U svakodnevnici što se sve ljudima nudi da zadovolje svoje želje… brza rješenja, lake zarade raznoliki provodi, tzv. partiji. Današnji svijet postao je svijet partija, i mnogi ne znaju što će od dosade ako im netko nije osigurao dobru zabavicu. A sve kako bi se odrekli Božjeg puta, i kako bi zaboravili zašto smo na ovom svijetu. Kruha i igara, mnogo praznih obećanja … Ti ne smiješ trpjeti, ne smiješ patiti, ne smiješ iskusiti ono što iskušavaju toliki gladni širom svijeta.
Koliki su roditelji upropastili svoju djecu jer su im pripremili jelo i osobno čačkalicom čistili zube nakon jela. Znam mnoge koji su ponavljali – Ako sam se ja mučio neće se mučiti moje dijete. Takvima se redovito događa da su od svoje mažene djece dobili "Klingonce" koji se više ne snalaze na zemlji kojom hodaju.
Požalila mi se gospođa kako joj je mali jako nezadovoljan, te da mu smeta sve što mu ona ili muž pokušaju reći. Nedavno smo mu kupili novi kompjutor – nastavila je gospođa svoje jadikovanje – ali bio je zadovoljan samo prvih nekoliko dana. Onda smo mu kupili novi mobitel, ali ista stvar. Ne znamo više što bismo. A sve smo mu dali, sve, baš sve.
Jeste li sigurni da ste mu sve dali? – upitam. Sve baš sve – ponovila je brzo.
A što je on vama dao od sebe? I da, koliko još djece imate?
Od njega nismo ništa tražili, samo da bude sretan s onim što smo mu omogućili – gospođa će, praveći pri tom na licu i u glasu izgled same dobrote i svetosti. A imamo samo njega, jer ne bismo drugima mogli omogućiti ono što smo njemu.
Onda primite moje sućut gospođo – odgovorim. Što to znači? – prestrašeno će gospođa.
To znači da ste ostali bez svog jedinog djeteta, jer ste mu poput đavla pretvarali kamenje u kruh i tako mu oduzeli mogućnost da upozna svoje vlastite mogućnosti.
Gledala me je otvorenih usta.
E da, još nešto. Recite mi draga gospođo koliko godina ima taj vaš mali? Jer možda bi se još nešto moglo učiniti da se stvari promijene.
Godina?
Da, koliko mali ima godina?
Trideset osam.
Gospođo, trideset osam, a zovete ga mali!?
Da, lukav je napasnik: navuče najprije jedne u svoju zamke, a onda preko njih lakše uvuče druge, redovito one koji su im najbliži. Čovjeka uvuče malo pomalo u jedno stanje privida i onda ga nastoji u njemu zadržati što duže. Zadovolji na jeftin način glad za kruhom, i podgrijava želje u ljudima dok ih ne dovede do neumjerenosti koju više ne mogu kontrolirati. Đavao lovi ljude tamo gdje su najtanji i svaki put im ponudu za to područje učini što zanimljivijom.
Moglo bi se slikovito reći: dolazi me počešati tamo gdje me svrbi. Kod svakoga podgrijava onu dimenziju kojoj je netko više sklon, neku njegovu slabost i ukoliko mu taj dade prostora i materijala, onda na tom području ne prestaje dok od dotične osobe ne učini instrument za igru. Jedan redovnik je bio dosta sklon taštoj slavi i samohvali. Onda mu se jednoga dana ukazao đavao u liku sjajna krilata anđela i rekao mu – Ti si postigao takvo savršenstvo da si zaslužio da te na svojim krilima prenesem pred lice Božje. Požurio redovnik bez razmišljanja popeti se anđelu na krila, međutim uskoro se našao u bunaru.
SLIJEDITI PRIMJER GOSPODINOV
Mnogi ljudi po tko zna koji put znaju upadati u iste zamke, a sve je kriva kratka pamet pa ih đavao lovi na istu udicu bez potrebe da je mijenja. Kad god griješimo ulazimo u zaborav na Boga, i podložni smo manipulacijama. Božja riječ nas vodi prema slobodi i čisti našu budnost uočavanja opasnosti na vrijeme. Zato je naša obrana od napasnika upravo u tome da tražimo u njoj hranu i da se podsjećamo na Božja dobročinstva. Podsjećanje i naša zahvalnost su sredstva kojima se branimo od zaborava, jer zaborav na vrijednosti put je koji vodi u novo ropstvo, u grijeh.
