Najveća je blasfemija pomisliti da nasilje u ime Krista može biti sveto. Njim se služe samo oni koji su „iznad" Evanđelja. Ovdje je važno napomenuti da ima još nešto gore od „institucionaliziranog nasilja" – braniti ga Evanđeljem. Logika nasilja je da dok je čovjek jači i na strani jačega, uvijek ima „pravo".
Tomu je „pravu" kriterij sila, a ne moral i Bog. Institucionalno je nasilje također nasilje, a samo se zove politika, prigoda, okolnosti, vrijeme, potreba, diplomacija, interes, itd. Da se stvori humano društvo, nisu dovoljni dobar zakon i pravednost, nego i milosrđe. Pravo može voditi u neljudskost, ako se sakralizira slovo.
Ništa ne može biti tako okrutno i promašeno kao misliti da se čvrstim i dobrim zakonom može stvoriti pravedan društveni poredak, odnos, blagostanje i sreća građana. Potrebni su milosrđe i praštanje. Sila i nasilje lako postanu glavni oslonac državi, ali se njima nikada ne može izgraditi postojan društveno-gospodarski poredak. Tko god brani takvu državu, brani veliku i tešku tamnicu u kojoj su zatvoreni pošteni ljudi.
Činjenica je da kada država postane božanstvo, onda je terorizam normalno ponašanje, i kao takav čest oblik „demokratske" vladavine manjine. Bilo da je tiranija osoba ili tiranija struktura, tiranija ostaje uvijek tiranija. Nasilje je zapravo protunasilje nasilju ljudskih strasti i bestijalnosti.
„Zar je čudo što u ljudskom društvu, a nekad i u samoj crkvi, ima premalo kisika" (LJ. Rupčić). Istina je da trijumfalna kola ne idu preko pregaženih ljudi, nego preko pobijeđenog zla – tako bi barem trebalo biti. Primjena sile ne rješava sukobe i probleme. To čini samo obraćenje. Ne bi zlo moglo vladati kad ne bi imalo prikladnih suradnika. Stoga „ruku koja ti disati ne da... ...ukrotit može tek besjeda ognjem metka" (V. Parun).
