Utjecaj totalitarističke prošlosti na demokratsku sadašnjost na primjeru stradanja hercegovačkih franjevaca te partizanskih zločina u Hercegovini tiče se konkretnih zločina jugokomunističkih vlasti nad hercegovačkim franjevcima u Hercegovini, koji se do današnjih dana uglavnom prešućuju, umjesto procesuiraju, dok se simbolima totalitarističkog režima pod kojim smo u okviru SFRJ-e živjeli obično pridaje pozitivan prefiks antifašizma, donosi Hrvatski medijski servis (HMS).
Nije nepoznato da su franjevci u BiH, napose u Hercegovini, kroz svu svoju povijest imali velikih poteškoća, ali one kojima su bili izvrgnuti pred kraj i prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata zasigurno nadilaze i one doživljene za Osmanlijskih vremena, piše Miroslav Landeka u Napretkovu Godišnjaku za 2018..
Upravo o tome jedino se može čuti na Danima pobijenih hercegovačkih fratara koje priređuje Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće u Širokom Brijegu na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem.
Prešućivanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca
Jedna od poruka ovogodišnjih VIII. dana pobijenih hercegovačkih franjevaca eksplicitno ukazuje na prešućivanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Naime, ni nakon 73 godine ti zločini se nisu rasvijetlili ni osudili.
Istina, danas se unutar užeg znanstvenog kruga ova ubojstva sustavno obrađuju, prikupljanju svjedočenja, pišu knjige međutim ti događaji u veljači 1945. u Hercegovini, posebice u Mostaru i Širokom Brijegu, ali i u drugim općinama zapadne Hercegovine, kada su izvršena okrutna ubojstva nevinih svećenika od strane partizana, dugo su bili zabranjena i opasna tema.
Šutnja o „crvenom teroru“ svakako se događala i događa i zbog činjenice, kao što je to ustvrdio povjesničar dr. Ivo Lučić na jednoj od tribina organiziranih u Mostaru, da se osobe koje su bile dio komunističkog totalitarnog režima i danas nalaze na važnim funkcijama, ali ne žele govoriti o zločinima te ni drugima ne dopuštaju da govore o njima. Stoga je više nego opravdano, da se danas u demokratskom društvu, moraju rasvijetliti sva nemila događanja te osuditi svi zločini.
Nažalost, ni nakon proteka 73 godine nikada se do kraja jasno i otvoreno nije priznalo što se zapravo dogodilo s hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu i godinama poraća kada je komunistička represija bila naročito izražena. Komunistički totalitarni režim kroz skoro pola stoljeća ne samo da nije ni pokušao rasvijetliti te događaje već je naprotiv zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor. Išlo se i korak dalje tako da je nakon Drugoga svjetskog rata stvarana brojna literatura komunističkoga režima koja je na sustavan način kriminalizirala Katolički Crkvu u BiH i posebice prešućivala zločine nad njom.
A jedan od takvih događaja o kojem govore članovi franjevačke zajednice u Hercegovini je i ubojstvo sedam franjevaca u Mostaru prije 73 godine i 12 ubijenih i spaljenih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu.
Zvjerska likvidacija franjevaca u Mostaru
Što se dogodilo te krvave 14. veljače 1945.? U večernji satima na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i zvjerski likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju u samostanu Humac kod Ljubuškoga diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je šest proveo na robiji.
Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije, prenosi HMS, kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’“
Prema njegovom kazivanju oficir je popisao njihova imena, i nakon dva sata se vratio u pratnji nekoliko vojnika te prozvao provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Nakon što su dvojicu fratara, fra Zlatka i fra Darinka, oficiri koji su imali propusnicu od OZNA-e pustili da mogu ići u Ljubuški, ostalih sedmoricu odveli su kilometar niže na Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u rijeku.
Opisujući svoju stradalu subraću, bivši gvardijan Sv. Petra i Pavla u Mostaru fra dr. Iko Skoko, kaže kako je dr. fra Leon Petrović bio prvi hercegovačkih franjevac koji je obranio doktorat iz znanosti. Fra Grgo je bio veliki “samaritanac”, a fra Jozo potpuno odan Bogu svojim pozivom. Fra Rafo je bio poseban uzor vojnicima obavljajući službu vojnog kapelana dok je fra Bernardin podigao sa župljanima župe Međugorje visoki betonski križ na brdu Križevac 1933. Fra Kažimir je bio poznati borac za Božju istinu i ljudska prava, a najmlađi smrtno stradali fratar te kobne srijede bio je pjesnik fra Nenad Pehar koji se odlikovao iznimnom dobrotom.
Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Do 2010. za pokolj hercegovačkih fratara završen je provincijski postupak za mučeništvo. Međutim, biskupijski postupak za beatifikaciju nije još ni započet.
Komunistička čista u Hercegovini nije bila nasumična
Postavlja se pitanje što je bio cilj mučenja i ubijanja franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Kočerinu i drugim mjestima u Hercegovini i šire? Veliki ruski književnik Aleksandar Solženjicin kaže kako čistka u njegovoj domovini nije bila nasumična, nego je bila usmjerena na ljude s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama. Komunistička čistka ni u Hercegovini nije bila nasumična, nego usmjerena na fratre, svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako željelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu.
A godinama Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije na čelu sa fra Miljenkom Stojićem traga za istinom i sebi je dala u zadatak pronaći što je više moguće svjedočenja i dokumenata glede ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca.
