Ruke

Moja supruga i ja smo, kad je tome bilo vrijeme, proslavili dvadesetpetogodišnjicu našega braka – zahvalili za dvadeset i pet godina zajedničkog života – misom na kojoj smo okupili obitelj, rodbinu i prijatelje.

Otada je već prošao lijepi broj godina, ali i danas pamtimo propovijed koju je svećenik tom prigodom izrekao. Htjeli bismo je podijeliti s vama, bez obzira na to koju godišnjicu slavite – i kada je slavite. Uostalom, smisao godišnjica je da nas podsjeti da je svaki dan našeg zajedničkog života vrijedan da bude slavlje.

Svećenikovu propovijed – posve osobitu – ponovit ćemo gotovo doslovce:

Koliko je bračnih drugova ovdje? Dignite ruke... Koliko vas ima muževa i žena? Sjednite jedni uz druge... Znate što? Ljubav je velikodušna i rađa i prašta, otvorena je. Ali prema kome? Uvijek prema nekome. Bio ti u braku ili ne bio ti u braku. Volio bih da vi, bračni drugovi, sad onako pravo, date ruke jedno drugome, ali da gledate te ruke. I muž i žena. Žena mužu, muž ženi. Ne gledajte u mene, gledajte u te ruke svoje.

A vi – svi ostali – koliko ste ljubavi primili preko različitih ruku? Ruke pokreću srca. Usta, jezik pokreće srce. Ljubav se živi na djelu. Možete li zamisliti, prisjetiti se tolikih ruku koje su vam dale i očitovale tu ljubav kroz vaše živote, počevši od majki očeva, baki i djedova, prijatelja i prijateljica, ljudi dobre volje... Možda ste ih usput sreli pa ste im pružili ruke i oni vama.

Bračni drugovi, gledajte te ruke, molim vas. Mužu, gledaj ruku žene koja ti je podarila djecu, koja te je milovala, koja je bila uz tebe kad je teško bilo i kad je lijepo bilo... Koja ti je kuhala, prala, peglala... Koja je, jednostavno, bila nezamjenjiv melem tvom srcu, tvom životu. Mužu, gledaj ruku svoje žene. Zahvali Bogu na toj ruci koja je još uvijek tako nježna, meka, iako na njoj već prepoznaješ prve bore ali srce govori da je to ruka tvoje žene.

A ti sad, ženo, gledaj ruku svoga muža. Gledajte ruke svoga muža. Nježno ih primite. Ta ruka ti je isto darovala život, ljubila te, bila je uz tebe, tješila te, davala ti snagu. Radila. Nekad je i ta ruka skuhala i speglala. I ta ruka je nekad bila vrlo svestrana. Bila je za tebe darovana. I još uvijek je. Osjeti tu ruku, zahvali Bogu što ta ruka postoji. (I što je tolike godine s tobom, zajedno. I što će još tolike godine biti s tobom...)

A vi, ostali, koliko ste divnih ruku vi primili, koliko je vas Božjih ruku dotaklo, zagrlilo, pomilovalo, blagoslovilo. Od vaših roditelja pa do današnjeg dana, divnih muškaraca i žena. Prijatelja i znanaca. Koliko dobrih ruku preko kojih je Bog pokazao ljubav svakom čovjeku koji je ovdje sada. Izgleda da jedino će ona stvarno istinski ostati.

A nekada sam i ljut na Boga, znate. Jer ljubav zahtijeva od čovjeka veliku patnju, da nas pročisti do kraja, da bismo stvarno bili ljudi ljubavi u svoj punini i misteriju koji Bog ljudskom srcu može dati. Čak još za života. Da nas pripremi za ono što nas tek očekuje. Zato vas molim nemojte nikada, ako ste ljudi koji žele živjeti po ljubavi, živjeti sami. Uvijek ćete naći i bit će nekoga tko će vas voljeti, tko će pružiti svoju ruku, bili u braku ili ne, s kim ćete moći podijeliti onu istu ljubav, one iste osjećaje koje nosimo svi ovdje okupljeni.

Još samo jedno: Bog ne bi postojao, sigurno ne bi, da nije vjerovao u čovjeka koji će imati otvoreno srce upravo za ljubav, za Boga i jedni za druge. Njegov jedini smisao odlaska na križ jest da nam pokaže put kojim nam je putem krenuti, a to je osvjedočena ljubav.

Ne možemo znati tko će od nas prije. Možda vam Bog da milost da izdahnete zajedno. Svakako, netko će od vas osjetiti da više nije to što si imao uza se opipljivo, sada fizički tu. Nešto dublje u tvom srcu – ili tvom – jednoga dana morat će biti vrlo jako, vrlo jako vjerovati kad će te Bog povući preko one granice ljubavi i postojanja. Tada kada očima ne vidimo i rukama ne diramo ali srce zna da je istina, da je stvarno.

U takvu ljubav vjerujmo, ta ljubav je naš Gospodin Krist. Takvi ljudi budimo i svugdje to svjedočimo i živimo svim srcem svojim i bit ćemo ljudi svjetla i mira a to je ono što je današnjem vremenu najpotrebnije. Voljeti se, biti skupa i biti zahvalni za male geste, za jedan dodir milosti, dovoljno je za taj dan da mi srce može ljubiti i biti nahranjeno Božjom ljubavlju.

Stjepan Lice

Označeno u