Ruše se države i predsjednici država te pod izlikom uvođenja demokracije i ljudskih prava događaju se u nebo vapijući zločini. Prisjetite se rušenja Iraka i riječi američke državne tajnice nakon što je pobijeno pola milijuna djece: To je kolateralna šteta koja je vrijedna onoga što smo postigli! Primjećujemo veliko licemjerje: izgleda da je život jednoga čovjeka u Berlinu, Briselu, Londonu ili New Yorku vredniji od tisuća ljudi u Libiji, Egiptu, Jemenu, Siriji ili Iraku?;
Namjerno se stvaraju ratovi i sukobi, a onda se navodno traže rješenja kroz još više nasilja i mržnje. Industrija oružja radi bolje nego ikada;
Mediji nam uporno i besramno lažu skrivajući istinu dok laž pretvaraju u istinu;
Djeca se ubijaju u utrobama majki. Više se djece ubije, nego što ih se rađa. To se opravdava i predstavlja kao slobodni izbor žene;
Agresivna homoseksualna manjina diljem svijeta, uz potporu vladâ, nameće svoj protu-naravni i protu-božanski način života. Onaj tko se suprotstavi biva progonjen i kažnjen. Nadiđena je razina pokvarenosti koju je vladala u Sodomi i Gomori;
U školske programe uvodi se rodna ideologija kako bi se promijenio mentalni sklop kod najranjivijih skupina: djece i mladih;
Ujedinjeni narodi – zajednica svih država svijeta, osnovana da bude na dobrobit svih naroda, postala je instrument u rukama moćnika;
Velike svjetske banke, te krvopije Krvi Kristove – kako ih naziva sv. Jakov Markijski – uništavaju države i pojedince bacajući ih u dužničko ropstvo;
Islamski terorizam prijeti na svakom koraku i više nijedna država nije sigurna;
Lagano se uvodi se sistem kontrole i nadzora i naš život postaje sličan velikoj pozornici gdje se može pratiti svaki naš pokret;
Masonska sekta, taj vjekovni neprijatelj Kristove Crkve, protiv koje se treba boriti i – po riječima sv. Maksimilijana Kolbea – za njezino obraćenje moliti, preuzela je sve konce i upravlja skoro cijelim svijetom, imajući suludu želju kako može uništiti čak i samu Crkvu – onu za koju je Krist rekao da je ni vrata paklena neće nadvladati! Na terenu je vojska njezinih poslušnika koji se predstavljaju kao: filantropi, aktivisti, borci za ljudska prava, ali zapravo čovjeka uništavaju i čine ga robom niskih strasti;
Taj Sotonski dim, po riječima pape Pavla VI., ušao je i u samu Crkvu šireći po svojim slugama duh modernizma i materijalizma. Crkvi se nanose brojni udarci od kojih ona poput ranjenika krvari kroz brojnim ranama. Rezultat svega je masovni otpad od vjere: jedni postaju ateistima, drugi se oduševljavaju za islam i istočnjačke religije dok liberalni teolozi unutar same Crkve prodaju laž kako ne postoji ni pakao, ni đavao, ni grijeh i da je čovjekova sloboda bezgranična te kako je čovjek središte svega. Da vam ne nabrajam dalje…
Imamo li razloga bojati se? Nipošto. Sam Isus je najavio brojne kušnje i veliki otpad od vjere koji se ima dogoditi s riječima: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Međutim, veliko je pitanje kako odagnati strah i biti vjeran Isusovoj riječi koju smo čuli danas: Ne bojte ih se dakle (Mt 10,26).
Što može odagnati strah iz našega srca kako se ne bismo prepustili beznađu i očaju te u svom srcu pomislili da je sve izgubljeno i izgovorili riječi koje u usta bezbožnika stavlja prorok Izaija: Jedimo i pijmo jer sutra nam je mrijeti (Iz 22,13). Što je potrebno za obnovu Crkve i što se mora dogoditi da kršćani postanu neustrašivi Isusovi svjedoci i borci koji se ničega ne boje?
