To je pitanje koje već dugo muči velik broj pastoralnih djelatnika u Crkvi te se postavlja uvijek iznova, kad se mnogi pitaju koliko će krizmanika nakon primanja sakramenta potvrde (kao znaka kršćanske zrelosti) vjeru nastaviti živjeti dolično zrelom kršćaninu.
Vjera ne može biti samo nešto naučeno na osnovnoškolskom vjeronauku i župnoj katehezi. Zapravo će ispasti da osnovnoškolci ipak više žive svoju vjeru, odnosno da je bolje žive na razini svoje dobi nego odrasli kršćani koji često znanjem ostaju na razini svoje djece, a življenjem zaostaju i za tim. A taj fenomen ima itekako smisla! Nešto što je nekoć bila djetinja vjera, postaje djetinjastom, nerazvijenom vjerom, pa i življenje takve vjere postaje nešto besmisleno i nepovezano s psihofizičkim razvojem osobe.
Ponekad je smiješno čuti kako se vjernici na misi »tope« od miline kad čuju pjesme tipa »Isuse, volim te« ili »Isuse, uđi u moje srdašce«, a kad se radi o himnu koji trezvenošću i divljenjem govori o dubini tajne i stvarnosti presvete euharistije, onda to ostaje nekako neshvatljivo, teško i pomalo dosadno jer ne prouzročuje one osjećaje koje je nekad davno proizvodila pjesmica iz osnovne škole. Ne želi se ovdje omalovažiti vrijednost nečega što je dobro, nego se želi istaknuti da svako životno doba ima svoje zahtjeve, a oni se tiču i prihvaćanja i razumijevanja vjere i njezina življenja. Kako se ne može prihvatiti tepanje kao način govora odrasla čovjeka, isto se tako ne može prihvatiti ni to da odrastao čovjek svoju vjeru doživljava na razini prvopričesnika, čak niti na razini krizmanika.
Duh Sveti je Duh mudrosti, znanja, razuma..., a njegovi darovi su nešto što treba razvijati tijekom cijeloga života, dakle i nakon primanja sakramenta potvrde. A kako je svetkovina Duhova, kad slavimo Duha Svetoga koji je apostolima dao snage da hrabro svjedoče ono što vjeruju, možda je dobra prigoda da ga svatko »pusti« da i u njemu malo jače »prodjeluje«.
