Dali je to uistinu tako? Dali ja uistinu nisam imala vremena? Živjela sam za subotu, da izađem sa društvom i da se zabavim. Počela sam lagati i psovati. Moj život se sveo na probudim se, spremim se, izađem van, vratim se doma, legnem spavat. Dali se ovo uopće može nazvati životom? Mislila sam da živim za prijatelje i zabavu, bila bi povrijeđena kada bih morala propustiti subotnji izlazak zbog ručka kod bake. Stvarno bi se moglo reći da sam zaboravila na Boga, ali Bog nije zaboravio na mene.
Svako me jutro budio, bio je uz mene i štito me od nevolja, samo što ja to nisam znala prepoznati. Molila? Ne, nisam molila. Mislila sam da meni molitva ne treba, da ja sama sebi dajem snagu, da crpim snagu iz svojih prijatelja koji su mi toliko bili zanimljivi. Sve do jednog trenutka. Osjetila sam potrebu otići na misu. Sjela sam u klupe i osjetila kao da me nešto zove da se ispovjedim. Ispovjedila sam se i pričestila. Na putu do kuće sam razmišljala o Bogu, o tome koliko je On meni potreban u životu, koliko je On svima nama potreban. Krenula sam na Framu, upoznala mnoštvo mladih i vidjela kako slave Gospodina. Živimo u virtualnom svijetu, gdje je nama mladima bitan lajk,da tako je bilo i samnom. Bila bih tužna i razočarana kada ne bih imala onoliko lajkova koliko sam si zamislila. Odlučila sam na promijene u svom životu, naravno na promjene koje su moguće samo uz Božju snagu i volju. Izbrisala sam puno prijatelja s facebook-a i tako sam shvatila da Internet nije život i izvor sreće.
Počela sam moliti i razgovarati s Bogom. Da, to mi je falilo u životu. Shvatila sam da mi zapravo niko nije pravi prijatelj osim Isusa. Da je on jedini koji me neće izdati, jedini koji će me saslušati u svako doba dana i noći, da je On onaj koji mi daje snagu, onaj koji mi daje život. Molitva me pokrenula, molitva me smirivala i navodila me na pravi put. Moleći sam se osjećala zaštićeno i sigurno. Shvatila sam da je Bog put i istina. Prije nisam molila, kajem se zbog toga, nisam znala smisao života. Ali sada sam to shvatila. Iako imam samo 15 godina mislim da sam doživjela veliku stvar, da sam doživjela preobraćenje. Preobraćenje na pravi put. Nedavno sam čitala Mateovo Evanđelje koje kaže; Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.
Stvarno je tako. Samo što se mi mladi nekada razočaramo zato što nam Bog ne ostvari svaku želju, što nam ne da sve što tražimo. Ali to trebamo tumačiti ovako: Bog ima bolji plan za mene, Bog mi je spremio putove kojima trebam hoditi, na meni je samo da to prepoznam. Molitva je za mene izvor, snage, sreće i beskrajne i bezuvjetne ljubavi koju nam je Gospodin svaki dan spreman dati. Smatram da kada molim da sam si najbliža s Isusom. Osjećam se sigurnije i sretnije od kada sam odlučila na promijene. Svakog dana čujemo neke uvrede od strane nekih ljudi, kako govore loše zbog naše vjere, ismijavaju nas. Kada se nađemo u takvoj situaciji trebamo moliti da im Bog oprosti, kada njima izmolimo oprost, Bog će i nama oprostiti. Sv. Grgur Veliki je rekao: „ Sve molitve koje molimo za druge najviše su nama na korist.“
Ovaj sastavak bih htjela završiti time što ću reći da nikada nije preprano niti prekasno da se preobratimo. Svi smo mi Isusovi učenici i svi smo mi isti pred Božjim očima. Radost koju imam sada ne moguće je zadržati za sebe, zato ju svojim osmjehom, mislima i djelima prenosim drugima. Pokušavam dokazati svojim vršnjacima da se ne trebaju sramiti vjere, odlazaka u crkvu, već da bi se trebali probuditi iz njihove zamišljene zemlje i krenuti za Isusom, jer im samo On može podariti beskrajnu ljubav, sreću i vječni život.
„Vjera nije ugodan put. Tko ga nudi kao takvog, propast će. Ona postavlja najveći zahtjev čovjeku, jer ona ima visoko mišljenje o čovjeku.“ (don Bosco)
