Ostati u Hrvatskoj ili okušati sreću u inozemstvu, dilema je s kojom se susreću i mnogi hrvatski branitelji. Darijo Damjanić iz Münchena jedan je od njih – on je emotivno komentirao naš članak ' ŠTO ZNAČI VOLJETI DOMOVINU? Živim u Irskoj, optužuju me da pljujem po Hrvatskoj, a ja im odgovaram...'.
'Kada gledaš majke i obitelji kako svake godine oplakuju znane i neznane im grobove najmilijih, pitaš se zašto, zbog čega, zbog koga, što da sam ja umjesto njihovih voljenih zakopan ili me ne mogu još pronaći? - prenosi Croexpress.
Kada prolaziš pored majke bivšeg suborca, a njezin pogled kao da govori zašto on, osjećaš se kao da samo ne kaže zašto nisi ti ili netko drugi. Sada vidim 26 propuštenih godina, morao sam otići zbog boljeg sutra moje djece od 11 i 4 godine. Nažalost, 'domaćica' sam, zbog izgubljenog zdravlja i bolesti.
Evo, sada sam prodao i auto, trošak je, štedimo, žena sama radi. Gledam prijatelje i poznanike, voze skupe aute. Dobro, to ovdje nije problem, krediti povoljni pa se prave važni dolje kada dođu, a ovdje žive svakako.
'Želim da mi djeca imaju veću šansu za bolju budućnost'
Kada često počnem krivim osobama kukati, kažu mi istinu: tko ti je kriv? Što imaš od toga što si bio dolje? Nisam heroj, niti se ističem nečime, samo znam taj jadni, zbilja jadni osjećaj da sam s ponosom bio sa svojim suborcima. Vjerojatno bi srce ponovno zaigralo, ali molim dragoga Boga da do toga ne dođe. Samo želim i vidim da mi djeca ovdje imaju veću šansu za bolju budućnost, ako budu htjeli. Da mi ne kažu: zašto nam nisi pružio bolje?
Sredina kao svaka. Kršćanin sam, katolik, ništa posebno kao ovi novi. Uvijek smo blagoslivljali dom, veselili se Božiću, kitili jelku, a sada čak i svećenici dijele podobne i pogodne vjernike, a kamoli da zaposliš člana obitelji, čista nula, opet politička stranka, podobnost i pogodnost.
'Najgore je kad ostanem sam'
Srce boli, nostalgija vuče, nije me sram reći kada znam što sam ostavio dolje, a najgore je kada ostanem sam. Pjesme koje srce paraju, baš paraju, iako znam da moram izdržati zbog tih mojih malih jadničaka. Hrvat sam bio i Hrvat ću biti, tako i učim svoju djecu. Svoje da vole, tuđe da poštuju, ali da ne daju da im diraju njihovo.
Evo, malo previše melankolije. Neka se smije tko god hoće, ali teško je shvatiti da ima nas koji smo '91. imali papire stranih zemalja pa smo ipak učinili to što jesmo. Jedino mi je drago što sam uspio spasiti obitelj i odvesti ih na sigurno. Kada sam se vratio, mnogi su mi rekli da sam lud, nisu vjerovali. Eto, duša mi je čista, nisam činio ništa što nisam morao i uvijek sam nastojao sve ublažiti. Plakale su naše majke i obitelji, plakale su i njihove, nemojte ljudi da se to opet dogodi, nemojte.
Lijepi pozdrav svim ljudima dobre volje, s nadom u bolje.'
