„Tišina je naš prvi odgovor na Riječ koju smo slušali“, ističe p. Jeremy Driscoll OSB u knjizi „Što se događa u misi?“ (str. 52) te nastavlja da kao odgovor na Božju riječ koju smo čuli „koristimo riječi psalma. Činimo to jer je to bila knjiga himana Izraela, i prema tome, bio je to Isusov molitvenik tijekom ovozemaljskog života“ (str. 53).
No, nakon drugog čitanja (npr. nedjeljom) ili odmah nakon psalma (običnim danom),
„ustajemo i pjevamo, ne jednom, već više puta, jedinu riječ koja je najuže povezana s Gospodinovim uskrsnućem: Aleluja! To je poklik hvale. To je Riječ Gospodnja dok stoji pred Ocem uskrsnuvši od mrtvih, a njegov Duh čini da se upravo ta riječ uzdiže iz njegova tijela, Crkve. Tu riječ sada pjevamo jer u naviještanju evanđelja naš uskrsnuli Gospodin pojačava svoju prisutnost u svojoj zajednici. Znamo to, vjerujemo, radujemo se, stojimo, pjevamo“ (str. 58).
„Vjerujemo, radujemo se, stojimo, pjevamo“
Kako i uči Crkva u Prethodnim napomenama u Redu čitanja, pjesma prije Evanđelja „ili je u svakoj pojedinoj misi posebno određena i usklađena s Evanđeljem ili se ostavlja slobodi izbora u zajedničkom nizu nekog vremena ili zajedničkih čitanja“ (usp. br. 90).
Poklik hvale Aleluja, koji je povezan s događajem Gospodinova uskrsnuća, pjeva se tijekom cijele liturgijske godine osim, zbog same naravi tih dana, tijekom korizme, na Cvjetnicu i Veliki petak. No i tijekom tih dana Crkva i dalje ispovijeda vjeru u Gospodinovu prisutnost, raduje se, stoji i pjeva upravo zbog te činjenice.
Tako će Crkva prije čitanja povijesti Muke Gospodinove, na Cvjetnicu i Veliki petak pjevati redak:
„Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“ (Fil 2, 8-9).
Tijekom korizme, uz uobičajeni poklik: „Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite“, također se „prije i poslije“ jednog od ponuđenih redaka Evanđelja „može upotrijebiti i jedan od ovih ili njima sličnih poklika:
1. Slava ti i hvala, Kriste!
2. Slava tebi, Kriste, Mudrosti Očeva!
3. Slava tebi, Kriste, Riječi Božja!
4. Slava tebi, Gospodine, Sine Boga živoga!
5. Hvala ti i čast, Gospodine Isuse!
6. Hvala tebi, Kriste, Kralju vječne slave!“ (br. 91).
Čitanja u korizmeno vrijeme
U ovom kontekstu, zgodno se prisjetiti i kako su raspoređena čitanja u korizmeno vrijeme.
Što se tiče Evanđelja, u Redu čitanja ističe da su prve i druge korizmene nedjelje „sačuvani izvještaji o napastovanju i preobraženju Gospodnjem, a čitaju se po trojici sinoptika“.
„U tri susljedne nedjelje obnovljena su za godinu A Evanđelja o Samarijanki, slijepcu od rođenja i o Lazaru. Budući da su ta Evanđelja važna za kršćansku inicijaciju, mogu se upotrijebiti i u godini B i C, osobito gdje ima katekumena.
Ipak su po želji mnogih pastira i za godinu B i C doneseni i drugi tekstovi: za godinu B Ivanovi tekstovi o budućem Kristovu proslavljenju po križu i uskrsnuću, a za godinu C Lukini tekstovi o obraćenju.
Na Cvjetnicu ili nedjelju Muke Gospodnje za procesiju su odabrani tekstovi što izvješćuju o Gospodinovu svečanom ulasku u Jeruzalem po trojici sinoptika. U misi se čita izvještaj o Muci Gospodnjoj“ (br. 97).
Što se pak tiče čitanja Staroga zavjeta te Apostola, ona se
„odnose na povijest spasenja, što je jedan od predmeta svojstvenih korizmenoj katehezi. Za svaku je godinu predviđen niz tekstova koji donose poglavite odlomke te povijesti od početka do obećanja novoga Saveza.
Čitanja su Apostola tako odabrana da odgovaraju čitanjima Evanđelja i Staroga zavjeta te da i međusobno, koliko je moguće, budu što povezanija“ (br. 97).
U obične dane u vrijeme korizme
„čitanja su iz Evanđelja i Staroga zavjeta odabrana u uzajamnoj povezanosti. U njima se razvijaju različiti sadržaji korizmene kateheze te su prilagođena duhovnom smislu toga vremena. Od ponedjeljka četvrtog tjedna počinje polususljedno čitanje Ivanova evanđelja s tekstovima tog Evanđelja što punije odgovaraju obilježjima korizme“ (br. 98).
Sve završava prvim danima Svetoga ili Velikoga tjedna u kojima se „čitanja odnose na otajstvo Muke. U Misi svetih ulja čitanja osvjetljuju Kristovo mesijansko poslanje i njegov nastavak u Crkvi po sakramentima“ (br. 98).
„Crkva navješćuje jedno te isto Kristovo otajstvo kad god u liturgijskom slavlju proglašuje Stari i Novi zavjet. U Starom se naime zavjetu Novi skriva, a u Novome se Stari otkriva. A svemu je Pismu kao i svakom liturgijskom slavlju središte i punina Krist. Iz njegovih stoga izvora trebaju crpiti svi koji traže spasenje i život“ (Red čitanja I, br. 5).
vlč. Tomislav Hačko
