Vjeroučitelj je shvatio što to znači. Pustio je dječaka bez ukora. Još iste godine onaj isti dječak ukrao je svom ocu gotovo sav novac i potrošio ga.
"Što vi u školi radite?" galamio je njegov otac. "Radimo mi svoj posao, ali vi, gospodine, ne radite svoj!" odgovori mu kateheta.
"Što se vi, pope, javljate. U moju kuću nemate pristupa i ne možete znati što radim?"
"Znam. Trebali ste vi svoga sina naučiti barem sedmu zapovijed Božju: "Ne ukradi!", kad niste htjeli druge pa biste danas imali svoj novac u kući." Otac je ostao bez riječi!
Bilo bi neusporedivo bolje za sve nas kad bismo poznavali i živjeli po načelima tih 10 Božjih pravila. Drukčije bi bilo svačije srce i čitav svijet.
Ovih deset rečenica je kadro čovjeka učiniti djetetom Božjim, poslušnim sinom svojih roditelja, svoga naroda.
Ovaj primjer nam pomaže shvatiti deset Božjih zapovijedi koje Bog dao Izraelcima u trenutku kad ih je oslobodio iz egipatskog ropstva.
Nameće nam se pitanje: zašto je Bog dao ovih 10 zapovijedi. Je li Bog dao svoje zapovijedi da muči čovjeka da ga bespotrebno sputava?
Ili ih je dao da mu olakša život na zemlji, život dostojan čovjeka! Bog je ih dao za naše dobro, za našu korist, za našu sreću. Dao ih je da ne živimo bez orijentacije, da ne putujemo ovim svijetom kao lutalice bez kompasa.
Kako mi nekada znamo doći u napast da pomislimo: eto onaj tko se ne drži Božjih zapovijedi, on smije sve, a ja ne smijem.
On smije gledati bestidne slike i filmove plitkoga sadržaja, a ja ne smijem. On smije lagati, ukrasti, ne slušati roditelje, a ja ne smijem. On smije ženu potjerati i rastaviti se, a ja ne smijem.
On bez Božjih zapovijedi može ugrabiti bolje mjesto nego ja koji zapovijedi uvažavam i poštujem.
Eto pitanja koja traže odgovor. Iako odrasli više smo puta djetinje pameti. Malom djetetu nije ugodno kad ga roditelj neprestano opominje: ostavi, ne diraj, odmakni se.
Ali zamislite da ga roditelji puste da radi što hoće, recimo uzme nož da se igra. Ako mu to zabranjuju, uskraćuju li mu sreću ili ga čuvaju od nesreće. Samo dijete ne shvaća samu opalsnost.
Isus je u Jeruzalemu u hramu. Za Židove hram je bio kuća Božja, sveto tlo hodočašća, žrtve i molitve mjesto susreta Boga i njegova naroda. Međutim, Isus je tamo našao trgovce: kuća molitve pretvorena je u kuću trgovine. Trgovinu obično prati galama, cjenkanje, varanje, lopovluk.
Tako je bilo i ovaj put. Isus uvijek tako blag sada je uzeo u ruke bič i očistio kuću Božju od ljudske trgovačke prljavštine: "Nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!" Jasno i oštro.
Gospodin najavljuje svoju smrt: "Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga sagraditi." Evanđelist dodaje: "Ali je on govorio o hramu svoga tijela."
Bit će razoren taj hram, taj život: Isus će na križ. Neshvatljivo je to njegovim prijateljima, ali on se rodio da umre: "Za Sina Božjega nije bilo nikakva drugog razloga da se rodi nego da bi mogao biti prikovan na križ" (Leo Veliki), da zatim svojim uskrsnućem svlada smrt vlastitu i našu.
Na sve ovo Židovi će o stati ravnodušni; da njihov Mesija svrši na križu bilo im je nezamislivo; da će uskrsnuti činilo se mnogima nemoguće. Međutim, što se njima činilo nezamislivo i nemoguće Isus kaže daje upravo to znak dokaz njegova božanskog poslanja...
Dok evanđelje govori o jeruzalemskom hramu što su ga Židovi obeščastili nečasnom trgovinom te o živom hramu Bogočovjeku što će ga na križ pribiti ruke grješnika, sv. Pavao upozorit će kršćane na još jedan hram: hram svetište vlastitog tijela: "Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi."
Jasne su te riječi: svaki je osvjedočeni vjernik živi hram živoga Boga. Riječima sv. Pavla mogli bismo dodati: Ne znate li da svetost bilo kojega kamenog hrama crkve nije ni sjena svetosti našega kršćanskog bića? To naše tijelo, te kosti i meso sveto je, posvećeno je tajnama sakramenta, tijelom Kristovim.
