Don Damir Šehić: Čovjek nema cijenu i odgovoran je za život u čiju obranu je dužan stati jer je svet i nepovrjediv

Muškarci koji su uzrok pobačaja izravno odbacuju zadaću koju im je povjerio Gospodin, začetnik života. Paradoks je očito obilježje suvremena društva, pa su dječja prava zaštićena brojnim dokumentima i zakonima, a ipak velik broj djece, osobito nerođene, ostaje posve obespravljen i lišen prava na život.

Piše: dr. Damir Šehić

Život je najvrjednije što čovjek ima i ljudi su toga oduvijek svjesni, ne samo u kršćanskom kontekstu. Zato se slavi život, pjeva se u čast životu, slika, piše, stvara, život se posvećuje i, konačno, za život se moli. Dakle, najveća vrijednost koju je čovjek dobio na dar stvaranjem, kako Pismo kaže „..i u nosnice mu dahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“, (Post 2,7), i najvrijednije je i najugroženije. Oduvijek, i tako će izgleda biti dok je čovjeka.

foetusF

Na sliku Božju

Govor o životu je neobuhvatan. Nisu kršćani izmislili život, ali je život po kršćanstvu, koje je utemeljeno na Božjem stvaranju i otkupljenju po Isusu Kristu, dobio potpuno drugačiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven. Neke su druge kulture žrtvovale ljude; neki su životi, odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je „imago Dei“. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje, a svaka osoba jednaka dostojanstva, prema božanskom zakonu na kome se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe nastao je u okviru ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na božanskom zakonu, iz koga proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakog ljudskog bića. Iz toga su koncepta i proizišla ljudska prava i na njemu je utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju najjači glasovi, nego načelo „jedan čovjek, jedan glas“. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati. Dakle, cijeli svijet koji se diči civilizacijskim dosezima, prava čovjeka duguje judeo-kršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji na koje se danas ustaje.

zastita zivota 2

Pogrješna antropologija

Potreba ustanovljenja i formalne proslave života u okviru jednog dana nastala je u modernom društvu u kome je taj život na najrazličitije načine bio ponižen i obescijenjen. Prisjetimo se samo 20. stoljeća i stravična broja bespotrebnih ljudskih žrtava upravo zbog toga jer je u tim konceptima ljudski život bio bezvrijedan. Ta je pogrješna antropologija i danas nastavila živjeti u modernim i osuvremenjenim modelima ubijanja, čime su sada ugrožena nerođena djeca.

Zbog toga Dan života, na poticaj Svetog Ivana Pavla II., poziva Crkvu i sve ljude na promicanje života i njegove svetosti.

Papa je 1995. objavio encikliku o vrijednosti i nepovrjedivosti ljudskoga života pod nazivom Evangelium Vitae – Evanđelje života. Ona predstavlja snažan izvor crkvenog nauka i cjelovitu kršćansku antropologiju koja poziva da budemo „narod života jer nam je Bog u svojoj milosnoj ljubavi darovao Evanđelje života“.

 Crkva se neprestano opredjeljuje za bezuvjetno poštovanje prava na život od začeća do prirodne smrti jer je ljudski život temelj društva. Poštivanje ljudskog života, u svim njegovim fazama, od najranjivije u utrobi, preko djetinjstva, mladosti i zrele dobi, sve do starosne nemoći, preduvjet je opstanka društva. I to je samo još jedan u nizu pokazatelja kako postmoderno društvo sve više gaji kulturu smrti. Ne prepoznaje se i ne vrjednuje život kao dar od samoga Boga, zatire se poimanje da je živi čovjek slava Božja. Stoga je svaki rat protiv čovjeka u konačnici rat protiv Boga. Dakle, postmoderni je čovjek zaboravio riječi s prvih stranica Biblije (Post 9,5) „od čovjeka za njegova brata tražit će obračun za ljudski život“. Konačno, zaboravlja se kako je jedini Gospodar života i smrti sam Bog, on oblikuje u majčinoj utrobi (Jr 1,5) i posvećuje prije nego se čovjek rodi, a čovjeku nije dopušteno činiti sve što može i zna učiniti.

zastita zivota 3

Općeljudska istina

U toj borbi protiv kulture smrti dužni su promovirati kulturu života svi kršćani. U tom kontekstu ne treba upirati prst samo u one koji su na vlasti, iako je na njima veća odgovornost jer će svaki od nas biti pitan za brata svoga. Dakle, odgovornost je na cijelom društvu i svakom pojedinom kršćaninu, te možemo reći da se osim pojedinih skupina nije čuo jak, zauzeti glas kršćana u Europi, koji ipak čine veliku većinu stanovništva.

Ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćani doista ne libe reći istinu o životu i istinu o pobačaju onako kako ju je izrekao Sv. Ivan Pavao II. u Evangeliumu Vitae: „Pred tako teškim stanjem treba hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom (...) hotimični pobačaj, zajedno s čedomorstvom i Drugi vatikanski naziva užasnim zločinom.“ To danas nije popularno reći, štoviše donosi velike probleme onomu koji to na takav način kaže. Stoga ne čudi što se velika većina kršćana, čak i teologa, boji izreći takvu formulaciju. No, to je teološka, moralna i općeljudska istina.

beba

Na kojoj smo strani?

