Don Josip Mužić u emisiji Sjaj istine govorio je o pokori:
To je ono što se uklapa u korizmeno vrijeme što se uklapao korizmeno vrijeme ali inače možemo reći da je to nešto što bi trebalo bit stalno zastupljeno u našem vjerničkom životu. No, događa se, kao i kod toliko drugih stvari, da smo mi bogatstvo koje imamo, pa tako i bogatstvo pokore jednostavno zanemarili i zaboravili tako da je za suvremene kršćane na Zapadu pokora ostala jedna čista apstrakcija bez stvarnog sadržaja. To je ono što mi znamo kao pojam ali iza tog pojma u životu nema ničega. Zna se dogoditi da se na sam spomen reagira negativno sa mješavinom odbojnosti, često iracionalne iz straha od tobožnje ugroze zdravlja. Mi danas čujemo kako se ljudi zgražaju kako to da su se prije ljudi bičevali u procesijama ili u svom samostanskom životu, kao to je: “Nešto prestrašno, kako se može tako raditi atentat na vlastito tijelo”. Ne bi oni tu svoje tijelo unakazili, bičevi su najčešće bili od konopa i ostale bi vjerojatno modrice, ne bi bilo ni krvarenja ni ničeg. Bilo je i onih koji su se bičevali i sa drugim bičevima koji su izazivali rane, ali mi u biti ne vidimo što je bilo iza toga i zato nam je to besmisleno i ludo.
Nepovjerenje prema pokori je rašireno i u redovničkim sredinama gdje su prije prednjačili u pokori i tu se često stvari onda pravdaju i teološkim putevima. U nekim slučajevima se jednostavno pokora reinterpretira pa ispada da sve ono što živimo u životu pokora. Mi možemo život doživljavat kao pokoru, ali to nije ova pokora koja se od nas traži. Na kraju, iako je suvremeni život zahvaljujući tehnološkom napretku daleko lakši nego što je bio prije, imamo manje pokore nego prije, kad je život bio teži. Do Drugog Vatikanskog koncila mi smo imali korizmenu pokoru sasvim drugačiju od one koju imamo danas, a ona se događala skoro 15 stoljeća, na način da je kroz korizmu se ne bi mrsilo, ne bi se jelo meso, ali ni sve one prerađevine od mesa. To mi sad činimo, zapovjedni nemrs, dva puta godišnje. Na veliki Petak i Čistu srijedu, i preporuča se preko godine petkom. Dakle, tada je to bilo cijelu korizmu i plus toga, jelo se samo jedanput, jedan obrok dnevno, bez mesa, bez mlijeka, bez sira. Jedan obrok dnevno, zamislite kako je to izgledalo. To je daleko zahtjevnije nego što mi to danas imamo na Čistu srijedu ili na Veliki petak. I ljudi su tada radili težačke poslove jer su bili zemljoradnici. I svejedno nije bio problem da tako prožive cijelu korizmu. Nama je to, kako vidimo, jednostavno neshvatljivo. U mojoj obitelji su pričali da su moja prababa i pradjed, tako obdržavali korizmu i to se danas čudimo, kako je to moguće, a opet to su bili ljudi kao i mi. Ono što je bilo dostupno njima, dostupno je i nama. Međutim, promijenio se način našeg razmišljanja, oslabila je volja, ohladila se ljubav, i često puta je upitna i vjera – što je ostalo od vjere.
Svaki kršćanin, kaže apostolska konstitucija Pavla VI, Paenitemini, treba posjedovat sensusum penitentiale odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. Znači, ne samo redovnici, ne samo oni koji su se povukli iz ovoga svijeta, nego svaki kršćanin bi trebao posjedovat pokornički duh i osjećaj za pokoru – da je to nešto vrijedno. Da je to nešto pozitivno, nešto što mu pomaže. Ovaj pokornički duh će mu omogućit da čini pokornička djela u skladu sa svojim unutarnjim obraćenjem. Znači, izvanjska djela imaju smisla ako su povezana s ispravnim raspoloženjem, s ispravnom nakanom, i zato je važno da to bude povezano s pozivom na obraćenje koje posebno odjekuje kroz korizmu. I onda nam to pomaže da u duhu pokore prihvatimo protivštine svoga života. Da u biti kroz pokoru koju obavljamo možemo uhvatit tu pokorničku dimenziju svog života i sve ono što nam je teško, protivno, opterećujuće da možemo preobrazit, dat jedan vjerski smisao, da to bude oni mali i veliki blagoslovljeni križevi koji će bit za naše spasenje i za spasenje drugih duša. Pokornički duh može doista prožeti i oplemeniti sve vidove života.
