"Naša radost ne ovisi o našim darovima, nego o našem odnosu s Gospodinom i koliko dopuštamo da on bude naša radost!" - kazala je Simona. Na kraju su članovi zajednice Svjetlo Marijino i zbor, svećenici i djeca otpjevali pjesmu Kraljici Mira koju je napisala Simona. I mogli bi reći da su u tim trenucima mogao vidjeti pravi duh Međugorja: čistoća srca kojim sva njezina djeca pjevaju Mariji, slaveći Boga!
U nastavku vam donosimo njezino svjedočanstvo u cjelosti:
Hvaljen Isus i Marija.
Zovem se Simona, imam 28 godina, dolazim iz Slovačke i od siječnja živim u Međugorju u zajednici Svjetlo Marijino.
Želim svjedočiti o Božjoj dobroti i Gospinoj brizi u mom životu.
Dolazim iz kršćanske obitelji koja je imala tradicionalnu vjeru. Imam jednog brata i dvije sestre.
U crkvu me je počela voditi baka prije prve Svete pričesti i stvarno mi se svidjelo. Baka je najviše od svih u obitelji prakticirala vjeru i ona mi je sve do sada ostala primjerom žrtve i ljubavi.
Budući da sam rođena s prirođenim oštećenjem vida vidjela sam samo djelomično te sam morala ići u školu za slijepu i slabovidnu djecu. U to vrijeme nije bilo druge opcije. Ova škola je bila daleko od moje kuće pa sam morala ostajati u internatu već od moje sedme godine. Tek kasnije sam shvatila da je mjesto u kojem je bila moja škola zapravo marijansko. Osjećala sam blizinu Djevice Marije kao da me je posvojila. U internatu sam bila bez roditelja pa me je Gospa vodila, odgajala.
Vodila me je u tome kada da učim, kada da se odmorim i slično. Često mi je bila utjehom i tješila me kad mi je nedostajala moja obitelj. Učila me ići svaku nedjelju u crkvu.
Tako sam s Gospom rasla i učila. U srednjoj školi učila sam zajedno sa zdravom djecom i ubrzo sam počela primjećivati razlike među nama. Ja sam tek pročitala zadatak, a oni su ga već pomalo završavali. Nisam ih stizala. Kasnije sam počela ići na podučavanje iz jezika, jer mi je bilo žao što sam znala tako malo. Gospa se pobrinula za to te sam postupno uhvatila njihov tempo. No u srcu sam stalno osjećala da nisam zadovoljna sama sa sobom.
Tijekom srednje škole često sam slušala o Međugorju. Nešto me je snažno privlačilo da i ja odem tamo. Novac od stipendije štedjela sam za hodočašće i uspjela sam.
U Međugorju sam osjetila duboki mir, Gospinu blizinu i njezinu ljubav.
Kad sam otišla na sveučilište studirati jezike, i tamo sam primijetila da mi za neke stvari treba više vremena nego drugima.
Na početku me je to mučilo, ali onda su me Isus i Marija počeli učiti gledati na ono, što oni misle. Shvatila sam da su zadovoljni sa mnom i tada sam i ja počela na sve gledati drukčije.
U tom razdoblju sam počela primjećivati da me Gospa dovela Isusu i počela je oblikovati moj odnos prema njemu.
Gospodin mi je pokazivao da mi je umjesto vida dao druge duhovne darove koji bi mogli pomoći meni i drugima, ali samo ako budem surađivala s njim.
Jednog ljeta sam osjetila da moram ponovno otići u Međugorje i ostati tamo više vremena.
Napisala sam molbu u zajednicu Svjetlo Marijino i došla sam na iskustvo. U zajednici se žive Gospine poruke i sve što se čini, čini se na Njezine nakane. Zajednica mladima daje mogućnost ući dublje u Gospinu školu i uz to i tražiti svoj poziv.
Svidjelo mi se živjeti zajedno s mladima iz drugih zemalja, upoznavati se, družiti se, zajedno moliti, služiti, upoznavati Isusa. Zavoljela sam put kojim nas Gospa vodi preko svojih poruka i bila sam sretna što me je dovela ovamo.
Nakon jednomjesečnog iskustva vratila sam se kući i pokušala živjeti ono što sam naučila u zajednici.
U jednoj svojoj poruci Gospa kaže: „Draga djeco, pozivam vas da se zaljubite u Presveti Oltarski sakrament.“ To se dogodilo i meni. Zaljubila sam se u Isusa u Euharistiji i više nisam mogla biti bez njega. Putovala sam u veće gradove gdje je bio izloženo Presveto i nisam žalila truda.
