Svjetski događaji često mogu uništiti našu čežnju za nadom.. Mislimo da je svijet sve bolji, a onda se dogodi nešto što radikalno mijenja sve, piše Aleteia.
Nešto što ubije sve naše nade u čovječnost i ljudski rod. U određenom smislu to je problem. Previše nade polažemo u sebe, a premalo u Isusa Krista. Kao ljudi svi smo pali pojedinci sposobni donijeti brojne loše izbore. Nemoguće je svu svoju nadu položiti u ljudski rod jer ćemo uvijek biti razočarani, piše Aleteia.
Papa Benedikt XVI. pokrenuo je ovu temu u svojoj enciklici “U nadi spašeni” gdje je objasnio kako nadu često pokušavamo tražiti u ljudskim institucijama poput, primjerice, političkih.
“U tom je smislu naše suvremeno doba razvilo nadu u stvaranje savršenog svijeta koji se zahvaljujući znanstvenim spoznajama i znanstveno utemeljenoj politici činio mogućim. Tako je biblijsku nadu u Kraljevstvo Božje zamijenila nada u “kraljevstvo čovječje”, nada boljeg svijeta koji bi bio stvarno „Kraljevstvo Božje“. Činilo se najzad da je to velika i realistična nada koju čovjek treba. Nada koja je sposobna potaknuti – neko vrijeme – svu čovjekovu energiju. Veliki cilj činio se vrijednim potpune predanosti.”
Međutim, kako ističe papa Benedikt, to nije nada koja traje, ona nije beskonačna već konačna nada koja ne korespondira s dubokim potrebama naše duše.
“Postaje očigledno da čovjeku treba nada koja ide dalje. Postaje jasno da će mu biti dovoljno samo nešto beskonačno, nešto što će uvijek biti više nego što je ikad mogao postići…Recimo još jednom: trebaju nam veće i manje nade koje nam omogućuju da idemo dalje iz dana u dan. Ali to nije dovoljno bez velike nade koja mora nadmašiti sve ostalo. Ova velika nada može biti samo Bog koji obuhvaća cijelu stvarnost i koji nam može podariti ono što mi sami ne možemo postići.”
Ne bismo trebali odbaciti ljudski rod gubeći svaku nadu u ljude koje susrećemo. Nada je važan sastojak u svakodnevnom životu. Međutim, naša konačna nada mora biti u Isusu Kristu koji je pobijedio smrt i otvorio nam slavu Neba. Zbog toga kršćanin uvijek može imati nadu u budućnost. Bez obzira koliko svijet ili naša osobna situacija bili mračni, Bog nas poziva na slavu kojoj nema kraja.
“I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. I reći će se u onaj dan: “Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.” (Izaija 25: 8,9)