Kao vjeroučitelj volim slušati svakakve priče mladih, no ponekad se iznenadim koliko ih gleda Big brother, a prakticiraju vjeru (koliko toliko: idu na misu, ispovijedaju se, primaju svetu pričest, mislim da se i mole) ali u dosadi svoga vremena ne znaju što bi pa onda: 'ajde da vidim što se radi u Velikom bratu.' Čini se da je prva stvar koja čovjeka odvaja od društva, sebe i Boga dosada. Čovjek se u dosadi okreće stvarima koje ga još više umrtvljuju, još više otupljuju i zatupljuju. Reče jednom jedan za mene svet čovjek: "čovjek Božji ne zna što je dosada." On uvijek ima što za raditi. Ako sam vjernik, praktični, čovjek Božji i po Božjem, onda imam pune ruke posla. Čeka me sirotinja,čekaju me mladi skršena srca da im navjestim evanđelje, čeka me bakica na cesti sa torbama od nekoliko kila, čeka me obitelj, žena žedna razgovora, dijete žedno očeva zagrljaja i igre nakon posla i dužeg izbivanja iz kuće, čeka me prijatelji koje dugo nisam vidio. Ali ne... mi ćemo ubiti dosadu pogledom na Big brothera.
Big brother... zanimljiva pojava suvremenog svijeta. Sjećam se kad je to sve počelo. Bilo je donekle pristojno, smiješno. Ali ovo danas... Ovo danas je lom savjesti, lom zdrave pameti, lom ljudske inteligencije, lom morala i dno dna. Ali očito da čovjek mora doći do dna da bi se digao iz blata. Čini se da upravo današnji mladi traže neku utjehu baš u toj slomljenosti jer su i sami slomljeni, obeshrabreni, neutješeni u svojim obiteljima, razočarani roditeljima i svijetom u kojem žive. Čini se da se tješe kad gledaju različite osobine ljudi u Big brotheru da nisu jedini koji tako žive: SUPER, ima još takvih kao što sam ja. Tužno!
Teologija tijela svetog Ivana Pavla II. naviješta jednu istinu koja osvjetljava Big brother. Prvo, Big brother je plod jednog svijeta koji papa naziva utilitarizmom (znam, komplicirana riječ – obratite se papi. Ali dozvolite da pokušam objasniti). Recimo da kažemo: volim pizzu. Moja ljubav prema pizzi je velika, ali mogu li s njom razgovarati? Podijeliti osjećaje? „O pizzo! Imaš li previše feferona? Muči te ljutina? Pusti da ti pomognem?“ Bilo bi ludo razgovarati s pizzom, jel da? No, iako je volimo, što radimo kada i ako nam ostane? Bacimo je u smeće ili dajemo nekoj žvotinji. Druga vrsta ljubavi je ljubav prema obitelji. Kažem: volim svoju obitelj. To znači, mogu razgovarati o svemu, podijeliti svoje probleme, igrati se s djetetom, otići na izlet, misu, zajedno moliti. S pizzom to ne mogu (barem ne još, možda izmisle pizzu koja govori). Dakle, postoji ljubav prema pizzi i ljubav prema ljudima. Ljubav prema pizzi je ljubav iz koristi, ljubav koja kada je se zasitim - promijenim, idem dalje ne pitam za posljedice.
Drugim riječima, imam kameno srce o kojem govori prorok Ezekijel 36,26: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.“ Kakvo je to kameno srce? Srce kojemu je svejedno hoće li nekoga povrijediti svojim postupcima, srce kojemu je svejedno hoće li spavati s onom ili ovom djevojkom, srce koje je mrtvo za grijeh. Srce koje ne podnosi misao na grijeh jer ako postoji grijeh, postoji i kazna za grijeh. A kazna za grijeh je smrt, duhovna smrt. Ali ta smrt truje okolinu, odnose brakove, obitelji.
Nastavlja se...
Matija Milošić/frama-posusje.com
