,,Draga mlada braćo i sestre u Kristu!
Gledajući vas ovdje radosno - pune mladosti i budućnosti – sve vas od srca pozdravljam u ovome međugorskom zajedništvu mnoštva narodâ i kulturâ. Ovih dana Mladifesta kao da smo oživjeli one događaje iz Djela apostolskih, kad se nađoše Parti, Međani, Elamljani... (usp. Dj 2, 9-11), stvarajući novo zajedništvo Kristova mističnoga Tijela, Crkve. Kako je lijepo ovo lice Crkve u vama ovdje, u zajedništvu skupljenu sa svih strana svijeta! Kako je lijepo slaviti Boga u zajedništvu i rasti u vjeri. Već i novozavjetna povijest pokazuje koliko je iskustvo vjere važno. Sjetimo se kako Isus dvojicu učenika koji ga hoće slijediti doziva: „Dođite i vidite!“ (Iv 1,39), a tako će i Filip reći Natanaelu: „Dođi i vidi“ (1 Iv 1,46).
Želio bih da svatko od nas ovdje, iz ovoga iskustva vjere u Međugorju, oživotvori ono na što nas Crkva poziva. Naime, Drugi vatikanski sabor veli da svatko od nas: „treba biti pred svijetom svjedok uskrsnuća i života Isusa, našega Gospodina, i znak živoga Boga“ (LG 38). To će živopisno poručiti i sv. Ivan Pavao II., govoreći: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, više vjeruje iskustvu negoli nauci, više životu i činjenicama nego teorijama“ (Redemptoris missio, br. 42).
U tom duhu pogledajmo činjenice i poruke ovoga Evanđelja kojeg smo čuli. Razgovor između Isusa i mnoštva dogodio se nakon Isusova umnoženja kruha. Narod je bio oduševljen i htjeli su ga odmah učiniti svojim kraljem, ali je Isus izmakao njihovu naumu i otišao u osamu. No, želja za još kruha, za više kruha, potakla je tu masu da ga traži. Doznali su da je otišao na drugu stranu Tiberijadskoga jezera pa su ga sljedećega dana tamo i pronašli. Tu se dogodio dijalog koji smo netom čuli.
Umnoženjem kruha Isus je učinio ne samo vidljivo i opipljivo djelo, koje je dobro došlo gladnomu mnoštvu, nego je dao i božanski znak. Htio je to mnoštvo pripremiti za nešto veće i bogatije, a onda mu to i podariti – dati mu samoga sebe. Jer on je došao u svijet „radi našega spasenja“ (Niceja), da bismo mi „imali život, i to život u punini“ (Iv 10, 10). Znak redovito ima neki dublji smisao, dublju poruku nego što se to može vidjeti na prvi pogled. K tomu, u svim otajstvima objave postoji „neraskidivo jedinstvo stvarnosti i njezina značenja“ (Fides et ratio 13).
Prema Isusovim riječima nahranjeno mnoštvo gledalo je Božji znak, ali ga nije vidjelo! Umjesto da pođe za znakom, pošlo je za kruhom. Važno im je bilo da su siti. Još važnije im je bilo učiniti tu sitost trajnom. Osigurati se sitošću i za buduće vrijeme. Božjega znaka u umnoženju kruha nisu ni naslutili, a kamoli vidjeli.
Pošli su za Isusom samo trbuhom. A čuli smo u evanđeoskome tekstu kako ih je Isus pozvao drugačije: Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnu vrijednost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji. (Iv 6, 27) Tom rečenicom Isus jasno kaže da nepropadljivu hranu ne može čovjek dati sam sebi. Nikakvim svojim činom ne može je pribaviti. Može je samo zahvalno prihvatiti kada mu je Sin Čovječji dadne.
