„Kad se popela na brdo San Lorenzo u Saluzzu, sestra Elvira se već prije nekog vremena odlučila za Evanđelje. U srcu joj je gorjela vatra. Ništa jasnije nije imala na umu. Gorjela je samo od želje da prigrli svijet, svijet siromašnih, najmanjih, napuštenih, odbačenih, onih koji su protratili život jer u njemu nisu našli smisla. Na tom brdu izbio je požar koj se raširio po cijelom svijetu. Iz krhkosti žene u kojoj živi Evanđelje izbio je izvor Milosrđa. Iz jednostavne vjere "siromašne žene" rodila se zajednica vjernika u uskrsnuće. Providnost je proizašla iz uporne molitve onih koji nikada nisu odustajali od poteškoća!
Hrabra i staložena, razborita i inteligentna, uvjerena da se istinom ne treba ničega bojati, sestra Elvira imala je pravu percepciju same sebe. Dobro je poznavala svoju krhkost i to je, paradoksalno, bila njena snaga, prostor Milosti i Ljubavi koji spašava. I Majka Elvira pouzdavala se slijepo u Ljubav. Potpuno se predala Ljubavi. Ona Ljubav stvorena od konkretnih gesta a ne od lijepih riječi, stigla je do svijeta, zarazivši ga dobrim. Za majku Elviru se može reći da je bila strpljiva i velikodušna, nije se oslanjala na svoje talente, nikada nije radila iz ponosa, poštovala je svakoga, zaboravila je nepravde. Oni koji su je upoznali, konkretno su doživjeli dobročinstvo. Božja je dobrota bila u njoj, Božja je ljubav bila u njoj, Milosrđe Božje bilo je u njoj.
Oblikovana od Duha Svetoga, ponudila se Ocu u jedinstvu s Kristom, za podijeliti poslušnost, poniznost i snagu. Uz pomoć milosti tkala je autentični život vjere, nade i milosrđa. Dane je popunila radom, molitvom, gostoprimstvom, dovršavajući ono za što ju je Gospodin stvorio. Obnavljana iz dana u dan svojim vlastitim prinosom i odjevena ljepotom, sada ju primi Raj, gdje zauvijek kontemplira Onoga koga je voljela i služila ovdje na zemlji.
Zajednica Cenacolo je nasljeđe koje nam ostavlja majka Elvira. To je živo čudo, kojemu se i sama uvijek čudila. Zajednica živi među čuđenjem mnogih koji još uvijek ne vjeruju, među zahvalnošću mnogih dirnutih milošću, među istinskom radošću onih koji se osjećaju spašenima. Zajednica Cenacolo je živo čudo, to je dar koji treba njegovati, čuvati, proširiti! Neka bude blagoslovljena ova siromašna crkva, ova crkva spašenih griješnika, oprana praštanjem i milosrđem. Neka bude blagoslovljena ova crkva nepokolebljive vjere i providnosti. Neka bude blagoslovljena ova crkva koja se znoji i radi, koja moli na koljenima i pjeva. Neka bude blagoslovljena ova crkva nježnosti, koja ne osuđuje, nego prima. Neka bude blagoslovljena ova crkva djece i obitelji, laika i posvećenih osoba, apostola i misionara. Neka bude blagoslovljena ova Crkva!
Draga Majko Elvira, ne želimo slaviti tebe, nego oganj koji je gorio u tebi. Zagovaraj ga sada za Zajednicu Cenacolo, za cijelu Crkvu, za ovu biskupiju, za mene."
