Ako nam netko drugi ne govori riječima koje izvor svoj imaju u Bogu i ako ne komunicira s tišinom Božjom u našim dušama, ostajemo izolirani u vlastitoj tišini od koje se i Bog udaljava.
Od unutrašnje tišine ovisi neprestano traganje, neprestano plakanje noću, hodanje po rubu provalije. Prikvačimo li se za tišinu misleći da smo je našli zauvijek i prestanemo li tražiti Boga, naša tišina umire zajedno s nama. Tišina u kojoj više ne tražimo Njega ne može nam ništa ni reći o Njemu. Tišina u kojoj nam se čini da On nije nazočan opasno prijeti Njegovoj trajnoj nazočnosti. Njega pronalazimo tek kad ga tražimo, a kada ga više ne tražimo On se povlači. Njega čujemo tek ako se nadamo čuti ga, i ako, misleći da će nam se nadanja ispuniti, prestanemo slušati, On prestaje govoriti. Njegova tišina prestaje biti živa, počinje umirati, čak i ako je oživljujemo ehom naše emocionalne buke.