Svaki uspon je težak i naporan i zahtijeva izdržljivost i spremnost. Daj mi snage da ne posustanem. Polazim s tobom moliti, boraviti u tišini i čekati. Što kada uhvate i osude onoga za kojega ste vjerovali da je Mesija? Što kada trnjem okrune i izbičuju onoga koji je za sebe govorio da je Sin Božji? Što kada ga razapnu i on umre? Što kada vam ne ostane ništa drugo nego samo vjera i pouzdanje? Gola, ogoljena, razgolićena vjera. I samo se na nju možete osloniti. Ubili su onoga za kojega ste obećavali život predati, a vi ste pobjegli. Od njega ste, čini se, odustali… Prepali se i razbježali. I čvrsti ste samo onoliko koliko je čvrsta vaša vjera… To je apostolima bila prva velika kušnja, prvi veliki test njihove vjere. Isusu je bilo lako vjerovati dok je hodio i ozdravljao. Bilo se lijepo s njime družiti dok je činio čuda i propovijedao. Ali sada je prestalo ono izvanjsko i ostali smo sami sa sobom. I možemo se pouzdati samo u ono što smo povjerovali. Sada je trenutak da pokažemo ono što smo obećavali i što smo javno svjedočili.
Nekako tako slično je i s našom svakodnevicom. Lako je vjerovati kada nam ide dobro i lako je biti vjeran ako stvari idu našom logikom. Isusove zapovijedi tako nam dobro zvuče kad ih je lagano izvršavati i kad ne zahtijevaju previše od nas. Ali kada krene suprotno od naše logike i kad se od nas zahtijeva nešto “ludo i besmisleno” u našim očima, gdje potpuno moramo povjeriti svoj život Gospodinu, onda počinju pitanja. Onda počinju izmicanja, kompromisi i pomicanja pravila. Ali to je prava kušnja naše vjere i naše vjernosti. Lako je dati suvišak, čak je lagano dati i dio sebe, ali teško je dati sebe potpuno.
Isus se apostolima pokazao u slavi, preobrazio se pred njima i vidjeli su sav taj blještav sjaj. Da se u Isusu ima ispuniti ono što je pisano potvrdili su i Mojsije i Ilija, a povrh svega i sam Otac. Apostolima je to trebalo biti i više nego dovoljno. Što se više može tražiti? To im je na neki način trebala biti utjeha i snaga da ostanu čvrsti i uz Isusa i u najvećim progonima. I tako jasno vidim to i danas. Na toliko načina, u toliko prilika i kroz toliko ljudi Isus se svakodnevno “preobrazi” preda mnom, ali ja Ga ne prepoznam. Odbijem ga, otjeram i zatvorim mu vrata. Tako je dobro bilo biti na gori s Isusom u slavi. I tako je dobro kada osjetimo Božju blizinu. Ali potrebno se spustiti, sići među narod, jer ne možemo zauvijek ostati na brdu. A kada siđemo ništa više nije isto. Jednostavno zaboravimo ono što se gore dogodilo. I padamo i zaspimo i bježimo, skrivamo se, niječemo i ne prepoznamo. Ali od sebe ne možemo pobjeći, gdje god krenuli nosimo sebe sa sobom. Sve svoje mane i vrline. Možemo jedino dopustiti Isusu da se u nama nastavi, da nas promijeni te tako sa sobom drugima i Njega nositi.
Danas Gospodine, idem zajedno s tobom na moje brdo preobraženja. Svaki uspon je težak i naporan i zahtijeva izdržljivost i spremnost. Daj mi snage da ne posustanem. Polazim s tobom moliti, boraviti u tišini i čekati. Samo, moje brdo nije visoko. Moje brdo uopće nije brdo. Moje brdo je moja svakodnevica. Preobrazi moje dane, moje vrijeme, preobrazi cijelog mene. Daj da započnem od malih djela, jer velikih djela nemam, Gospodine. Pa kad dođe onaj dan, kad te uhvate i osude, daj mi da se sjetim tebe i tvoje slave. I budi moja snaga u tom trenu da ne pokleknem. Da te ne ostavim, da te u tom trenu ja ne zaniječem.
Više meditacija možete pronaći OVDJE
