Susrela sam se s redateljem filma Danielom diSilvom, kako bismo razgovarali o filmu ''Izvorna slika Božjeg Milosrđa'', koji govori o prvoj slici, o tajni oko nje i o njezinom teološkom značenju.
U filmu progovara širok spektar stručnjaka za teologiju Božjeg Milosrđa među kojima su Stanisław Dziwisz, krakovski nadbiskup, biskup Roberta Barrona, pomoćni biskup Los Angelesa, o. Dwight Longenecker i papinski autobiograf Georg Weigel. Komičar Jim Gaffigan i pjevač Harry Connick mlađi također donose neočekivane komentare u filmu.
Gess: Koji je razlog nastanka ovog filma? Godinama ste radili na njemu, proputovali 6 zemalja? Zašto?
diSilva: 2007. godine prijatelj me pozvao da posjetimo crkvu u Vilniusu, u Litvi, gdje se nalazi izvorna slika. 'Ovo je izvorna slika', rekao je na engleskom najbolje što je mogao. Mislio sam da mi želi reći kako je ovo prava slika između raznih kopija. No shvatio sam da mi zapravo želi reći da je OVO izvorna i prava slika.
Kad je to rekao, bilo je kao da Krist kaže: 'Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima (Lk 4, 21).' Kada mi je prijatelj rekao 'ovo je izvorna slika' postalo mi je jasno kako se nikada nisam pitao postoji li uopće prva, izvorna slika. Naravno, sveta Faustina i njezin duhovnik, otac Sopocko, zajedno su radili na izvornoj slici, tako da je očito morala postojati ta izvorna slika. Ostao sam gorjeti od znatiželje da kako je moguće da nitko nikada nije pitao za tu izvornu sliku? I shvatio sam da izvornu sliku Božjeg Milosrđa svijet nikada zapravo nije ni vidio.
Gess: Može li se ta slika kupiti ili ju ljudi mogu vidjeti samo na filmu?
diSilva: Da, na našoj internetskoj stranici. Dobit od prodaje slika ići će za izgradnju hodočasničkog centra Božjeg Milosrđa u Vilniusu gdje trenutno ne postoji ni dućan gdje bi hodočasnici mogli kupiti koju kopiju slike.
Dakako, mnogi su vidjeli izvornu sliku preko interneta zahvaljujući raznih hodočasnicima i štovateljima Božjeg Milosrđa. No, fotografije te slike nisu najbolje kvalitete jer su slikane iz krivog ugla ili iz velike udaljenosti. Budući da slika visi u crkvi, ne možete joj se približiti. Nalazi se iza stakla. Najbolje što možete učiniti je staviti fotoaparat na štap, no tada staklo odbija svjetlost pa sve ne ispadne baš najbolje. Pa se ona ispravlja digitalno raznim programima, pa sve to ispadne jako loše. Tako da konačnom proizvodu nedostaju mnogi detalji, poput aureole, cjelovitog Kristovog lika, stoga ljudi počnu sumnjati je li to uopće izvorna i prava slika.
Za dokumentarni film smo digitalno skenirali svaki detalj, centimetar po centimetar. Samo tada ljudi mogu doista vrednovati ovu sliku i zavoljeti je. Svjetlost, boja, potezi kistom… Sve je tu. Ti su detalji važni jer iznose na vidjelo ono što je do sada bilo nepoznato.
Također, mislim da zbog činjenice da je film izašao u Godini Milosrđa, da je Duh Sveti sudjelovao u izradi filma.
Slučajno, loš prijevod dnevnika sv. Faustine i upotreba krive slike doprinijela je prvotnoj zabrani Vatikana za pobožnošću Božjem Milosrđu utemeljenoj na zapisima sv. Faustine i njoj prateće slike. Papa Ivan Pavao II, tada kao krakovski nadbiskup, zaslužan je za ispravljanje nesporazuma oko prijevoda, a sada ovim filmom želimo prikazati izvornu sliku.
Gess: Koje su tajne koje stoje iza slike? Možete li nam reći koja je novost bez da previše odate radnju filma?
diSilva: Sliku, koja se do sada prikazivala kao izvorna, naslikao je Adolf Hyła, a da nije vidio pravu, izvornu sliku. Hyłina slika se temelji na sličici koju je neki čovjek zašio u svoj kaput u Sibiru. Tu je sličicu, kao i ostalih 149.999, odobrio otac Sopocko kako bi se proširila poruka Božjeg Milosrđa. Hyła je tu sličicu vidio u Sibiru te je obećao Bogu da će, ako bude spašen iz zatvora u Sibiru, proširiti tu pobožnost. Tako je zapravo ta druga slika, naslikana 10 godina nakon smrti sestre Faustine, došla u središte pozornosti.
