Možda se to nekome čini čudnim jer bi o korizmi trebalo razmišljati na njezinom početku, a ne na kraju. To jest, doduše, točno, ali ipak ne priječi da o korizmi razmišljamo i u dane kada se ona završava. U teologiji jako je važna jedna stvar: iskustvo vjere prethodi razmišljanju vjere. Najprije imamo iskustvo vjere, a tek potom stječemo njezino razumijevanje. Ono što korizmu najviše obilježava jest post, stoga bih u ovom članku htio odgovoriti na pitanje zašto smo u ovih četrdeset dana postili.
Postom uništavamo tijelo, nanosimo si bol, nasljeđujemo i nastavljamo dugu tradiciju zbog koje se izlažemo riziku da ćemo biti ismijani jer „tko još danas posti?". Ipak, iskreni religiozni osjećaj protkan vjerom i ljubavlju pokreće nas prema praksi posta i ne dopušta nam da se osvrćemo na uskogrudne stavove određenih ljudi.
Valja prije svega zamijetiti da je post pobožna vježba koja od tijela prelazi na dušu. Na to nas podsjećaju liturgijske molitve u korizmi koje kažu da tjelesnim postom Bog suzbija naše zle sklonosti, čisti dušu i tako nas priprema za skora vazmena slavlja. Korizma je u svojoj biti okrenuta vazmenom otajstvu. Zato i naša pokora, post i djela ljubavi trebaju uvijek biti okrenuta novom životu koji je za nas već postigao Isus Krist. I ako Bog želi da postimo, onda to nije zato da korizmu ispunimo nesvrhovitim klišejima i tako „sačuvamo" njezin smisao u formalizmu, nego zato što post pročišćava našu dušu i bistri pogled srca jer samo čisto i bistro srce može biti sposobno gledati sjaj Božje svetosti.
Nadalje, postom si nanosimo bol koju nekada nije lako trpjeti. Možemo se zapitati kakve to ima veze s Bogom i želi li on to zaista. Istina je da čovjek ništa toliko ne mrzi kao bol – nju najviše izbjegava, a baš si postom namjerno nanosimo bol. Postavlja se pitanje – zašto? Kada nas nešto boli, onda nam je pažnja i svijest time ispunjena i ne možemo misliti ni na što drugo. Bol posta nas zato podsjeća na zlo koje smo činili i starost bivšega života koji baš zbog svoje starosti i iznemoglosti grijeha nije obilježen novošću života koji imamo u Isusu Kristu. Grijeh koji smo činili obilježava sve sfere naših odnosa; Poslanica Titu 2,12 kaže da u svijetu trebamo živjeti razumno, pravedno i pobožno, a to znači u dobrom odnosu sa sobom (razum), s bližnjima (pravednost) i s Bogom (pobožnost). Grijehom narušavamo te odnose, a postom ih ponovno uspostavljamo liječeći rane zla. Postom se namjerno želimo spominjati onoga grešnoga u nama jer on tokom cijeloga dana zaokuplja našu svijest zatirući našu sebičnost. Pritom, dok se sami toga spominjemo, s jednakom smjernošću duha upućujemo Bogu molitvu da se on ne spominje zla koje smo činili i da izvrši ono što je skrušenima obećao: „Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša." (Ps 103,12) Dakle, post ponovno uspostavlja dobre i životne odnose s bližnjima i Bogom te se njime također pridružujemo Isusu Kristu čiji se post stapa s križem po kojemu smo konačno dovedeni u stanje prijateljstva s Bogom.
Glad koju osjećamo u dane posta završava se u sitosti euharistije koja kao gozba kraljevstva Božjega ispunja sve naše želje, a pogotovo onu za Bogom i našim pobožanstvenjenjem. Ta se želja ne gasi sve do kraja našeg života i premda ju Bog povremeno zasićuje, ona se opet budi u svojoj neugasivosti. Post i euharistija zato „igraju dvostruku igru" buđenja i zasićenja božanske želje (desiderium divinum) izmjenjujući u nama nestrpljivost gladi i konačni smiraj Božji jer „nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi."
fr. Josip Cota OP/ studenti.dominikanci.hr