No oni su i dalje i slijepi i gluhi, pa opet pitaju Isusa kojim bi činom (dakle, vlastitim naporom!) mogli pribaviti sebi tu hranu. Sada Isus sasvim izravno kaže što se očekuje: Ovo djelo Bog hoće: da vjerujete u onoga koga je on poslao. (Iv 6, 29). Mnoštvo opet nije spremno vjerovati, nego i nakon što je gledalo Božji znak s umnoženjem kruha pita Isusa: Koji znak, dakle, činiš da ti povjerujemo kad ga vidimo? (Iv 6, 30)
Kada bolje promotrimo Isusov dijalog s mnoštvom koje ga je tražilo radi kruha, čini nam se kao da je riječ o nekome umjetniku koji pokušava publici protumačiti ljepotu slike, a publika zatvorila oči da ne vidi tu ljepotu. Crkva Kristova tijekom cijele svoje povijest nailazi na takve poteškoće naročito kada želi svijetu protumačiti ova dva znaka: križ i Euharistiju. Nikakvo čudo. Tako je bilo i s Gospodinom. Tako je i danas. Križ i Euharistija ostat će do kraja svijeta dva najosporavanija znaka. Zašto? Zato jer su najzahtjevniji. Prihvaćanje križa uključuje i pružanje ruku na razapinjanje, a prihvaćanje Euharistije uključuje i to da budeš razlomljen sa svim svojim sposobnostima i vremenom te razdijeljen drugima za hranu.
U enciklici o Euharistiji stoji napisano: „Želimo li ponovno otkriti u svom njegovu bogatstvu duboki odnos koji povezuje Crkvu i euharistiju, ne smijemo zaboraviti Mariju, Majku i uzor Crkve“ (Ecclesia de eucharistia 53). Nismo zaboravili svoju nebesku Majku, nego je i večeras žarko molimo da nam pomogne otvoriti srce za ove riječi svoga Sina: „Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnu vrijednost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji.“ (Iv 6, 27)
Draga mladosti, nitko od vas nema namjeru izgubiti se u svijetu propadljivosti, ali opasnosti da se izgubite ogromne su, i svakim danom veće.
Živimo u svijetu koji je gotovo u potpunosti uništio maloga čovjeka. Čovjeka koji je stvoren i rođen da teži nečemu višem, da bude slika i prilika Stvoritelja i da mu se svojim djelima svakodnevno približava. Običan, mal i ni po čemu poseban čovjek, koji je stvoren da bude velik. Jer u Gospodinu smo svi veliki! Toga čovjeka, u mnogim krajevima iz kojih dolazite, porazilo je materijalno i dovelo pred nepremostiv zid, pred zidine Jerihona, pred kulu babilonsku, pred gubitak onoga za što je stvoren. I umjesto da se pita kako da se danas još više približim svome Stvoritelju, pritiješnjen svim mogućim krizama, mali čovjek danas se često samo pita što ću jesti, od čega ću živjeti?!
Stojim danas ovdje pred vama i, iako mi naša svakodnevnica uporno tvrdi drugačije, ja vas molim: ne bojte se!
Jer jednom davno mnoštvo je stajalo pred Isusom i postavljalo sebi ista pitanja koja se vide u vašim očima.
Zašto da ti vjerujem?
Zašto da te tražim?
Zašto da se ne bojim?
Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.(Iv 6, 35)- kaže Isus.
Nikada, dragi moji prijatelji, draga moja braćo i sestre! Zastanite samo na trenutak i razmislite o težini te riječi.
Nikada.
I vjerujte u to.
Kruh zemaljski dio je svagdanjih potreba. One samo privremeno održavaju čovjekov prolazni život, koji će se jednoga dana ugasiti i usred najvećega obilja. Zato ih nema smisla staviti na prvo mjesto. Isus pokazuje na hranu koja ostaje za život vječni. Došao je da život imamo i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10). Ljudi su žedni i gladni Božjih znakova i Boga, ali pretilo srce i tolike nametnute želje za punim želucem zapreka su da vide Božje znakove i prepoznaju u njima Boga.
I vi ste u tome svijetu pozvani svjedočiti uvjerenje da je Isus odgovor na svaku glad i žeđ suvremenoga čovjeka, a napose na njegovu žeđ za smislom života i za spasenjem. Ljudi koji teže samo zemaljskome kruhu misle da uživaju pravi život, a zapravo su sasvim daleko od života. Lijepo to reče jedan veliki obraćenik (John Henry Newman): Samo oni koji su postili mogu slaviti svetkovine…
Amen!''
Radiopostaja MIR Međugorje