Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom, 27. srpnja 2021. u novom nedovršenom pastoralnom centru u župi sv. Josipa u Drvaru, predvodio je Euharistijsko slavlje na dvadeseti Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije i obilježavanju 80. obljetnica ubojstva (1941.-2021.) drvarskog župnika vlč. Waldemara Maksimilijana Nestora i skupine hodočasnika. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:
Dragi brate u biskupstvu,
Draga braćo misnici,
Draga braćo i sestre!
Potresno se danas ovdje biti i spominjati svega onoga što se dogodilo u prošlosti prije 80 godina, a i tijekom posljednjih osam desetljeća. Ove dana sam se „dohvatio“ jedne povijesne radnje koja govori o katolicima za turskih vremena. Čitam koliko je župa i samostana nestalo za vrijeme Osmanskog carstva pa i u ovim krajevima koje obično nazivaju Bosanskom Krajinom. Ipak, nije se ugasilo svjetlo pa su ljudi i nakon turskih vremena ponovno zaživjeti tu kao vjernici katolici. Onda je došla stara Jugoslavija kada su žandari ovuda haračili nemilo. Čitam što su sve činili, kakve zločine. Nisu se ljudi imali kome obratiti jer je to bila vlast.
Na žalost, došao je ovaj tragični trenutak od prije 80 godina kada su vjernici pobožno išli na hodočašće. Vraćajući se s hodočašća nevini su stradali zajedno sa svećenikom Nestorom i bačeni u jamu. I ne samo to nego se to pokrilo šutnjom. I kroz 80 godina slavi taj dan. I danas i u Srbu i ovdje (u Drvaru) slavi se ubijanje nevinih ljudi. I ne smije se o tome govoriti. Jasno da se u čovjeku probude burni osjećaji Međutim, Isus nas tješi: progonit će vas, ali nemojte izgubiti nadu i vjeru. Posebno je znakovito da je u Drugom svjetskom ratu na području Banjolučke biskupije nestalo deset ili jedanaest župa i nikom ništa. To je normalno i slavit će kao svoju pobjedu to što je ljudi nestalo i što su župe uništene. Kukamo kako je nestalo 35 samostana za vrijeme turske vladavine, a da ne spominjemo broj nestalih župa. Onda, nakon oslobođenja uništene su tolike župe i to nazivaju oslobođenjem.
Došao je ovaj rat i strateški se išlo za tim da nas katolika nestane. Jasno, glavna je krivnja to što smo Hrvati. I strateški je proganjano, rušeno, uništavano. Međutim, nije jednostavno suočiti se s istinom smjelo govoriti istinu. Ima jedna zgoda o učenom čovjeku koji tražio način da što bolje do istine. Ušao je u jednu trgovinu gdje su se prodavale krjeposti. Ugledao je na polici istinoljubivost. Prodavačicu zamoli da mu dadne tu krjepost. Znaš li, pošto je ona? Nije važno; daj mi tu krjepost. Da čujem, koliko košta? Košta da nikad više nećeš imati mira ako budeš istinu govorio.
Osvjedočili smo se da za vrijeme komunizma nije smjelo govoriti istinu. I sada nakon ovoga rata oni koji su, tobože, jači, imaju pravo na istinu, a vi, „mali“, šutite; nemate pravo reći istinu, nemaš pravo reći da te boli, da te nestaje. To je strategija i lokalne i svjetske situacije. Kada sam je razgovarao s jednim iz Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Što hoćete, tamo (u Drvaru) nikad nije bila crkva? Ti ćeš mi govoriti je li tamo bila ili nije bila crkva? Došao si iz tko zna koje zemlje; nama soliš pamet, je li nas bilo ili nas nije bilo. Uvrijedio se kad sam mu to rekao. To je da čovjeku pamet stane. Kada je vidio da ne može ništa, zapitao je: A što će vam crkva? Što će crkva nama vjernicima? Dakle, ne treba nam crkva?
Nije lako sačuvati ravnotežu duha i nadu pa ni danas kada će jedni slaviti što su zlo činili, a drugi su zločinci zato što nisu zlo činili. Jer si Hrvat, odmah si neprijatelj. Najgore je to što mnogi, koji su dobili glas svoga naroda, ne rade za svoj narod nego čuvaju „svoju stolicu“, čuva poziciju, a s narodom što bude. Nije lako biti prorok u ovakvim vremenima i zastupati istinu. Nije slučajno narod rekao: Tko istinu gudi, gudalo mu po prstima lupa. Međutim, mi ne smijemo šutjeti. Ne širimo mržnju jer govoriti istinu ne znači širiti mržnju jer bez istine i pravednosti nema pomirenja. A ako nema pomirenja, onda će mržnja rasti. A mi, koji slijedimo Isusa Krista, nismo za mržnju nego za istinoljubivost, ljubav, praštanje pomirenje. To je stav koji Crkva evanđeoski naučava i zastupa. Međutim, nije lako ići tim putem iako nas Isus tješi: Ne bojte se!
Moj Isuse, ljudi smo; koji put nas uhvati muka i strah, a ponekad i ljutnja. Oprosti nam za to; daj nam snage da možemo biti hrabri u tim teškim vremenima, da zastupamo ono što je za dostojanstvo čovjeka, što su ljudska prava i tako slijedimo tebe koji si Put, Istina i Život.
Moramo s tugom govoriti da su često ta proklamirana ljudska prava fantastično „sjela“ na papir, a u praksi uvijek ima više ima prava onaj koji ima više novaca, vojske i vlasti. To je ta domaća i svjetska politika. Bez obzira na takva zastupanja, nama je hrabro plivati protiv struje jer znamo da idemo za Onim koji je Istina i Život i naš put. Okupljamo se da ne zaboravimo. Ta smrt naših nevino ubijenih predšasnika je naša zadužbina da mi nad tim mrtvim kostima nastavimo život zahvaljujući im što su život položili da mi živimo. Boga moleći za hrabrost vjere da se ne dadnemo zbuniti ni prepasti niti odustati, trebamo hrabro svjedočiti.
Nikad neću zaboraviti jednu majku koja je došla posjetiti svoga sina kojega su zatvorili na Golom Otoku. Prije nego su odveli na Goli Otok, ona ga je došla još jednom posjetiti svjesna da je pitanje, hoće li s toga Otoka živ izići. Njega, jadnika, stid je što je tako ponižen i plače što je,skoro bih rekao, tako uništen. Majka, nakon što je ušla, pred svim onim vojnicima kaže: Sine, gore glavu; majka tebi vjeruje, a ovim lopovima ne vjeruje! Takve nam majke trebaju koje su spremne hrabriti svoju djecu da, unatoč svih kušnja, ustraju u vjernosti. Gore glavu; s ponosom naprijed; zlo ne činiti, dobro željeti, Boga moliti da ustrajemo na putu Božjemu. Amen
