Redovnik Družbe Duha Svetoga domovinu je napustio prije više od jednog desetljeća piše Šibenik In, a u Hrvatskoj živi skoro devet godina i još uvijek mu naši padeži predstavljaju problem. S afričkim redovnikom koji u Zablaću i Mandalini vodi mise već skoro četiri godine popričali smo u njegovom zablaćkom domu.
Paul Karim došao je u Šibenik 7. srpnja 2015., a prije toga pet godina živio je u Osijeku. Družba Duha Svetoga, čiji je on redovnik, u njegovoj Sierra Leone ima misiju, a u Hrvatskoj ti redovnici djeluju od 1981. godine. Nije mu bio šok doći u Hrvatsku, kaže, a naša mu je zemlja bila treći izbor na popisu od 27 zemalja u koje je mogao biti poslan. Na prvom mjestu bio je zapad Sjedinjenih Američkih Država pa Australija. Po dolasku u Hrvatsku godinu je dana na Sveučilištu u Zagrebu učio hrvatski jezik koji još nije svladao do kraja, priča kroz smijeh za Šibenik In.
- Ako kažem bilo mi je teško naučiti hrvatski, znači da je gotovo, a ja ga još svaki dan učim. Više nemam tečaj kao u Zagrebu, ali i dalje ga svaki dan učim. Najviše me bune padeži, oni su mi stvarno najproblematičniji od svega. Ali, ja razumijem svih, a tko želi razumjet će mene. Tko ne želi, neće – govori afrički redovnik.
U njegovoj domovini službeni je jezik engleski, a govori se još 13 plemenskih jezika. Karim je rođen u plemenu Gola, ali jezik svog plemena ne priča, već govori plemenski jezik Mende.
- Moje je rodno ime Kamo, dobio sam ga po djedu kao što svako rođeno dijete dobije ime po nekom članu obitelji. Paul je ime koje sam dobio krštenjem - kaže i napominje da je u njegovoj domovini oko 30 posto stanovništva katoličko. Najviše je muslimana, a on je odlučio zarediti se tijekom prijateljskih kontakata s misionarima koji su djeci u selima pomagali u vrlo skupom školovanju. Čak se i osnovna škola plaća, vrlo je skupa i za mnoge nedostižna.
U njegovom je selu bila samo osnovna škola, a srednju je morao pohađati u glavnom gradu Freetownu. Njemu i brojnoj drugoj djeci pomogli su misionari, priča, ne tražeći zauzvrat da itko bude svećenik, ali neki su momci ipak odlučili poći tim putem. Školovanje za svećenika odvelo ga je još u Nigeriju, Ganu i Alžir, a uz engleski, govori još francuski, hrvatski i plemenski jezik Mende. Kaže da francuski pomalo zaboravlja jer ga u Zablaću rijetko ima priliku govoriti.
- Nakon tečaja hrvatskog u Zagrebu, bio sam u Slavonskom Brodu dva mjeseca, a onda sam proveo pet godina u Osijeku. Tamo sam bio dušebrižnik u domu za nezbrinutu i maloljetnu djecu, a poslije sam dobio župu u koju sam preselio prvo kao dušebrižnik, a onda kao kapelan. Ljudi su me svugdje lijepo prihvatili i nigdje nisam imao baš nikakvih problema, ni u Slavoniji ni u Dalmaciji – govori svećenik, a na pitanje je li mu draža ravnica ili more, odgovara da je svugdje kao doma.
Bio je i šokac i Dalmatinac, smije se.
- Misionari moraju biti kao ljudi kod kojih žive. Bijeli misionari u Africi trebaju biti kao crnci, a crni misionari u Europi trebaju biti kao bijelci, tako da se ja gdje god da jesam osjećam kao doma. A doma idem svake dvije godine. Prije je bilo pet, a sad su dvije. Kući se zadržim dva mjeseca, taman da se naviknem, a i meni dođu u posjet. Ove godine neću kući, idem na put, znate, jako volim putovati – govori svećenik koji je bio na gotovo svim kontinentima.
Jedna od najvećih razlika koju je odmah uočio između svog naroda i Hrvata je odnos prema smrti. Kod njega u Sierra Leone, smrt se slavi kao prijelaz u bolji život, a pokojnika se ukapa tek mjesec dana nakon smrti kako bi se s njim mogli doći oprostiti prijatelji i obitelj iz drugih krajeva zemlje.