Isus nam pokazuje da je moguće pobijediti napasnika odbijajući odlučno u startu njegove ponude onako kako je on to učinio. Prvo i osnovno je staviti Boga na prvo mjesto u životu, i priznati mu u zahvalnosti da je on taj koji nas hrani i materijalno i duhovno. Za uzdizanje u više sfere, u zonu slobode, gdje ne vlada manipulator, valja nam slijediti primjer Gospodinov. Svi sveci Crkve poručuju nam da se nije moguće othrvati lukavstvima đavla bez molitve, pokore i djela milosrđa. To su stupovi bez kojih nije moguće ravno hodati, i bez kojih se gasi duhovni život osobe, i na koncu gubi život vječni. Svatko tko pokušava izgraditi duhovni život a zanemaruje njegove stupove zapravo gradi kuću na pijesku.
Molitva pročišćava naše namjere i odnosi sve ono što činimo Bogu. Post nas odvaja od naše udobnosti i od nas samih. Milostinja odražava naše bratstvo sa Isusovim siromasima i podsjeća nas da naše istinsko blago nije u stvarima, nego u ljubavi prema Bogu.
Pred nama je eto još jedna velika prilika, nemojmo je propustiti ovaj put! Da u tome uspijemo započnimo molitvom:
Gospodine, pomozi mi promijeniti u mom životu ono što zaista treba promijeniti u mom životu.
Gospodine, pomozi mi popraviti u mom životu ono što zaista treba popraviti u mom životu.
Gospodine, pomozi mi sačuvati u mom životu ono što zaista treba sačuvati u mom životu.
Ti budi sa mnom u svakoj mojoj odluci, podupri moje korake, i sačuvaj me na svom putu. Neka tvoja sveta Majka, pri tom, u svemu, bdije nada mnom. Amen.
Poticajna priča protiv napasti:
PLAČE JER JE JEO I OPET JE GLADAN
Naišao jedan uglednik jašući sa svojom pratnjom. Pored puta ugledaju čovjeka koji neutješno i grčevito u dubokim jecajima plače i to tako da su svi zastali i neko vrijeme nijemo promatrali. Nikada nisu nešto slično vidjeli. Nekoliko ljudi iz uglednikove pratnje dirnuti prizorom također počne plakati.
Začuđeni uglednik zapita ih – Što je vama?
Sjetio sam se svoga nesretnog djetinjstva – jedan će.
Sjetio sam se svoje stare majke – drugi će.
Sjetio sam se svog tragično stradalog sina – treći će.
Dobro, i svi ste se sjetili tih žalosnik slika svoga života nakon što ste ugledali onog tamo čovjeka kako neutješno plače.
Da – odgovorili su uglas.
Ali nitko se od vas nije zapitao zašto taj čovjek plače.
Ne – odgovorili su zbunjeno.
Čudno. Zaista čudno – čudio se uglednik. Ti koji nisi plakao, idi i zapitaj onoga čovjeka zašto plače! – zatražio je uglednik od jednoga iz svoje pratnje, a bilo je to mlado momče koje je tek upijalo slike oko sebe…
Odjuri momče hitro do onoga čovjeka te će mu – Hej čovječe, što ti je, zašto tako plačeš?
Čovjek ga pogleda sav zamazan suzama, nateknutog lica od grčevitih jecaja.
Plačem… plačem … jer … jeo sam i opet sam gladan – jedva promuca čovjek, da bi nakon toga briznuo u još žešći i neutješniji plač. Izgledalo je da će umrijeti tako u grču plača.
– Plačeš jer si jeo i opet si gladan, začuđeno je ponovilo momče čovjekov razlog.
– Da, kroz jecaje izusti čovjek.
- Plače jer je jeo i opet je gladan, ponavljao je sebi sad već i sam potresen mladić dok se vraćao javiti ugledniku … Odjednom i momče, koje ono prije nije ništa primijetilo što se zbiva, poče plakati.
– Zašto sad i ti plačeš?
- Plačem zbog onoga zašto onaj čovjek plače?
- A zašto onaj čovjek plače?
- Plače jer je jeo i opet je gladan…
Na te riječi svi se silno potresoše svatko pipajući svoj nabrekli trbuh jednom rukom a drugom kesu s novcem pod trbuhom. Svi počeše neutješno plakati, jer mislili su – što će biti i što je bilo. I od svega toga osjetili su strašnu glad iako su maloprije dobro jeli.
ŠTO JE ONO ŠTO NAS SITI? GOSPODIN NAM JASNO PORUČUJE KAKO ČOVJEK NE ŽIVI SAMO O KRUHU NEGO I O SVAKOJ RIJEČI KOJA IZLAZI IZ USTA BOŽJIH. RAVNOTEŽA I KOČNICA NEUMJERENIM TJELESNIM TEŽNJAMA JE SITA DUŠA... TADA ČOVJEK POZNAJE SVOJU MJERU PRED SVOJIM BOGOM, I NE PRELAZI JE.
