Oni se u Međugorju doista osjećaju «kod kuće», osjećaju se svi kao jedna obitelj; ne interesiraju ih ni boja kože, ni različitost jezika ili običaja, ni nacionalne ni rasne razlike. Ne, ne smije ih se nikako i nipošto prosuđivati na brzinu, iako i tek letimični pogled na njih ispunja dušu radošću: osjećaš da ova divna mladost u sebi ima silne energije, ima u sebi silne želje, ima u sebi silne mogućnosti; i ONI ŽELE BITI DJELATNI.
Čudesno je zbilja Međugorje. Začuđen na čas biva putnik namjernik: otkud toliko mladih ovdje pade u kamenu hercegovačku pustinju? Što ih pozva? Pristižu danomice sa svih strana. U skupinama, udvoje, rijetko pojedinačno. Mladenački odjeveni, mladenački zagonetni. Sretni. Gospi u susret s pjesmom i onim sitnim tajnama što svatko od njih ponaosob donese i Gospi šapne. Tko bi gonetao što li je tjeskobno sobom ovamo donijela plavokosa iz Amsterdama, crnoputa s onu stranu oceana, ili mladić iz Barcelone… U očima modrim, zelenim i tamnim, pitanja, traženje savjeta, i razumijevanja. Gospi iznesu svoje nemire, čežnje i sanjarenja. Nisu to duga kazivanja, tek pogled svraćen na bijelu Gospu pred crkvom. Oči u oči i kao da su sve rekli i sve čuli. Potom u crkvu navrate. Zastanu, koji trenutak postoje pa izađu. Užaren kamen, miris suhog cvijeta i prsti na gitari. Pjesmom nastavak molitve. I tako svakodnevno ujutro, do podne, u podne, popodne, uvečer... Poneki cijele noći pod zvijezdama u kamenom Gospinom dvorrištu. Krunica najčešće u mladenački nemirnim rukama. Zrno po zrno. Stavlja li netko na svako zrno pokoju skrovitu želju ili se nižu: molim i hvala. Začuđen biva putnik namjernik jer ovdje je mladost čudno strpljiva: ne žuri, ne išće nove sadržaje, nije joj dosadno. Gotovo je svima dovoljno biti Gospi na srcohvat.