- Ovdje u Hrvatskoj to traje samo tri dana. Nakon sprovoda koji bude mjesec dana nakon što je pokojnik preminuo, kod nas ide razdoblje slavlja koje traje 40 dana, malo više, malo manje. Mi potrošimo puno kad netko umre. Da je recimo moja mama bolesna, njezino je liječenje moja dužnost, ali kad je sahrana svi od obitelji ili prijatelja trebaju dati nešto da se slavlje organizira. Slavimo i okrugle godišnjice smrti. Dogodine će biti 20 godina da je umro moj tata i to će biti veliko slavlje. Ako ja ne budem mogao biti prisutan, moram poslati svoj prilog za slavlje. Slavimo smrt jer vjerujemo da je to prijelaz u bolje mjesto. Ovdje je dobro, ali tamo je bolje. Naravno, bude tuge i kod nas, bliža obitelj i rodbina su tužni radi smrti, ali ne smiju biti toliko tužni da se izgubi slavlje – ispričao je afrički redovnik u čijoj se zemlji osim na grobljima, mrtvi mogu pokapati i u dvorištu, a dozvolu za to izdat će lokalna vlast. U selima ima tako mnogo, mnogo grobova pokraj kuća.
Ostalo je u Sierra Leoneu još nešto plemenskih vjerovanja, ali sve ga je manje zbog porasta broja djece koja se školuju.
- Siromaštvo je kod nas veliko. Ljudi su siromašni, znate, ali su sretni. Mnogo ih ne zna za drukčiji život. U mom selu, recimo, nema ni struje ni pitke vode. Noću se služimo lampama, a za vodu imamo zajednički bunar koji svi koriste. Neki sada imaju bunare u svojim dvorištima, ali još prije dvadesetak godina po vodu se išlo kilometrima daleko na rijeku i izvor. U kantama se voda nosila na glavi do kuće – priča dok sjedimo za stolom u kući koju u Zablaću dijeli sa još jednim svećenik.
Kad iz tog doma sa strujom i pitkom vodom dođe u posjet kući, treba mu svega par dana da se opet navikne na drukčije uvjete. Brzo se vrati u život u skladu s prirodom, kaže.
- Više je kontakata među ljudima i više se družimo. Mobitele imamo, ali puno mjesta još nije pokriveno signalom. Kad nema signala, pričamo. Nemamo wi-fi, nemamo televiziju pa pričamo, družimo se, mijenjamo novosti. I hrana je kod nas dosta različita. Jedemo puno riže i povrća, a riže bude i za doručak i za ručak i za večeru. Ono što ostane, jede se sutra jer se hrana ne baca. Meso je drukčije nego ovdje, ukusno, prirodno – kaže Karim koji je prilično zavolio i hrvatsku hranu pa mora i pripaziti da se ne nadeblja.
Ribu voli, ali oko nje ima puno posla, smije se redovnik koji se u Družbi Duha Svetoga zavjetovao na poslušnost, skromnost i čistoću. Kad ne vodi misu i ne bavi se župnom administracijom, druži se sa Zablaćanima, obilazi ih u selu i kućama, odlazi u šetnju. Zna ih, kaže, poimence, ako im zaboravi ime zna ih po glasu, a svih poziva da ga češće posjete na misi. Baš dok razgovaramo jedna obitelj dolazi riješiti još neke detalje oko krštenja i zovu ga na zajednički ručak s drugim gostima.
- U crkvi su svaki dan isti ljudi. Nakon mise ja ih odem pozdraviti, a to nije hrvatski običaj. Ako vidim da je došao netko novi, odmah ću ga ići pozdraviti i upoznati – rekao je citirajući onu biblijsku da dobar pastir zna svoje ovce.
Kao što mladi iseljavaju odavde, sele i iz njegove rodne Sierra Leone koja broji nešto manje od sedam milijuna ljudi. Svakodnevno se odlazi u SAD, sa dozvolom ili bez nje. Nekako u usto vrijeme kad je počinjao rat u Hrvatskoj, počeo je i u njegovoj domovini pa su je mnogi napustili kao izbjeglice.
Rat je počeo u ožujku 1991. godine nakon unutarnjih sukoba u susjednoj Liberiji koja je potom vojno intervenirala u Sierra Leoneu. Krvavi sukobi trajali su sve do 2002. godine, ispričao je svećenik, a u njegovom selu, srećom, nije bilo mrtvih ni ranjenih. Puno se spaljivalo i uništavalo, a Sierra Leona još uvijek se oporavlja od tih sukoba. Dodatno ju je pokosio i virus Ebole 2014. godine, zbog čega je tada, savjetovali su mu njegovi doma, propustio i posjet kući. Umjesto u Afriku, otputovao je u Australiju, a kada se vratio natrag u Hrvatsku oni koji nisu znali gdje je boravio mislili su da se vratio s virusom ebole, ispričao je kroz smijeh.
Hrvatska je dobra zemlja za život, mnogo bolja od brojnih u kojima sam bio, rekao je za kraj redovnik Družbe Duha Svetoga Paul Karim za Šibenik In.