Pitam sebe i vas: mogu li Crkvu iz krize izvući i učiniti hrabrim svjedocima.
Konferencije, tribine, okrugli stolovi, radne skupine, zasjedanja, mudrovanja teologa, brošure, priručnici, vijeća i programi? Čemu vrijede savršeni pastoralni programi u pojedinim zemljama Zapada kada su crkve prazne i pretvaraju se u luksuzne hotele, džamije, kafiće i šoping-centre? Čuo sam nedavno mišljenje jednoga visokog crkvenog uglednika s ovih naših prostora koji reče kako je najvažnija stvar za stabilnost naše Crkve dobro organizirati, po uzoru na Zapad, župna pastoralna i ekonomska vijeća te kako u tome vidi budućnost! Pomislih s gorkim smiješkom: Crkva u Njemačkoj ima savršeno ustrojena vijeća i odbore, referente i referentice, tajnike i tajnice i sustav naplate crkvenog poreza, a crkve zjape prazne i ljudi masovno otpadaju od vjere!?
Dragi vjernici!
Postoji samo jedan koji može obnoviti Kristovu Crkvu. To je Duh Sveti! Duh koji je djelovao kroz cijelu povijest i čije djelovanje prepoznajemo na svakoj stranici Svetoga pisma. Osim ako smo slijepi pored vlastitih očiju? Duh Sveti – Božja snaga – koja je vodila slabe, nemoćne, neznatne, nepoznate da izvedu velika i čudesna djela. Zašto? Da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom, kako to lijepo veli sv. Pavao u svojoj poslanici (1 Kor 1,29). Pogledajmo samo neke primjere iz Pisma kako Bog po malom čini velike stvari:
Bog izabire mali izraelski narod za svoj ljubljeni narod.
Uzima za izbavitelja svoga naroda Mojsija, čovjeka koji je bio u govoru spor, a na jeziku težak (Izl 4,10);
Za pad zidina Jerihona bila je dovoljna šačica vojnika, koji su trubeći oko grada u ime Jahvino učinili da se sruše moćne zidine (Još 6);
Bog izabire Gideona, iz najmanjeg roda malog Manašeovog plemena da izbavi Izrael iz ruke Midjanaca (Suci 6);
Samson je božanskom snagom, s magarećom čeljusti u rukama, sam pobio tisuću Filistejaca (Suci 15,9-20);
Bog uzima pastire i ratare od ovaca, konja i volova da budu njegovi proroci;
Od ovaca uzima najmlađeg Jišajevog sina, dječaka Davida, da ga postavi za kralja nad Izraelom (1 Sam 16,1-13);
Odabire priprostu siromašnu nazaretsku djevojku Mariju da bude Majkom obećanog Spasitelja (Lk 1,26-38);
Isus izabire neznatne siromašne ribare da proširi svoje Evanđelje po cijeloj zemlji (Mk 1,16-20);
Blažena Djevica Marija, po toj istoj liniji, kroz cijelu povijest svojih ukazanja, odabire uvijek običnu djecu, siromašne pastire, da oni prenese poruku narodu.
Ovdje dolazimo do Međugorja. Što je Međugorje na velikoj mapi svijeta? Ništa. Da ste prije ovih milosnih događaja pitali nekoga iz Koreje ili Amerike ne bi vam na karti znali pokazati ni gdje je tadašnja Jugoslavija, a kamoli Bosna i Hercegovina ili Međugorje! Malo zabito i siromašno selo. Kao nekoć Nazaret, ili Guudalupe, ili La Salette, ili Lurd, ili Fatima, ili Kibehu u Ruandi. Uvijek ista božanska matrica!
