Prije 16 godina, intenzivni odjel neurokirurgije na Rebru u Zagrebu. Početak prosinca, utorak ujutro. Još sam mamuran od jučerašnje operacije krvnih žila u mozgu. Čini mi se da nas je bilo 8 u sobi.
Krevet do mene jedan doktor iz okolice Sinja. Ginekolog. Kroz priču, bez da sam ga išta pitao, kaže između ostalog da izvodi pobačaje. Ja, pred njim, zamolim sestru da me negdje premjesti jer mi nije ugodno zaspat kod čovjeka koji može ubiti dijete. Sestra kaže: “Nema raspoloživih mjesta.” On, smijući se, kaže da mene neće ubit jer je protuzakonito.
I tako smo do podne razmijenili još koju riječ, s tim da je on pričao puno više. U podne dođe ručak. Piletina i još nešto. I doktor vrati piletinu, kaže sestri da mu donese nešto drugo jer on “posti utorke Svetom Anti!”.
Ja, još uznemireniji nego ujutro, kažem: “Pa, zaboga doktore, kako možete pobačaje činiti i postiti sv. Anti!? Bio sam uvjeren da to može učiniti samo netko tko u Boga ne vjeruje.” Kaže on: “Kad bi ja na to tako gledao, sigurno ni ja to ne bi radio.” Nastavili smo raspravu o “pogledima”, ali nebitno za ovu temu.
Tada sam, u 21. godini, prvi put tako drastično vidio što se dogodi kad čovjek misli da ima vjeru, a sam sebi propisuje što je ili nije grijeh. Možda ne tako radikalno, ali danas je ta situacija sve češća. Sve više ljudi za sebe misle da su kršćani, ali sami sebi određuju što je grijeh a što nije grešno. Lako ti je živjeti vjeru koju si sam sebi stvorio. Samo što ne vidim nikakvoga smisla čemu ona služi. Zar je tako teško priznati da sam vjeru izgubio, pa se moram zavaravati nekim svojim izumom?
Izvor: Facebook Mate Logara/Kamenjar.com