Jugokomunistima je trebalo nekoliko dana početkom veljače 1945. da pregaze Široki Brijeg i napadnu Mostar. Za to vrijeme, prema skupljenim svjedočanstvima iz prve i druge ruke, napravili su na Širokom Brijegu 303 grobišta. Među tim žrtvama bili je i 12 franjevaca iz samostana, devet iz mlinice i hidrocentrale te šest iz Mostarskog Graca i trojica iz Izbična. Prije i kasnije hercegovački franjevci ubijani su i na drugim mjestima, sveukupno njih 66.
Ubojstvo franjevaca u samostanu izrazito je negativno odjeknulo po jugokomuniste u domovini i inozemstvu, pa su to pokušali opravdati pričom kako su franjevci poginuli u žaru borbe polijevajući ih vrelim uljem i pucajući na njih. Međutim, istina je potpuno drukčija. Fratri nisu htjeli bježati jer su se osjećali nevinima. Jugokomunisti su u samostan ušli oko deset sati, a ubijanje je započelo poslijepodne oko četiri. Izvodili su ih jednoga po jednoga uz povik „A sada ti, druže“, upadali su među skupine vojnika koja ih je tukla, vukla…, dovodila do ratnog skloništa u samostanskom vrtu te ih tu ubila metkom u zatiljak i nakon toga skupno zapalila. Ovako zločin ubojstva njegove subraće opisuje fra Miljenko.
Prema njegovom mišljenju njihovo ubojstvo nije se nimalo slučajno dogodilo, a tako kazuje i dokument iz knjige Tito-Churchill: Strogo tajno koji povjesničari do Vladimira Šumanovića „nisu vidjeli“ i nisu tumačili. Nastao je 8. veljače 1945. U njemu Tito jasno kaže da će poubijati franjevce u BiH, a Fitzroy Maclean mu daje zeleno svjetlo za to. Šumanović je također dokazao da je temeljni dokument na kojem su jugokomunisti 45 godina gradili svoju istinu o borbama na Širokom Brijegu potpuno lažan, naglašavajući kako ovomu treba pridodati i rad povjesničara Hrvoja Mandića koji na temelju činjenica dokazuje da su fra Leo Petrović i drugi franjevci tijekom čitavog rata u Mostaru pomagali sve ugrožene: Židove, Srbe, komuniste, Hrvate… No, njih sedmoricu najprije su jugokomunisti pobili kad su zauzeli Mostar, na sličan način kao i one na Širokom Brijegu, te nakon toga zabranili govor o njima.
Danas vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće po svim crkvenim propisima prikuplja svjedočanstva i dokumente da bi Crkva jednoga dana pobijene hercegovačke franjevce proglasila mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Ovaj početni istražni dio je pri završetku, ali uvijek će dobro doći svako svjedočenje i svaki dokument. S druge strane o ovome treba javno progovoriti na svim razinama kako bi se zločini konačno rasvijetlio.
U Drugom svjetskom ratu ubijeno 160 katoličkih svećenika
A koliki su razmjeri stradanja Katoličke Crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je predočio vojni biskup msgr. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952., smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945., onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93% svojih svećenika, Mostarsko-trebinjska 40%, hercegovački franjevci 36,77%, bosanski franjevci 24,47%, Vrhbosanska nadbiskupija 21,95% i trapisti 5%.
Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička Crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. nalazio u inozemstvu.
Kao posebnu bezočnost navodi ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a taj datum je postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik. Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941., proglašeno blaženim. Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata!
I Vukšić, i mi ovdje kao i većina onih koji su se bavili pitanjem stradanja katoličkih svećenika u ratu i poraću znamo kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji, a kao dokaz nalazimo u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način.
Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina. Znamo da je do pada komunističkih režima tema njihovih žrtava bila strogo zabranjena, a svaki spomen radikalno kažnjavan od predstavnika iste vlasti. Uspomena na njih najčešće je preživljavala ljubomorno čuvana u katakombama tajnih i tihih uspomena. Kasnije, nakon uspostave demokracije, u Crkvama podrijetla, počevši od devedesetih godina, pojavila su se razna izdanja, posvećena ovim žrtvama i njihovu svjedočenju za vjeru, a ovi svjedoci bivaju ponovno pronađeni, javno predstavljeni i otkriveni također na Zapadu koji je imao sreću da nije morao na ovakav način iskusiti totalitaristički progon.
Sto milijuna žrtava
Otkriti ih i predstaviti je naša moralna obveza, jer zaboraviti ih bio bi neoprostiv grijeh, a glavna zadaća cijelih društava u srednjoj i istočnoj Europi je potreba čišćenja pamćenja i opća moralna obveza da bi se unaprijed spriječila ponovna uspostava zla. Jer, dužni smo ponavljati da je za vrijeme progona pod komunističkim režimima, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubijeno oko 100 milijuna ljudi. 100 milijuna duša traže naš glas!
I kao što reče fra Luka Marković: „Kad bi danas netko relevantan izjavio u Rumunjskoj da je Ceauşescu bio antifašist, vjerojatno bi ga strpali u zatvor. A onaj tko bi se u Njemačkoj pozivao na Honeckerov antifašizam, završio bi vjerojatno na psihijatriji. Ali kad netko viče kako je Tito bio antifašist samo zato što se borio protiv Hitlera, sa Staljinovom slikom ispod jastuka, tomu je osigurana karijera u vladavini socijaldemokracije u Hrvatskoj. A dodao bih i Bosne i Hercegovine!“.