Gledajući i nas danas ovdje možemo se zapitati: Što je šačica vjernika u odnosu na toliki bezbožni svijet koji nas okružuje? Ništa, ljudskim očima gledano! Ali Bog želi obnoviti svijet pa maloj šačici onih koji će mu biti vjerni. I ovdje u Međugorju, malom mjestu, Bog želi činiti velike stvari po onima koji žele čuti i prihvatiti poziv nebeske Kraljice na obraćenje!
Zato nam je tako potreban Duh Sveti. Potrebna nam je Ona koja je zaručnica Duha Svetoga. Poziv Međugorja je poziv zaručnice Duha Svetoga. Poziv da se otvorimo vjetru Duha koji je ovdje zapuhao i koji daje kada hoće, kome hoće i koliko dugo hoće. U hrvatskom jeziku riječ zaručnik/zaručnica označava onoga kojega se drži za ruku, s kojim postoji uzajamna povezanost. Marija je tijekom cijelog svoga života držala ruku Duha Svetoga, svoga Zaručnika. Tu ruku nikada nije puštala i nas također želi poučiti da primimo tu ruku i nikada je ne puštamo – da i mi postanemo zaručnici i zaručnice Duha Svetoga!
Oholi i umišljeni kršćanin ne može shvatiti da Crkvu treba voditi Duh Sveti, a ne ljudska pamet i mudrost. Sjetite se Isusovih riječi koje je rekao svojim učenicima nakon što nisu mogli osloboditi nekoga opsjednutoga: Ova vrsta se izgoni jedino molitvom i postom (Mk 9,29). Ne vrijede li ove Isusove riječi za današnji naraštaj kršćana? Zar naša nemoć da izliječimo svijet koji je opsjednutost duhom materijalizma ne nalikuje nemoći apostola da izliječi opsjednutoga? U svojoj umišljenosti mislimo da smo dovoljno napredni i pametni da možemo spasiti Crkvu i svijet? Stoga treba današnja Crkva, kao apostoli nekoć, čuti i razumjeti Isusove riječi koje On ovdje ponovno izgovora po ustima svoje Majke: Molite srcem! Postite srcem! Crkvu će spasiti vojska onih koji će moliti i postiti. A pitam vas: Tko može moliti srcem i postiti srcem? Može onaj koji živi u Isusovom Duhu – Duhu Svetome!
Čini se da današnji čovjek, koji je duboko zaglibio u materijalizam i čiji je trbuh prepun, pored sve raskoši i blagostanja umire od gladi?! Iznijet ću vam primjer brata Klausa (sv. Nikola iz Flüe), švicarskog sveca, koji je poruka i opomena današnjem svijetu.
Ovaj svetac je shvatio da pokvarenost na svim ljudskim razinama proizlazi iz ljudske pohlepe i da se ljudska pohlepa izgoni jedino molitvom i postom. Stoga, započinje moliti i postiti živeći u sićušnoj brvnari u kojoj je jedina ugodnost bila mala peć. Krevet mu nije trebao jer je spavao na podu. Nije mu trebao ni stol ni pribor jer, po Božjoj milosti, kroz dvadeset godina ništa nije jeo osim posvećenog kruha! Protiv onih koji nisu vjerovali da je takvo što moguće, Walter Nigg, jedan nepristrani protestantski autor, lijepo će napisati o bratu Klausu: U vremenu kada su ljudi punili trbušine hranom do mjere koja je više pristajala životinjama, sakramentalna hrana oslobodila je Božjeg izabranika uobičajenog jela.
Dragi hodočasnici!
Želim svima nama danas kao putokaz staviti na srce jednu svetu ženu, ženu za naše doba, apostola Duha Svetoga. To je Blažena Elena Guerra, koju je papa Ivan XXIII. nazvao apostolom Duha Svetoga. To je prva blaženica koju je proglasio na početku svoga pontifikata 1959. godine.
