Opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme. U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“
Glavna nevolja s teorijama zavjere ili urote je u njihovom kontekstualnom paradoksu koji sve više raste kako se širi internetski svemir. Naime, sve je razgoljeno i prezentno u tom svemiru, sve je otkriveno a opet ništa nije otkriveno. O bilo kojoj teoriji zavjere možemo pročitati mnoštvo knjiga i pronaći mnoštvo podataka u međumrežju. Problem je što ni tada ne možemo biti sigurni da smo saznali pravu istinu. Svaka teorija koja nam govori o nekoj zavjereničkoj nakani određenih ljudi, skupina, moćnika, ideologija, kompanija, političara i ostalih, stavljena u kontekst suviška informacija, često proturječnih, samo dobiva na kontroverzi i polako prelazi u žanrove znanstvene fantastike ili horora.
A sve više postaje i zabavna literatura koja razdražuje maštu čitateljstva i ljude koji se tomu nekritički posvećuju dovodi u stanje pseudoproročke ognjice. Da ne bih bio krivo shvaćen, urote postoje, cijela ljudska povijest je na neki način urotnička, ali ovdje mi je cilj demistificirati duhovnu i intelektualnu, pa i emotivno-psihološku navezanost, na teorije o tim urotama koje često prerastaju u pojedinačnu ili kolektivnu paranoju, preuveličavaju moć zla i doseg zavjereničkih nakana.
Primijetio sam jedno pravilo u kaotičnom vrenju mnoštva teorija urote koje su u optjecaju: što se o njima više govori, više „zna“, što je veći protok informacija o skrivenim ili prešutno zabranjenim i neugodnim temama, sve manje smo sigurni u njihovu istinitost, odnosno, i dalje sve ostaje na našem „vjerovanju“ ili „nevjerovanju“ u dotične teze. Sve ostaje u domeni subjektivnog jer činjenice koje se iznose ili nisu dokazive, ili se gube u kontekstu proturječnih i zbunjujućih informacija. Ili su jednostavno toliko fantastične da same sebe pobijaju. Istina se uvijek negdje krije iza svega toga. I zaista, nije li upravo to i cilj svake urotničke nakane u današnjem svijetu da se brbljanjem i kakofonijom stvori šum u komunikacijskim kanalima, kako nijedna ne bi bila prepoznata kao ozbiljna prijetnja? Toliko je teza i protuteza da se većina ljudi ne može snaći. Sumnjamo u sve i svašta, ponekad i u dobre stvari. Zbrka je velika i rekao bih da teorije zavjera dovedene do krajnosti namjerno nekomu služe da stvori pomutnju duhova.
Jedan od najsvježijih i najslikovitijih primjera je javna, medijska i internetska percepcija pape Franje. Tzv. Knjiga Istine koja je dugo kružila po međumrežju a također i u tiskanom izdanju, dok nije raskrinkana kao nimalo bezazlena obmana, stvarala je dojam da je aktualni papa zapravo anti-papa koji je svrgnuo papu Benedikta XVI., i da Antikrist preuzima Petrovu stolicu. Mnogi vjernici su nasjeli na tu jeftinu i senzacionalističku pseudoapokaliptiku. Tzv. Knjiga Istine pobudila je u njima sumnju i strah. Istina je da je đavao prvi urotnik, „otac laži“ i da se urotio protiv Boga i ljudskog roda, i da njegove lukavštine i zadiranje u ljudsku povijest ne prestaju i neće prestati do konca svijeta, ali je vrlo nezrelo u duhovnom smislu njegov rukopis vidjeti svugdje i pridavati mu svemoćnu prisutnost. Ljudska pala narav je u psihološkom smislu urotnička, često se događa da u nekoj ljudskoj grupi, pogotovo među samom djecom koja još nisu svjesna nikakvog predumišljaja, spontano se urote troje protiv dvoje, četvoro protiv jednoga i slično. Ali nemojmo zanemariti i pozitivnu stranu ljudske prirode koja je od Boga stvorena kao dobra i u njoj nikada ne prestaje težnja za istinom i plemenitošću. I u najmračnijoj duši ostaje vapaj za svjetlom istine. Iz te ljudske pale urotničke povijesti, koju je Zmija započela u Edenskom vrtu, čovjek je stalno izložen igri laži i opsjena, i u stalnoj je potrazi za istinom koju se pokušava zasjeniti.
