Horwitzin rad istražuje razlike prosječnih ocjena u srednjoj školi (GPA) na temelju razine religioznosti učenika (ovdje).
Horwitz je podijelila učenike u pet različitih stupnjeva religioznosti – od najvećeg do najmanjeg utjecaja religije na njihov život: Abiders (uzorni vjernici, poštuju pravila i norme), Adapters (adaptirani), Assenters (popustljivi), Avoiders (skloni izbjegavanju pravila ili prigodni) i Ateists, prenosi quovadiscroatia.com
Zaključila je da su najreligioznija djeca imala najviši prosjek ocjena. Horwitz definira tu grupu, “Abiders”, kao one koji “pokazuju visoku razinu u svim mjerenim dimenzijama religioznosti i “poštuju religiju u klasičnom, institucionalnom smislu”, dok Avoiders, vjerni njihovoj nomenklaturi, “izbjegavaju vjerski angažman i šire teme o relevantnosti religije na njihov život”. Za razliku od ateističke skupine, vjeruju u Boga, ali sudjeluju daleko manje u vjerskim obredima i molitvi.
Horwitzin rad je usmjeren isključivo na razliku postignutu između skupine “Abider-Avoider“, ističući da Abiders nadmašuje sve ostale vjerske skupine, osim ateista, koji su usporedivi s ovom grupom uzornih, iako je ateistička skupina bila vrlo mala, što utječe na pouzdanost istraživanja. Ateisti su činili samo 3 posto Horwitzinog uzorka, pa Horwitz ne daje pretpostavke glede njihovih postignuća, rekavši da su oni jedinstven podskup učenika koji se najvjerojatnije razlikuju od drugih ne-religijskih kolega, s obzirom na “snažnu društvenu stigmu” koja je povezana s tvrdnjom da Bog ne postoji. Stoga Horwitz usmjerava svoje istraživanje prije svega na preostale četiri kategorije, istražujući odnose različitog vjerskog angažmana i njihov utjecaj na akademski uspjeh.
Horwitz je otkrila da “Abiders pokazuju najviši prosjek ocjena, a Avoiders najniži, čak i nakon kontrole od niza faktora i ponašanja”. Na temelju svog istraživanja o relioznosti učenika, Horwitz vjeruje da religija njeguje dvije kvalitete koje se nagrađuju u školskim kurikulumima: “savjest” i” suradnju”. Konzervativni protestanti bili su najviše zastupljeni u skupini Abiders koja je postigla visoke rezultate, a koja se “protivi teoriji da konzervativni protestanti najlošije prolaze kad je u pitanju akademski uspjeh”, tvrdi Horwitz.
Horwitz je također utvrdila da su, neovisno o visini dohotka u obitelji, Abidersi dosljedno dobivali bolje ocjene nego svi ostali, dok je jaz između Abidersa i Avoidera u prosjeku ocjena bio najizrazitiji. Čak i nakon što je kontrolirala niz faktora, uključujući “spol, rasu / etničku pripadnost, socioekonomski status obitelji, vjersku pripadnost i pripadnost određenoj regiji”, Abidersi su imali prosjek ocjena od 3,21, dok su Avoidersi imali samo 2,92.
Horwitz je istaknula: “Primijetila sam da su gotovo svi Abidersi savjesni i kooperativni – dvije navike povezane s akademskim uspjehom.”
Kako ovo istraživanje može pružiti uvid u poboljšanje ishoda obrazovanja?
U istraživanju odgoja i obrazovanja mnogo se truda posvetilo jazu u uspjehu učenika iz obitelji s višim odnosno nižim prihodima. Horwitz priznaje da je njezin rad jedinstven u svojoj sposobnosti da identificira jedan drugi mehanizam koji može potaknuti uspješnost učenika – navike koje proizlaze iz povećane religioznosti kod kuće.
Ako se religioznost tretira kao samo jedan aspekt kućnog života adolescenata, Horwitzina studija govori o dubokim efektima koje obiteljska kultura i odgoj mogu imati na akademsku uspješnost učenika. U doba kada se vjera i religija često poistovjećuju s neznanjem, Horwitzin znanstveni rad uvodi novu perspektivu u raspravu koja se odnosi na važnost religioznosti i njenu sposobnost da poveća i održi društveni kapital.
Kada razmišljamo o tome što pospješuje rast i napredak djeteta, intervencija vlasti nije prvi mehanizam koji nam pada na pamet. I doista, tako ne bi trebalo ni biti. Horwitzino istraživanje naglašava da državna intervencija nije primarni pokretač uspjeha učenika. Umjesto toga, velika reforma obrazovanja počinje kod kuće, i u Crkvi.
Izvor: thefederalist.com/quovadiscroatia.com