Hyła je nažalost mnoge detalje krivo nacrtao. Otac Sopocko ga je zatražio da svoj stil prilagodi detaljima koje je sestra Faustina smatrala da su važni. Kako bilo, on to nije učinio jer je živio od slikanja pa slika, koju većina od nas povezuje s Božjim Milosrđem, nije vjerna izvornoj jer je Hyła nikada nije ni vidio.
Gess: Koja je još slika srodan s ovom? Postoji li sličnost s rupcem s likom Gospe Guadalupske sv. Juana Diega. Je li to ispravna usporedba?
diSilva: Volim to pitanje. Dvije su stvari: prva, ništa nije slično izvornoj slici Božjeg Milosrđa. Ništa. Prikaz Naše Gospe nije iste vrste jer ona nije naslikana ljudskom rukom. To je mistična slika druge vrste. Ona je za mene kao krilo leptira. Što je ljepše, Mona Lisa ili leptirovo krilo? Ta slika je Naše Gospe obojana na isti način kao i leptirovo krilo. Sama vlakna su obojana, no na njima nema tragova boje!
Tako da slike nisu za usporedbu, no rekao bih ovo: izvorna slika Božjeg Milosrđa nije kao ni jedna druga slika koju je moj heroj Eugeniusz Kazimirowski ikada naslikao. Ni jedna druga slika koju je on naslikao stilistički nije slična slici Božjeg Milosrđa.
Kada teolozi vide izvornu sliku, uočit će neke stvari na toj slici koje nikada prije nisu viđene. Kao i kod Caravaggia, možeš imati seminar o tome. Ima nečega u svakom centimetru, pa se čak može usporediti s rupcem, ali činjenica da nije usporediva ni s jednom drugom slikom Kazimirowskog može značiti da, kao što je Marija oblikovala svoj lik, tako možemo reći da je sam Krist vodi ruku Eugeniusza Kazimirowskog.
Gess: Baš kao što je Bog vodio ruku pisaca Svetog pisma?
diSilva: Upravo tako.
Gess: Govoreći o teolozima, recite nam nešto o uključivanju poznatih teologa Jima Gaffigana i Harrya Conncika mlađeg, koji naravno nisu pravi teolozi, u film.
diSilva: (smijeh) Gaffigan u javnosti ne skriva da je otac petero djece i katolik. Gaji pobožnost prema Božjem Milosrđu i čitao je dnevnik svete Faustine u cijelosti. Knjiga je teška za čitati, ali na kraju ima nekih stvari koje su zaista sjajna i koje sve mijenjaju. Gaffigan je znao za te stvari. To mi je zaista bio znak da je u cijelosti iščitao knjigu.
Gess: Tako je jedne naći nakon odigrane predstave otišao kući i bacio se u Faustinin dnevnik? Kakva suprotnost!
diSilva: (smijeh)
Gess: Kamo dugoročno ide ovaj projekt? Imate li nešto u vidu?
diSilva: Trenutačno putujem SAD-om predstavljajući tzv. redateljevu verziju filma, koja je na neki način vrednovanje povijesti. Putujem zajedno s replikom platna Božjeg Milosrđa u prirodnoj veličini. Također prenosimo malenu galeriju umjetnina kao i neprocjenjive relikvije. U cijelo priči ima puno više detalja nego što stane u 100 minuta filma. Dobit od tih prezentacija ide za sada još nepostojeći hodočasnički centar kojeg bih volio vidjeti u Vilniusu, a koji bi ljudima omogućio posjetiti izvornu sliku.
Također pišem knjigu koja govori o cijeloj priči. Želim ispričati cijelu priču o tome kako je slika bila izgubljena.
U konačnici, moj cilj je dati slici zasluženo mjesto prvenstva u pobožnosti Božjem Milosrđu. A to nije temeljeno ni na kojim osobnim, umjetničkim ili bilo kojim drugim željama. Kao što možete vidjeti u dokumentarcu, otac Sopocko je bio prisutan pri izradi slike i čuo je svaki detalj koji se sveta Faustina izrekla slikaru Eugeniuszu Kazimirowskom. Otac Sopocko smatrao je kako je važno da ljudi časte tu sliku jer je upravo ona u skladu s Faustininim opisima s Milosrdnog Isusa.