Prema tome, i u slučaju pape Franje, odnosno u stvaranju kontroverzne javne percepcije o njegovom vođenju Crkve, zlo pokušava na sve načine nametnuti svoju igru, i ovdje – nemojmo to smetnuti s uma – posebno koristi teorije zavjere da bi prikrilo svoje prave nakane i zbunilo ljude, možda čak i izazvalo nove podjele među katolicima i kršćanima općenito. Đavao je toliko lukav da je kadar i najuvjerljiviju teoriju zavjere iskoristiti da upravo pomoću nje zamrači bit stvari i navede nas na krivi trag – i to onda kad bismo se zakleli da smo došli do istine! On je kadar svaku teoriju okrenuti na svoj mlin, pogotovo kad se iznose sa stanovitom ohološću ili opsesivnošću. Primjerice, o masonima znamo puno iz relevantne literature, a opet ne znamo ništa jer nemoguće je izmjeriti njihov stvarni utjecaj u društvu. Taj utjecaj je sigurno velik ali je i mistificiran kao svemoguć. Nitko nije svemoguć doli Otac nebeski. Sve ostalo je varljivo i nestalno. Sve teorije zavjere žive od mistifikacije predmeta kojim se bave i uglavnom više koriste tom predmetu kojega raskrinkavaju negoli ljudima koje upozoravaju na stvarnost nečijih skrivenih nakana. Naravno, ne mislim da su teorije zavjere bezvrijedne nego tvrdim da moraju proći, koliko je moguće, znanstveni, moralni i duhovni filter, što nije nimalo lako. Dokle god ostaju u sferi opskurnog i draškaju znatiželju masa, korisne su jedino kao eventualni scenarij za nove holivudske „blockbustere“ a najmanje za duhovnu higijenu i zdravlje pojedinca. Neke teorije zavjere koje putem filma i drugih medija prijeđu u čistu zabavu za mase naoko postaju bezazlene ali je pitanje koliko zapravo otupljuju intuiciju ljudi za stvarnu opasnost koja ostaje skrivena.
Od Novog svjetskog poretka i Trilaterale do GMO-a i upravljanja klimom, od navodne proizvodnje opasnih bakterija u laboratorijima, „izmišljanja“ novih zaraznih bolesti da bi se desetkovala ljudska populacija, do kloniranja ljudi, nove eugenike, političkih, financijskih i ekonomskih globalnih manipulacija, provociranja ratova iz najnižih profitnih i energetskih interesnih pobuda, poticanja izbjegličkih valova i islamizacije, do afera Snowdena i Assangea, prisluškivanja i globalnog nadzora, velika je skala ljudske grješnosti, prevrtljivosti i pohlepe ugrađene u volju za moći, vlašću i dominacijom. Sva nastojanja moćnih i bogatih iskvarenih elita idu za tim da uspostave svoj nadzor nad pojedincima i narodima, da ostvare što veći utjecaj i profit, i uvijek je u povijesti bilo pojedinaca i skupina koje je gonila egomanijačka strast da zavladaju svijetom. Danas imaju moćnija tehnološka sredstva nego ikad u povijesti. No pridavati njima takav značaj koji bi nadilazio i samu povijest i Božji plan s čovječanstvom, znači pristati na demonsku pseudodivinizaciju čovjeka koji je proglasio kraj vlastite evolucije. Sad je umislio da upravlja i samom evolucijom u biotehnološkoj i nanotehnološkoj eri. Jer mi već praktički prelazimo i u post-digitalnu eru, toliko se povijest ubrzala. I u takvom ritmu teško je pratiti gomilu informacija koje rastu većom brzinom nego otoci smeća na Atlantiku.
Većina teorija zavjere imaju svoje racionalno objašnjenje. Sve što se događa danas u svijetu u kontekstu stvaranja Novog svjetskog poretka objašnjivo je u domeni geopolitike, ekonomije i psihologije. Ono neobjašnjivo i skriveno, podložno je metafizičkim tumačenjima, no tu čovjek treba biti oprezan i zadržati razboritost. Antikrist je najavljen u Svetom pismu i njegov konačni pokušaj da svoju urotu protiv Boga i čovjeka dovede do finala, ali mi ne znamo kad će to biti i je li naše vrijeme usprkos svim znakovima koji je očituju doista vrijeme Otkrivenja jer sličnih simptoma bilo je više puta u povijesti.
