Rođena 5. svibnja 1913. u belgijskoj katoličkoj buržoaziji, Jacqueline de Decker imala je sretno i bezbrižno djetinjstvo, okružena sa svojih osmero braće i sestara i troje slugu. Vrlo je rano osjetila poziv da postane misionarka u službi siromaha. Puna odlučnosti, pragmatično je slijedila svoj cilj studirajući na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, gdje je stekla diplome za medicinsku sestru i socijalnog rada.
Drugi svjetski rat odgodio je ispunjenje njezina sna. Prijavila se u tim Crvenog križa i aktivno sudjelovala u belgijskom Pokretu otpora. Mnogo je vremena provela pomažući žrtvama njemačkog bombardiranja i odbjeglim britanskim vojnicima koji su se pokušavali vratiti u Englesku. Kad je rat završio, pomogla je u oslobađanju i skrbi za preživjele iz nacističkih koncentracijskih logora Belsen i Buchenwald. Godine 1946. dobila je sedam ratnih odličja... ali nikada nije zaboravila svoju najveću želju: otići u Indiju čim rat završi.
Nesipunjenje sna
Uz pomoć Providnosti, Jacqueline je saznala da biskup Madrasa traži pomoć medicinske sestre za osnivanje medicinsko-socijalnog centra. Uz moralnu i financijsku potporu svog duhovnog oca isusovca, s entuzijazmom je otišla u Indiju... ali čim je stigla u Bombay, primila je telegram s objavom smrti svog duhovnog oca. Morala je odustati od osnivanja medicinsko-socijalnog centra.
Unatoč neizvjesnoj situaciji u kojoj se našla, odlučila je ostati u Indiji. Dvije je godine živjela putujući diljem zemlje. Odjevena u tradicionalni sari, putovala je u sela odakle je donijela svoje iskustvo kao medicinska sestra i socijalna radnica.
Jacqueline je osjećala da je pronašla svoj idealan život, ali ga je željela podijeliti s drugim ženama. Jrdan svećenik isusovac ispričao joj je o mladoj redovnici iz Calcutte, sestri Tereziji, koja je poput nje posvetila svoj život služenju indijskom narodu, posebno najsiromašnijima. Jacqueline je osjetila poziv da se pridruži ovoj sestri. Sestru Terezu upoznala je 1948. Obje su s entuzijazmom otkrile da dijele isti ideal te su odlučile udružiti snage i osnovati novu zajednicu sestara.
Tada su Jacqueline bile sputane komplikacijama njezinih ozbiljnih zdravstvenih problema koji su započeli u dobi od 17 godina. Hitno se vratila u Belgiju na liječenje. Na brodu kući, imala je užasan osjećaj da se više nikada neće moći vratiti u Indiju. Opterećena sumnjom i dubokim uvjerenjem da njezin život nema smisla, nekoliko je puta pomislila da se baci u more.
Nada se vraća… s pismom
Jacqueline je u Antwerpen stigla u potpunom očaju. Njezini su strahovi bili opravdani jer je dobila dijagnozu koja će zauvijek promijeniti njezinu sudbinu: rijetka bolest kralježnice. Prošla je 15 transplantacija koje je doživjela kao pravu torturu, tim više beskorisnu što napori kirurga nisu uspjeli izbjeći najgore posljedice njezine bolesti. Ostala je invalid do kraja života, zatočena u gipsanom stezniku.
Do sada puna vitalnosti i energije, Jacqueline nije mogla shvatiti ovo iskušenje. Prošla je kroz dugu duhovnu noć, osjećajući se odbačenom od Boga. Napisala je srceparajuće oproštajno pismo svojoj prijateljici u Calcutti: “Moj san da vam se pridružim i vratim u Indiju upravo se ugasio.” Terezija je i dalje vjerovala u mogući oporavak svoje prijateljice i hrabrila ju je da ustraje u molitvi i nadi. Međutim, kako su mjeseci prolazili, morala se suočiti s činjenicama: Jacqueline će doživotno ostati hendikepirana i neće moći ispuniti svoj san da postane misionarka u Indiji.
Žena koja je u međuvremenu postala “Majka Tereza” bila je nadahnuta Duhom Svetim. Godine 1952. napisala je pismo Jacqueline de Decker koje joj je doslovno promijenilo život. Pozvala ju je da se duhovno sjedini s Misionarkama ljubavi, prinoseći svoje patnje i molitve te tako duhovno sudjeluje u njihovim zaslugama, molitvama i radu. Zamolila ju je da joj postane "duhovna sestra" sa svojim "tijelom u Belgiji, ali dušom u Indiji".
Lanac ljubavi
Pismo Majke Tereze radikalno je promijenilo život Jacqueline de Decker. Majka Terezija joj je rekla da ju treba, te da će njezine patnje i molitve upućene s ljubavlju Bogu učiniti njezin rad u Calcutti plodnim. Jacqueline je odmah pronašla smisao svog života otkrivši pozitivnu vrijednost svojih trpljenja i invaliditeta.
Napokon će moći ispuniti svoj veliki san da bude misionarka, ali iz potpuno drugačije perspektive od one vrlo aktivne i zaposlene koju je zamišljala. Prihvatila je taj duhovni odnos i s vjerom odgovorila na pismo Majke Terezije: „Patnja sjedinjena s Kristovom mukom postaje dragocjeni dar. Ne tražim objašnjenje za svoju patnju. Pronašla sam smisao u tome.”
Time je postala duhovna sestra Majke Terezije, prinoseći svoju patnju i molitve dan za danom kako bi pratila Majku Tereziju u njezinu svakodnevnom radu u Indiji.
Od tada je Jacqueline povratila svu svoju energiju i željela je podijeliti svoj novi ideal života sa što više ljudi. Majka Terezija ju je ohrabrila da nastavi ovaj zadivljujući "lanac ljubavi" između hendikepiranih ili neizlječivo bolesnih osoba i sestara misionarki milosrđa, koje rade od jutra do mraka u klinikama za gubu, ambulantama, sirotištu i centrima za skrb koje je osnovala Majka Terezija diljem svijeta.
Tijekom 40 godina, Jacqueline je nastavila ovu veliku zadaću duhovnog bratimljenja sve do svoje smrti 2009. Tako je rođen novi ogranak Misionarki ljubavi, bolesnih i trpećih suradnika, koje je Majka Terezija opisala kao "istinsku duhovnu snagu".
Život Jacqueline de Decker veličanstveno je svjedočanstvo Božjeg milosrđa i nedokučivih planova. Poput Thérèse od Lisieuxa koja nikada nije napuštala svoj samostan, Jacqueline je iskusila da ne treba ići na kraj svijeta niti imati dobro zdravlje da bi se postalo misionarkom. U večernjim satima ovoga života, otkriva nam sveti Ivan od Križa, nećemo biti suđeni po mnoštvu ili veličanstvenosti naših djela, nego bit ćemo pitani o ljubavi.