Borba „kulture smrti“ i „kulture života“ označava pravi dramatični događaj sukoba vrijednosti koje nemaju istinski i zreli kritični osjećaj sposoban otkriti istinske vrjednote i iskonske potrebe. Potreba „nove kulture života“ na koju nas poziva EV postaje imperativ čovjeka današnjice. Nukleus ili jezgra iz koje ta nova kultura života treba rasti je kršćanska zajednica. Oblikovanje moralne svijesti je početak kulturnog preokreta. Prvo istinsko pitanje je upućeno najprije vjernicima, a glasi: koja je kultura rasprostranjena među onima koji se nazivaju kršćani: kultura života ili kultura smrti? Bioetičke dvojbe koje se stavljaju pred pojedince i društvo uvijek nose intenciju humana pristupa. Humani pristup je evidentan u prenatalnoj dijagnostici kada se roditeljima sugerira da pobace dijete jer ima malformacije koje će mu otežati život nakon rođenja, humanost se prikazuje u slobodi abortusa, također u terminalnim fazama kada se humano želi „požuriti“ patnju i muku čovjeka. Komponenta koja nedostaje takvom humanom pristupu je istinska antropologija i pogled na život kao bonum primordiale. Iako se naziva humano, u argumentaciji vidimo kako je potpuno suprotno i da dolazi u sukob s temeljnim pravom na život koji je svet i nepovrjediv.

Ljudsko dostojanstvo je nepovrjedivo. Čovjek nema cijenu i odgovoran je za život u čiju obranu je dužan stati jer je svet i nepovrjediv.I to je ono što gledamo kako se budi u ljudima. Individualna odgovornost čovjeka za vlastiti život i postupke, ali i za živote svojih bližnjih i izgradnje kulture života naspram sudjelovanja u kulturi smrti – temelj je osobnog i društvenog života u neodvojivoj vezi s istinom, inače društveni suživot postaje izopačen (EV, 19).

U tom je konceptu, kako kaže Evangelium Vitae, gubitnik uvijek čovjek koji iskrivljuje i krivotvori izvorni sadržaj ljudske spolnosti u sjedinjenju i prokreaciji. Prokreacija se proglašuje neprijateljem neodgovorna življenja; time je novi začeti život muškarcu teret, a ne poziv i očinsko poslanje, što donosi čovjekovo osiromašenje i iznosi na vidjelo bijedu materijalističkog mentaliteta. Takvo se okrnjeno razumijevanje očinstva i muškarčeve uloge, svojim razornim posljedicama u životima ljudi ranjenih pobačajem, potpuno protivi kršćanskom pozivu očinstva i nepromjenjivu moralu Božjeg zakona. Muškarci koji su uzrok pobačaja izravno odbacuju zadaću koju im je povjerio Gospodin, začetnik života. Paradoks je očito obilježje suvremena društva, pa su dječja prava zaštićena brojnim dokumentima i zakonima, a ipak velik broj djece, osobito nerođene, ostaje posve obespravljen i lišen prava na život.

beba 1

Otac na rubu zakona

Paradoks je i da u tzv. patrijarhalnom društvu upravo muškarac kao otac ostaje na rubu zakona, odnosno potpuno je izuzet iz njega. Pravni status, obveze i prava muškaraca koji su biološki očevi ili skrbnici, vjenčani ili nevjenčani, kohabitirajući ili odvojeni, u nekim su aspektima ugroženi do mjere da su se formirali pokreti za prava očeva, father's right movements. Očevi su, kako tvrde, postali nove žrtve obiteljskih zakonskih sustava zbog disproporcionalne prevage u korist prava majki. Uskraćena prava odnose se na očevo pravo sudjelovanja u odluci o rađanju djeteta, odnosno pobačaju, što je u pravnom smislu, u najvećem dijelu svijeta, u potpunosti u kontroli majki.

Otac ostaje na rubu zakona i unutar pravnog okvira hrvatskog zakonodavstva. Ovaj dio istraživanja pokušava se usredotočiti na pravni status oca u hrvatskom Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., koji je prema nekim autorima najliberalniji akt koji se tiče reproduktivnih prava i pobačaja u Europi. Zanimljivo, činjenica što je u njemu potpuno izostavljen otac kao pravni subjekt i nositelj prava na roditeljstvo, ne predstavlja nikakav problem braniteljima liberalnog koncepta ljudskih prava.

Možda je upravo proslava Dana života formalna mogućnost ponovno usmjeriti pogled u dostojanstvo roditelja i posebno poslanje koje roditelji imaju. Njihovo zajedništvo nipošto nije samo biologijska veza koja ih ujedinjuje. Ono proizlazi iz Božje zamisli koja ih zaodijeva posebnim dostojanstvom. Uloga majke kao i uloga oca posebno su ukorijenjeni u smisao roditeljstva. Dok se trudimo unaprijediti život, očuvati ga i poboljšati, ne smijemo zaboraviti na dostojanstvo početka života, kao ni na Životvorca – Boga, onoga koji je ishodište i početak Života.