Najsumnjivije su teorije zavjera koje iznose neke fantastične elemente. David Icke je jedan od najpoznatijih teoretičara zavjera koji svoje teze iznosi sugestivno i vrlo racionalno, da mu mnogi ljudi povjeruju. Iako su mu neke teze onkraj zdravog razuma, on sam odaje dojam vrlo trezvenog čovjeka. Je li riječ o autoru koji je uistinu uvjeren u ono što govori ili je vrlo suptilni manipulator, teško je reći. Ono što me odbilo od njega je upravo karakteristika suvremenih senzacionalističkih teorija koje o nekoj globalnoj zavjeri govore tako što je svjesno ili nesvjesno prikriju gurajući je u sferu neozbiljnog. Nesumnjivo je da Icke govori i istinu o mnogim stvarima vezanim uz globalna geopolitička događanja i puno toga što bi se moglo smatrati točnim, ili s čime bi se složili. Ali kad u tu priču ubaci fantastični element kao što je teza o ljudima hibridima, odnosno da su ljudi koji vladaju svijetom i razne kraljevske dinastije nastale kao hibridi ljudi i gmazova, onda prelazi u sferu fantastike i neozbiljnosti koja kompromitira istinu koju govori. Upravo ta autokompromitacija istine u nekim teorijama zavjere je signal koji potiče sumnju i oprez. Služe li one tomu da se prava istina zamrači i da se izloži ismijavanju? Druga stvar koja me odbila od Ickea je njegov stav prema kršćanstvu koji je negatorski i diletantski. Njegov stav prema religiji je čista demagogija koja religiju svodi na jedan od urotničkih čimbenika za nadzor i manipulaciju.
Postoje i ozbiljni teoretičari zavjera ali su izloženi podsmijehu jer je opća percepcija takvih priča dvojaka: ili se odbacuju kao smiješne i kao predmet poruge, ili se preuveličavaju kao predtekst za mistifikaciju zla u svijetu i globalnu produkciju straha koja potom paralizira ljude, ugrađuje im u podsvijest sumnju, zebnju i nelagodu. Ljudi postaju blokirani za djelovanje, gube optimizam, širi se nihilistički osjećaj da se ništa ne može učiniti protiv tako strašnog zla koje je svugdje, u svim porama i sa svime vlada, upravlja našim životima, nadzire nas, i promatra a uskoro će nas početi i čipirati. Uzmimo i tu priču o čipiranju ljudi. Danas se zna puno o tome, da postoji opasnost da neki totalitarni umovi na mala vratu uvedu i tu praksu, navodno u Americi se već s tim eksperimentira na djeci. Činjenica je da to više nije tajna i svi se možemo informirati putem internetskih i drugih izvora, a onda i pravovremeno reagirati, udružiti se i djelovati protiv toga ako se imalo takva opasnost pokaže realnom. To je još jedan paradoks teorija zavjere u informatičkoj eri – nijedna više nije tajna. Kako onda govoriti o urotama kad se o njima možemo opsežno informirati čim uguglamo jedan pojam koji nas zanima? Gdje se onda krije istina? Je li sve ono što nam je dostupno samo gomila neupotrebljivog materijala? Ili se radi o naslagama ispod kojih tek treba kopati i kopati?
Strah i opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme. U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili doslovno neurotski opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“. Zato bih za svaku teoriju urote primijenio kriterij razlučivanja duhova, budući da je teško razlučiti što je od Sotone a što od Boga kao proročki govor. Zloga ne podcjenjivati, ali i ne precjenjivati jer često je on sam autor neke teorije urote koja ima za cilj prikriti samu stvarnu urotu. Na takav način otupljuje ljudsku budnost i oštroumnost jer ako se o nečemu što je u početku djelovalo jezovito, počne govoriti masovno i slobodno, nagađati, teoretizirati, snimati filmove, pisati knjige, ako jedna mračna mogućnost postane objekt znatiželje i zabave, čovjek je takvo stvorenje da će vrlo brzo početi lakonski podcjenjivati ili zaboraviti na stvarnu opasnost koja se iza svega toga i dalje može kriti. Dar razlučivanja duhova nikada nije bio potrebniji kao u našim vremenima koja traže izrazitu duhovnu suptilnost, razboritost, sabranost i strpljivost da se ne bismo sveli na one koji trče za senzacijama i samo viču: Eno ga tamo je, Antikrist! Mislim da on neće biti tako providan.
