškog platna), na kojemu je napravio važna istraživanja, napisao knjige, i učenjak je također onih čudesnih (misterioznih) slika, koje su nazvane 'acheropite', termin koji potječe od grčkog i koji znači 'ne učinjene ljudskom rukom'.
Profesor Fanti je završio svoja istraživanja došavši do zaključaka koji imaju zaista nešto od nevjerojatnoga. 'Dvije slike koje se vide na toj maramici nemaju nikakvo znanstveno obrazloženje i nisu, dakle, ljudsko djelo', rekao mi je profesor. 'Ove slike imaju tipične značajke kao Sindone: nisu bile naslikane, nisu bile nacrtane, na platnu se ne nalazi nikakav trag boje ili druge tvari. Znanost mora biti otvorena za sve i ako postoji neki neobičan predmet kojemu se ne zna porijeklo, ispravan je put istražiti ga'.
Kakva ste istraživanja izvršili na ovoj maramici?
'Sve potrebne u sličnim slučajevima, upotrijebivši najmodernija i birana znanstvena sredstva: fotografske analize u onom što se vidi, s ultravioletnim, infracrvenim zrakama, kemijsku analizu, analize na elektronskom mikroskopu i drugo. Zaključak je nepobitan: nemoguće je, da bi ove slike bile ljudsko djelo'.
I kakvo bi, po vama, moglo biti njihovo porijeklo?
'Nije zadatak znanosti da ga utvrdi. Mi promatramo i istražujemo činjenice. Bio bi dugačak put da se rasvijetle u svim njihovim pojedinostima. Zaustavit ću se na jednom. Ove slike su plod ne 'pigmenata', nego 'pomanjkanje pigmenata'. Da pojasnim. Ako ja obojim neku tkaninu i zatim je ispitujem pod mikroskopom, nalazim da su vlakanca na području slike obojena dok ostalo od tkanine to nije. Na maramici Cavicchija, dogodilo se baš suprotno. U podudarnosti slike, vlakanca izgledaju 'ne-obojena', to jest izgubila su prirodnu boju njihove tvari. Slika je, dakle, nastala od 'gubitka' boje vlakanaca na tom preciznom (točno određenom) mjestu. Doista je teško pomisliti da postoji netko tko je u stanju da 'uradi' sličan poduhvat. Ali tu ima još nešto. Također na planu vlakanaca, nešto se ne slaže. Vlakanca su niti platna koje sačinjavaju vlakno i imaju promjer deset tisućiti dio milimetra. Na području slike, vlakanca nisu 'ne-obojena' u cijeloj njihovoj dužini, nego samo na nekim dijelovima, onima koji su potrebni za oblikovanje slike. Nijedna osoba, s nikakvim danas poznatim sredstvom, ne bi mogla proizvesti na vlakancima jedan sličan zahvat'.
Profesor Fanti je suzdržljiva osoba, s malo riječi, ali njegova slava u znanstvenom svijetu je velika. Zato njegove tvrdnje koje se odnose na Cavicchijevu maramicu, tvrdnje tako jasne i odlučne, imaju težinu kao stanac kamen i uvode u ozbiljna razmišljanja.
23.09.2014.
Kako je Otac Pio slavio svetu Misu u povodu 50 godina svojih stigmi pogledajte ovdje:
"Znamo da je Padre Pio ujutro 22. rujna 1968., samo dan prije smrti, otpjevao svoju posljednju Svetu Misu. Toga dana zabilježeno je u samostantskoj kronici: 'Padre Pio je kao i svakoga jutra htio služiti tihu misu, ali ga je gvardijan zamolio i nježno nagovorio da služi pjevanu misu za molitvene skupine koje su se toga dana okupile u crkvi. Padre Pio je poslušao.' Služena je Missa Jucunda F. Vittadinija, s tri pjevača. Kada god gledam video s te zadnje mise Padre Pija, preplave me osjećaji. Njegov umoran glas i pogled na njegovo izmučeno i slabo tijelo i dalje me pogađaju. Ali ono što u meni budi najsnažnije osjećaje je trenutak kada Padre Pio pjeva Očenaš. Slušajući njegov slomljeni glas čovjek jednostavno osjeća neslomljivu vjeru ovoga čovjeka u nebeskoga Oca, a suze same dolaze na oči na pomisao na to da Padre Pio pjeva posljednju pjesmu.
No, ako želimo biti precizni, to nije bila njegova posljednja pjesma. U podne, kada su se fratri okupili na ručku, Padre Pio ostao je sam u svojoj sobi. Uz njega je stajao samo fr. Joseph spreman da mu pomogne. Hodnik i čitavi samostan kao da je bio ogrnut mističnom tišinom. Odjednom je Padre Pio prekinuo tu šutnju i neobično snažnim glasom započeo molitvu Gospodnju. Savršeno svjestan svoga skorog odlaska s ovoga svijeta, jasno izgovarajući svaku riječ, njegova je molitva Očenaša gotovo prelazila u pjesmu. To je bila njegova posljednja pjesma, posljednji čin prije potpunoga predanja u ruke Očeve."
Kako je izgledala zadnja Misa sv. Pia pogledajte ovdje:
Molitva Padre Piju
Sveti Oče Pio, koji si toliko ljubio rane Kristove, da si ih i sam nosio na svome tijelu, tebe koji si svoj život posvetio naviještanju i slavljenju Muke i Ljubavi Kristove, molim da mi budeš zaštitnik i zagovornik pred Isusovim Presvetim Licem. Molim te, izmoli mi dar povjerenja u Božju ljubav, dar pouzdanja u Božju providnost i dar predanja Božjoj volji.
Bože, koji si blaženom Piju dao milost da na čudesan način bude dionik trpljenja tvoga Sina, udijeli nama da se po njegovu zagovoru suobličimo Isusovoj smrti kako bismo dospjeli do slave uskrsnuća. Amen.
Izvori korišteni za tekst: Illuminutti.com / Laudato / Croexpress.eu
