Majka se za to pobrinula jer je otac bio policajac. Bilo je to vrijeme kada se govorilo da je vjera osobna stvar svakoga pojedinca, ali ljudi koji su bili u određenoj službi nisu smjeli prakticirati svoju vjeru. Zbog njegove službe ja nisam išao na vjeronauk niti u crkvu, pa se tako nisam nikada ispovjedio ni pričestio. Od vjere nisam imao doslovno ništa. U razredu i u školi je bilo dosta njih koji su pohađali crkvu. Ali to me nije smetalo. Sigurnost u kojoj su živjeli moji roditelji bez vjere, živio sam i ja. Oko petnaeste godine ni mene nisu zaobišla temeljna pitanja o čovjeku i svijetu, o tome što će biti poslije smrti... Jasno mi je bilo da "ipak nešto mora biti".
U 19. godini sreo sam divnu katoličku djevojku. Bila je to prva djevojka kojoj sam se uopće približio. Bila je lijepa, ali se ispod njezine tjelesne ljepote krila još veća ljepota. Pitala me: jesam li vjernik. Kasnije sam shvatio da je u njezinu životu vjera bila životna osovina. Ona je s Bogom živjela i to joj je davalo snagu.
Kad sam joj iskreno rekao što mislim, ljubazno me prihvatila. Mene tada nije zanimala vjera, ali me zanimalo što misli tako zgodna djevojka, a povrh toga i izobraženija nego ja. Radila je u zdravstvu.
Strpljivo je odgovarala na moja pitanja. Naše se hodanje pretvorilo u vjeronauk udvoje. Između nas nikada nije bilo nekih napetosti. Ja sam je volio nekom čistom simpatijom, nekom ljubavlju kakva se osjeća prema majci. Mislim da je i ona mene voljela - kako bi inače smogla toliku strpljivost? Voljela me kao duhovno dijete. Bila je na neki način i ponosna što svoju sigurnost i radost u vjeri može podijeliti sa mnom.
Iz tih se razgovora rodila i naša životna ljubav. Vjenčali smo se u crkvi. Uoči vjenčanja ja sam se prvi put ispovjedio, pričestio i krizmao. Danas smo sretni u braku. Imamo dvoje djece. Idemo redovito na misu. Aktivni smo u našoj župnoj zajednici. Imamo dragoga župnika... Kad mogu, idem u crkvu i u radne dane. Misa mi je zaista velika okrijepa u životu. Svjedočim da sam u vjeri našao smisao svoga života. Zato sam neizmjerno zahvalan svojoj ženi, ali i svima onima koji su na nju djelovali da je bila sposobna za to veliko djelo. (Kristijan)