Ova zanimljiva redovnica se dopisivala s velikim papom Leonom XIII. i potaknula ga da svijet pozove na povratak Duhu Svetome. Njezin poziv je bio poziv za nove Duhove u Crkvi. Na njezin poticaj papa Leon XIII. 1897. izdaje encikliku Divinum Illud Munus, prekrasnu encikliku o Duhu Svetom i 20. stoljeće započinje zazivajući Duha Svetoga u ime cijele Crkve. Stoga nije u pravu Katolički karizmatski pokret kada ove godine slavi 50. obljetnicu toga pokreta. Ove godine potrebno je slaviti 120. obljetnicu Novih Duhova! Jer, izdavanjem ove enciklike razmahala se nova snaga Duha Svetoga. Puno ranije nego što tvrde razni duhovski pokreti!
Prekrasne su riječi koje ova blaženica piše papi Leonu XIII. u pismu upućenom 17. travnja 1895. godine. Donosim samo neke od njih:
-Sveti Oče, svijet je zao, Sotonin duh trijumfira u izopačenom svijetu i u velikom broju duša koje on preotima iz Božjega Srca. U ovoj žalosnoj situaciji kršćani i ne pomišljaju jednodušno se uteći Onome koji može obnoviti lice zemlje. Obavljaju se brojne devetnice, ali ona Devetnica, koju je na zapovijed samoga Spasitelja obavila Marija zajedno s apostolima, pala je u zaborav!;
-Propovjednici hvale sve svece i to je dobro, ali čuje li se ikada propovijed na čast Duha Svetoga, jer On je onaj koji oblikuje svece?;
-Sveti Oče, možete li vi djelovati da se kršćani vrate Duhu Svetome kako bi se Duh Sveti vratio nama i razorio đavolska djela te nam udijelio željenu obnovu lica zemlje?;
-Kada bismo jednodušno i zajednički, kao onoga dana u dvorani Posljednje večere, uputili molitve prema nebu da izmolimo Duha Svetoga da siđe s neba, koliko bi nam samo blagoslova donijela ovakva molitva? Zar i naša Majka Marija, koja je u te dane bila s apostolima, ne bi bila zajedno sa nama u našoj novoj dvorani Posljednje večere. I zar nam Ona, već unaprijed, ne bi izmolila tolike božanske milosti?
Ova svetica je savršeno shvatila da je polazište obnove Crkve Duh Sveti. Duh Sveti mora ponovno biti otkriven, prepoznat, zazivan i ljubljen. Duh Sveti mora postati aktivni i dinamični princip za cijelu Crkvu. U tom smislu je Elena proročica i znak za naše vrijeme.
Pogledajmo riječi ove svetice u kontekstu Međugorja. Zar Međugorje nije jedna nova dvorana Posljednje večere?!? Središte Međugorja je ova crkva i oltar. Kruna duhovnoga programa u Međugorju je uvijek slavlje svete mise! Zar mnogi ne ozdravljaju ovdje upravo za vrijeme svete mise? Uzmite primjer žene Amerikanke koja je u Međugorju nakon primanja svete pričesti ustala iz kolica i od tada redovito sa svojim suprugom dolazi ovdje dovodeći hodočasnike!
Jednom kada shvatimo ljepotu Svete mise, kada uđemo u dvoranu Posljednje večere, tek tada uistinu razumijemo što je bitno i koja je najvažnija poruka Međugorja. Tek tada razumijemo da u Međugorju nisu bitni ni vidioci, niti ukazanja te da li se Gospa ukazivala jedan dan, deset dana ili trinaest tisuća dana, nego je bitno jesam li se obratio i vratio riječima Svetoga pisma, molitvi, postu, sakramentu ispovijedi, a napose slavljenju svete mise?! Kada to shvatimo shvatili smo tajnu Međugorja.
Tada prestaje svaka znatiželja i iščekivanje: hoće li Crkva i kada priznati ovo što se ovdje događa. To je posve nevažno.
Dragi hodočasnici!