U Međugorje sam dolazila svake godine i ostajala po mjesec dana za vrijeme ljetnih praznika. 2016. godine diplomirala sam prijevod i tumačenje engleskog i ruskog jezika na sveučilištu u Prešovu.
Završila sam studij i odlučila sam služiti Gospodinu tim jezicima.
Tada me je Gospodin stavio na tešku kušnju. Potpuno sam izgubila vid i više nisam vidjela uopće ništa.
Gospodin je dopustio da prolazim kroz duhovne borbe, strah, nemir, duhovnu tamu. Borila sam se s tim da oprostim Bogu i sebi svoje nepovjerenje prema njemu. Tada sam shvatila da je moja vjera vrlo slaba.
Ono što sam do sada živjela više nije bilo dovoljno.
Ali da to nije dopustio, ne bih ga nikad upoznala kao svoga jedinog Boga koji daje mir, radost, smisao moga života.
Tu kušnju su sa mnom proživljavali i obitelj i prijatelji, ali ja sam znala da mi vjeru nitko od njih ne može dati, samo On, moj Gospodin.
Gospa me dovela do toga da počnem čitati Božju riječ, kao što nam govori u porukama. Nisam sve razumjela, ponekad mi se činilo i dosadno i nisam vidjela smisao u tome. No drugog izbora u toj velikoj kušnji nisam imala. Samo sam čitala i čitala i prošlo je puno vremena prije nego što mi je Božja riječ počela dodirivati srce i progovarati mi.
U teškim trenucima ponavljala sam Božju riječ u srcu, odlazila sam spavati s njom i ustajala sam s njom. Božja riječ počela je mijenjati moje srce i nakon nekoliko mjeseci mogla sam oprostiti Bogu što je dopustio da potpuno oslijepim te to s radošću i prihvatiti.
Radost i smisao pronašla sam u tome da svu svoju patnju prikazujem na Gospine nakane. Shvatila sam da često griješimo očima i da je svaki organ dar od Gospodina i da ćemo biti odgovorni za to, jesmo li ga posvetili ili ne. I ja ću odgovarati za to kako sam koristila svoj jezik, uši ili bilo što drugo.
Gospa kaže da će nam križ postati radost kad ga prihvatimo. Ja mogu posvjedočiti da je to tako. Sami to ne možemo. Možemo ga prihvatiti samo ako nam Gospodin daruje tu milost.
Dok sam se postupno navikavala na činjenicu da ne vidim, počela sam služiti Gospodinu u jezicima koje sam studirala.
Odlučila sam ovu godinu darovati za Gospine nakane i provesti ju cijelu ovdje u Međugorju u zajednici Svjetlo Marijino. Ne gledam na to kao na žrtvu, kao da sam se ja došla žrtvovati, već kao na milost za koju me je Gospa osposobila, naročito za moje obraćenje i moj rast. A budući da sve što činimo, činimo na njezine nakane, u tome se nalazi cijeli svijet, svako srce, jer smo svi u njezinim nakanama.
Gospa me vodi i prati. Za mene ona je Majka koja ne samo mazi nego i opominje i traži. Prihvatila sam njezin odgoj jer znam da će me dovesti u raj.
Želim ohrabriti svakoga tko ima bilo kakvu manu i reći svima da naša radost ne ovisi o našem nedostatku. Moja radost ovisi o mom odnosu s Gospodinom, o tome koliko dopuštam Gospodinu da On bude moja radost. Radost mi neće donijeti ono što vidim, jer sve je to prolazno. Samo Gospodin ostaje, samo se na njega mogu osloniti. Naravno, ako vidim nešto lijepo to će me utješiti, ali za nekoliko minuta to ću zaboraviti.
Ovisna sam o pomoći drugih, ali ne oslanjam se previše na ljude jer su svi ljudi poput mene: nestalni su, ne mogu ništa jamčiti, kao ni ja. Trudim se oslanjati na Gospodina, jer mi uvijek da ono što mi je potrebno i uvijek mi pošalje onoga koga trebam točno u tom trenutku. Gledajući svoj život unatrag vidim da je to činio cijeli moj život i to je razlog da ne posumnjam u njega.
Svoje svjedočanstvo želim završiti riječima iz psalma 121:
„K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve
koji stvori nebo i zemlju.
Hodajmo s Gospodinovim imenom u srcu, kako to Gospa želi i neka nam On bude pomoć i zaštita.
Hvala vam.
