Bila je vegetarijanka, pankerica i zagovornica za životinje dok jednog dana nije pronašla Boga. Sada redovnica pavlina iz svog samostana i kongregacije poručuje da „moli, evangelizira i peče“ kruh.
Njezino je svjedočanstvo vrlo zanimljivo, ona se ne srami svoje prošlosti jer bez nje sada ne bi bila ovdje gdje jest, a to može pomoći mnogima. Upravo zbog toga je za Aleteiu (katoličku internet stranicu) ispričala proces preobraćenja uz zanimljivo razmišljanje:
Od punk-rokerice do katoličke redovnice
Kad sam bila mala voljela sam čitati pustolovne romane, svirati violinu i pisati bajke. Kasnije sam postala punk-rokerica i ateistkinja. Zatim sam se odlučila za vegetarijanski i aktivistički život, boreći se za životinjska prava. Kad sam završila fakultet predavala sam u siromašnim četvrtima, a kasnije sam radila i na farmi. Nakon toga se dogodilo čudo – počela sam vjerovati u Boga, postala sam katolkinja. Naposljetku sam iznenadila svih (a ponajviše sebe) kada sam postala redovnica.
Sada me kada hodam ulicom odjevena u redovničku halju neki vide kao predstavnicu Crkve – institucije, neki kao nekog tko živi na margini društva, a neki pak kao ekscentrika. I konačno, neki pak vide ljubav.
(ISPOD SLIKE) Sestra Noble s drugom redovnicom koja je navršila 100 godina
Na neki način, ja sam sve to
Kao da se moja prošlost i moja sadašnjost nisu u potpunosti spojile. Neki aspekti mog života su se spojili, da, ali neki nisu. Naposljetku, rezultat je jedan divan živi mozaik.
Ponekad se zapitam da li je moje mjesto u grupi koju ja nazivam „naviknuti“ na Crkvu. Hoću li postati farizejka? Jesam li već postala? Hoću li se nastaviti boriti istinom za svoju vjeru i suočavati se sa svojim sumnjama, ili ću pobjeći od iskrenog suočavanja i radije pronaći udobnost, konformizam, rutinu, sreću i (lažni) osjećaj blagostanja? Je li se više prilagođavam ponašanju osoba koje me okružuju ili Kristovom ponašanju? Hoću li, nakon što sam se odrekla ˝svjetovnog˝ života, postati ˝osrednja˝ redovnica?
Nisam svoju prošlost bacila u smeće
Smatram se ˝bivšom ateistkinjom˝, ali nije sve tako jednostavno. Na neki sam način uvijek u skladu s različitim aspektima svoje osobnosti i nadam se da se to neće promijeniti. Većina ljudi očekuje da ću se sramiti svoje prošlosti, ali sramim se jedino toga što nisam voljela Boga i svoga bližnjega.
Ne sramim se svojih propitivanja, unutarnjih borbi i traženja. Ne sramim se svoje ekscentrične strane ni toga što sam izgubila glavu u potrazi, ne sramim se što sam pomalo čudna i buntovna. Ja svoju prošlost nisam bacila u smeće.
(ISPOD SLIKE) Sestra Theresa (druga zdesna) s ostalim redovnicama reda Kćeri svetog Pavla
Primjer svetog Pavla
Smatram da je važno da sagledamo svoj grijeh na način na koji ga Bog sagledava. On poznaje nedostatke koji su nas doveli do grijeha, ali ti nedostatci, uz odricanje, postaju odlike koje nas blagoslivljaju.
Sveti Pavao je, primjerice, bio najgorljiviji farizej, nasilni progonitelj, čovjek koji je strogo pratio vanjska pravila. Te karakteristike koje su ga navele da učini mnoge grijehe, također su ga dovele na put svetosti. Svatko od nas ima jedinstven dar koji uz druge, u krilu Crkve, može postati plodonosan... I Bog često prikaže te darove kroz najneočekivanije aspekte naše osobnosti.
Prije nekoliko dana sam oživjela uz ovu pomalo čudnu molitvu:
„Gospodine, ranije sam željela da mi pomogneš u borbi protiv moje skeptične prirode. Sada želim nešto drugo: sačuvati taj skepticizam. Ne želim jednostavnu vjeru. Učini da moja vjera bude odvažna, nagla, potpuna, ali učini i da shvatim one koji sumnjaju. Želim, pod svaku cijenu, ostati blizu onih koji su na margini Crkve, onih koji nikako ne shvaćaju, onih koji ne pripadaju krugu ˝redovnih˝, onih koji sumnjaju, traže, onih koji su ekscentrični, onih koji se ne uklapaju u društvo. Oslobodi me, Gospodine, Crkve koja je klub, crkve ˝naviknutih˝ koji su se udobno smjestili u svoja rutinska uvjerenja.“
