Često tražimo od Boga znak, da nam samo na tren pokaže koji je put ispravan, što nam je činiti i bilo bi nam mnogo lakše. Odmah bismo dobili snagu i elan. Ali možda ti Bog neće i ne želi dati konkretan znak kakav ti želiš. I što ćeš tada? Sjediti i čekati da ti život prođe jer ti ne znaš što bi sa životom jer ti Bog nije dao nikakav znak?
Poznata nam je svima ona rečenica kad uspoređuju vjeru s padobranom. Padobran se otvori tek kada čovjek skoči. Tako je ponekad i u životu. Moraš skočiti. Moraš se odvažiti. Započeti. Pokušati. Ako vjeruješ da je Bog uz tebe, ako si u intimnom odnosu srca s Njim, što ti može biti? Skoči, a onda je na Bogu da otvori svoj padobran ljubavi i da te štiti i usmjerava.
Inače ćeš ostati stajati nezadovoljan u mjestu kriveći i Boga i druge zašto ti je tako u životu. Tako ti je jer si ti tako odabrao. Sputao te strah, sputalo te mišljenje ljudi, sputali te obziri, sputalo te “šta će ko reć”, sputalo te nesamopouzdanje, grijeh, loš odgoj, sputale te krive slike Boga u tvojoj glavi… I je li to razlog da stojiš u mjestu i oplakuješ svoj život? Je li to razlog da se ne trgneš i ne započneš napokon živjeti? Naravno da nije. Čovjek uči i mijenja se dok je živ.
Pred tobom su život i Život. Koje li ljepote znati da kad završi život započinje Život. Odvaži se. Kreni. Skoči i dopusti Njemu da pokaže izobilje ljubavi kojom te ljubi.