Međugorje moramo shvatiti ozbiljno. Jer ne možemo drugačije objasniti ono što se ovdje događa, nego kao zahvat neba. Razna ispitivanja su pokazala da su djeca, sada već odrasli ljudi, zdravija i od policajaca, i liječnika, i psihijatara i članova raznih komisija koji su ih godina gledali, štipali, bockali, ispitivali i tjerali da priznaju kako lažu. A oni uporni: Ubijte nas ako hoćete, ali mi smo vidjeli Gospu! Kao apostoli nakon Duhova, kada su ih izveli pred Veliko vijeće, išibali i zaprijetili da ne govore više u Ime Isusovo, a oni im odvratili: Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo (Dj 4,20).
Bitno je spomenuti kako mnogi prigovaraju da u Međugorju ima svega što nije u primjereno ovom mjestu: trgovaca, lopova, zelenaša, onih koji se bogate na račun hodočasnika koji ovdje dolaze. Mogli bismo odgovoriti: Bilo ih je i u Jeruzalemu, i Rimu i posvuda gdje je Bog na djelu šalje i đavao svoju vojsku. Ipak, s tim u vezi možemo reći samo jedno: Jao onima koji se žele bogatiti u Međugorju na račun Božje milosti, a nisu se obratili Bogu. Njihove stolove prepune blaga, kao onoga dana u Hramu, prevrnut će Isus i udariti ih bičem svoje pravednosti! Jao meni, jao tebi, jao svima nama ako ne prihvaćamo Isusovo Evanđelje, nego od svoje duše, od svojega tijela koje je hram Duha Svetoga činimo špilju razbojničku i prebivalište zloduha, a ne želimo se Gospodinu vratiti unatoč tolikim pozivima neba, unatoč tolikim porukama Majke čiji kipovi plaču krvavim suzama diljem svijeta!
Na što te poziva Međugorje, dragi hodočasniče, kada se vratiš svojoj kući?
Ako želiš pjevati Magnificat najprije moraš prihvatiti Fiat. A Fiat – neka bi bude Gospodine po tvojoj volji – nije nimalo lagan. Zato Gospa posreduje velike milosti da ovdje radosno pjevamo pjesmu Magnificat, a onda – kada se s ovog milosnog mjesta vratimo svojim kućama – možemo prihvatiti svoj vlastiti Fiat i živjeti zemaljsku svakodnevnicu koja je prepuna križeva, progonstva, udaraca i boli. Marija kao Majka nas želi poučiti da je to put istinskih nasljedovatelja Njezinog Sina. Ili kao što reče jedan duhovni pisac: U naravi je kršćanstva da bude progonjeno!
Stoga, ne hranimo đavla svojim strahom. Nemojmo hraniti vlastitim strahom to ogavno biće koje se odmetnulo od Boga i one koji su mu po grijehu predali svoj život. To je najgore što nam se može dogoditi. O tome govori naš Isus u današnjem evanđelju: Ne bojte ih se dakle. Govoreći da se bojimo onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu Isus nas poziva zapravo na strah Božji: bojati se jedino da ne uvrijedimo Boga i Njegovu ljubav.
Na koncu, podsjetit ću vas na prekrasnu knjigu od Mirjane Soldo-Dragičević koja nosi naslov: Moje Srce će pobijediti. To su riječi koje je Gospa izgovorila mnogo puta. Gospine riječi utjehe! One su nam svjetlo i uporište da se ne smijemo ničega bojati, jer pobjeda je naša po Krvi Kristovoj kojom smo spašeni i otkupljeni. Svi oni koji su na Božjoj strani su dio pobjedničke ekipe.
Zato ne dozvolimo da nas đavao po grijehu otme iz Božjeg zagrljaja i živimo svoju vjeru koristeći duhovna oružja koja nam Gospa ovdje daje: krunica, ispovijed, sveta misa, post, Sveto pismo. Više od toga nam ne treba za čestit kršćanski život.
Završit ću riječima bl. Elene Guerra koja kaže: Prepusti se Bogu, predaj se Duhu Svetom, budi svet, sve ostalo je ludost!
Amen.
prenosi Radiopostaja MIR Međugorje