Mi vidimo samo kod upotrebe jezika kad se čovjek naučio mrtvit svoj jezik koliko dobra može učinit drugima, ne samo da se savlada, ne samo da ne govori loše, nego da govori dobro, da podiže ljudima raspoloženje, da im vraća nadu, i tješi ih i krijepi.
Zato, jer pokornički duh može prožeti sve vidove života imamo i razne izraze koji pokazuju da se pokora može očitovati na razne načine. Tako imamo izraze: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Sve su to razni izrazi koji ukazuju na pokoru. Tj na različite vidove pokore. To je bio jedan bogati rječnik kojeg smo mi danas izgubili i sam ovaj pojam koji se zadržao često puta nam ostaje izvan dosega. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i tako takvi su od početka prisutni u Crkvi. Pokora da molitva može bit pokora to vidimo najbolje u Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu. On je bio svjestan da će ga tu noć uhititi, ali nije išao da se odmori, naspava, nego je išao moliti i u toj molitvi se on mučio jer se znojio krvavim znojem, bilo mu je teško. Možemo reć da je on tu proživio jednaku muku kao onu koju je proživljavao kasnije u svom tijelu. Zašto je to tako? Jer je uzeo ljudsko tijelo u kojem je trpio ono trpimo i mi na tjelesnom planu ali isto kao Bog je mogao vidjet i tolike grijehe koje su ljudi činili do kraja svijeta i za koje će Njegovo otkupljenje i Njegova muka biti uzaludni. I zato je to moglo izazvati nutarnju muku koja se onda pokazala izvanjski. Molitva, kad nemam osjećaj koji potpomaže, koji prati kad se bazira samo na volji, može bit stvarno zahtjevna i naporna. I može biti stvarno pokora. I to je nešto normalno. Nije molitva samo da molimo onda kad nam se moli. Molitva je pitanje odluke. I djela ljubavi kako vidimo znaju tražit pokoru, ne samo kad njegujemo bolesne, umiruće, nego i kroz duhovna djela milosrđa kao što je podnošenje dosadnih, ili druge stvari, to je također, podnositi takve ljude koji su teški sami sebi i koji vide samo negativno, oko sebe pustiti da se izjadaju da istresu tu negativnost ima jednog odraza i na nas da i nas to jednim djelom optereti, ali ako to činimo iz ljubavi prema Bogu znamo da to ima smisla i da je to jedan vid pokore.
U našem potrošačkom društvu tijelo sa svojim potrebama se cijeni daleko više od duše i njenih potreba. A čovjek je i duša i tijelo. Štoviše duhovno se i od strane vjernika se zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji.
Kažemo da smo vjernici a u praktičnom životu najčešće živimo kao praktični nevjernici, kao da je materija jedina stvarnost života.
To pokazuje i činjenica da učinit nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje, kao spavat na podu i postiti – to je danas neprihvatljivo, a istodobno trapiti tijelo puno većim pokorama, radi kičme, stalno ležat na dasci, ići u teretane, gladovat radi boljeg izgleda ili zdravlja to je nešto poželjno i za to se izdašno i plaća, pa imamo i klinike za gladovanje, gdje u biti bogati ljudi plaćaju da imaju liječnika koji će ih pratit, osoblje koje ih prati da gladuju. To bi mogli i kući ali nemaju snage da sami to naprave. Imamo sad i psihijatre koji se orijentiraju prema tome da bi pomogli ljudima oko gladovanja. To je nešto prihvatljivo i za što je čovjek spreman potrošiti i puno novaca. A za post – to je neprihvatljivo jer post je radi dobra DUŠE, ne radi dobra tijela, iako donosi i dobro tijela.