Bog je naš stanar, ukoliko ga ne istjeramo. Je li i kako je moguće iz srca istjerati Boga. Da, moguće je: grijeh je bič što goni Boga iz čovjekova srca, a grješnik je porušeni hram Božji, spaljeni Božji dom...
"Ne znate li da ste hram Božji...?" Na žalost, u tom hramu često je trgovina: manje više trguje čovjek vlastitom srećom, vlastitom sudbinom. Često prodaje Boga, prodaje dušu i vječnost za sitniš. Loši smo trgovci.
Crkva nas u korizmi priprema za Uskrs i uskrsnuće: treba dokrajčiti trgovinu u svom životu, zaustaviti prodaju Boga, rasprodaju svoga kršćanstva. Ako smo u hram Božji u svoje biće i srce nagomilali svega i svačega; ako smo vlastito srce grijesima pretvorili u vražju štalu, moramo se prihvatiti posla: obraćenjem, pokorom očistiti srce, podignuti porušeni Božji hram. (fra Ivo Bagarić).
Što bismo trebali raditi i kako živjeti da uvijek budemo osvjedočeni vjernici hram živi svetog Boga, zapisano je na dvije sinajske ploče 10 Zapovijedi. I Isus nam jednom rekao: "Ako hoćeš u život, vrši zapovijedi!" Danas više nego ikada zapovijedi Božje treba uzeti ozbiljno.
Trebalo bi Božje zapovijedi kao zrcalo uvijek držati pred očima: često stati i pogledati kakvo je lice naše duše, što je u tom hramu... To je od životne važnosti. Mnogi su to zaboravili.
Bog nam neumorno govori:
Čovječe, ne igraj se sa životom, ni svojim, ni tuđim!
Nisi mu gospodar.
Ne igraj se ni svojim tijelom!
Ono ima vječni cilj. Određeno je za vječno gledanje Boga!
Ne igraj se ni s dobrima ovoga svijeta! Nije to tebi darovano, nego samo pozajmljeno, da se s njime pametno koristiš i da na kraju raj osvojiš.
Ne igraj se s brakom! Nije brak uživanje nego dužnost!
Ne igraj se ni s Bogom svojim! On je tvoj Stvoritelj!
Ne igraj se ni s vremenom koje ti je darovano! Pametno ga upotrijebi i ne zaboravi da i meni jedan dio toga vremena posvetiš. Bar koji trenutak svakoga dana! Bar jedan dan u tjednu!
Ne igraj se ni svojim jezikom, ni svojim riječima! Za svaku ćeš riječ jednom polagati račun!
Korizmeno vrijeme nam je prilika prepoznati sebe kao hramove u kojem Bog prebiva i u kojima Duh Božji boravi..
Ovih korizmenih blaženih dana očistimo srce, hram Božji, od prljavštine: zla, grijeha, sebeljublja da na dan Uskrsa veselo zapjevamo aleluja...
Griješeći protiv Božjih zapovijedi sami sebe kažnjavamo
Godine 1930., nekoliko minuta prije deset sati, jedan radnik tvornice Krupp u Essenu, strašno je psovao Boga, crkvu i svećenike. Izrazio je žeIju da sve svećenike dodirne električna struja i da izgore.
Osam dana poslije, oko deset sati, radnici su čuli strašan krik. Svi su potrčali i našli svoga kolegu psovača kako visi o jednom motoru. Htjeli su mu pomoći, ali kad su ga digli bio je mrtav.
Vojnik bez ruku i nogu
Za vrijeme francuske revolucije pozvali su svećenika u bolnicu jednom vojniku koji je bio sav u ranama. "Je li istina da ste tako teško ranjeni?" pitao je svećenik.
"Podignite samo pokrivač!" reče bolesnik.
Svećenik to učini i vidje čovjeka bez ruku. To isto učini i na nogama te ugleda ljudsko tijelo odsječenih nogu.
"Dragi prijatelju, žao mi je vas. Vaša je nesreća prevelika..."
"Oče, nemojte me žaliti!" odgovori bolesnik "I gore sam zaslužio. Jutros sam išao s drugim vojnicima cestom. Tu je bilo raspelo na cesti. Ja izvadih sablju i raspelu sam odsjekao ruke i noge. Odatle smo krenuli u bitku. Evo, vidite kako me moji protivnici pogodiše i iznakaziše." Fra Petar Ljubičić
