Fra Jozo ili pater Joe je od 2001. služio u Župi sv. Jeronima u Chicagu, a 2012. postao je kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Prošle je godine izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, a u “Viziji Hrvatske” otkrio je kako se osjeća u domovini.
“Dom je tamo gdje vam je duša. Naučio sam biti doma svugdje. Hrvatska mi je domovina i nju jako volim. Zadnje 32 godine bio sam daleko vani. Naš je poziv takav da vas odvede putevima i stazama koje ni vi ne planirate. Ovo je za mene nešto novo, drugačije, ali cijeli sam život bio otvoren drugačijem i novom pa i ovo smatram Božjim darom”, rekao je fra Jozo Grbeš na samom početku emisije.
Na pitanje je li znao da će postati svećenik, odgovara da nije.
“Pa zapravo, ne. Kad me to pitaju, uvijek im krenem pričati kako sam vjenčao puno ljudi diljem svijeta te sam svima postavio isto pitanje - ‘zašto se vjenčavate jedno za drugo’ ili ‘zašto se volite’ - i nikada nisam dobio odgovor. Jesam onaj površni, ali vjerujem da postoji neka dubina koja veže ljude koje nema u rječniku. Tako je i sa zvanjima. Ono što je čovjeku poziv, to je dublje. To je samo otajstvo postojanja i zato je teško objašnjivo”, govori fra Grbeš.
O životu u dijaspori i komunizmu na Balkanu
Njegov susret s Amerikom je, kako tvrdi, bio sasvim drugačiji od svega što je vidio u velikim europskim gradovima.
“Živio sam u Londonu neko vrijeme, ali Amerika je bila nešto drugačije. Nešto široko, veliko. Gotovo ništa vezano za Europu. Amerika je fantastična zemlja, zemlja jedne velike slobode. Čovjek tamo može biti ono što želi biti. Može stvoriti ono što želi stvoriti. Dakako, ima ona i drugi dio - onaj u kojem se događa puno zla. Puno ubojstava, droge. U Chicagu u jednoj godini se ubije oko 900 ljudi. U getima je nasilje način života i preživljavanja”, prepričava fra Joe svoje američko iskustvo te dodaje kako je bogatstvo jednog života dijaspore ujedno i tragedija mnogih života.
“Mnogi ti ljudi su pobjegli iz komunizma, ratova, diktature. Ostali su bez obitelji, bez ikoga. Napustili su dom, obitelj i zvanje. Sjećam se jednog gospodina u New Yorku koji je u Zagrebu bio profesor matematike. U New Yorku je radio u tvornici čokolade, a cijeli je život pričao o matematici. Takvih sudbina možete umnožiti na tisuće. Njima se samo mogu nakloniti i reći: ‘hvala’”, govori te dodaje kako Hrvatska i druge zemlje Balkana nikada nisu niti izašle iz komunizma.
“Taj mentalni sklop je i dalje tu. Taj jednopartijski sustav je prečesto na snazi. I dalje živimo u crnom i bijelom. Ne možemo oboje - ili jesmo u demokraciji ili nismo. I dalje smo vezani za neko vrijeme neslobode, režima, komunizma i ideologije. To se vidi u mnogim javnim nastupima i inteligenciji Hrvatske. U progresivnom načinu života postali smo zagovornici onog bivšega”, izjavio je Grbeš.
‘Zašto bi o narodu odlučivala akademska ili politička elita?’
Na pitanje ima li za svećenike mjesta u politici govori:
“Ne u politici u smislu političkih stranaka, ali mislim da bi bilo čudno postaviti pitanje - ima li mjesta za svećenika u javnom životu jednoga naroda. Politika je formalni dio vladanja koji za mene ne bi bio prihvatljiv jer bi svećenik trebao biti otvoren svima - i onima s kojima se slaže i onima s kojima se ne slaže. Dimenzija svećenika može mnogima pomoći u različitim spektrima života. Kod nas je taj pogled na religiju stiskan u poglede bivšeg sustava. Često se pitam - tko bi to trebao odlučivati o mome narodu? Zašto bi to trebala biti jedna elita - akademska, politička, bilo koja? Povijest nam često postane teret i živimo u nepomirenim pamćenjima. Živimo u povijesti koja je puna sukoba, tereta i ideologija. Pitanje je kako se toga osloboditi. Na sebi nosimo previše toga. Naravno da su ljudi koji su patili pod komunizmom očekivali do Hrvatske da bude zemlja pravednosti i jednake šanse za sve ljude - da nema podobnih i nepodobnih, mnogi su se u to razočarali”, prepričava.
‘Trideset godina smo u demokraciji, a vuku nas u Jasenovac’
Tijekom gostovanja fra Jozo Grbeš komentirao je i aktualnu društveno-političku situaciju u zemlji.
O osporavanim istinama u suvremenom dobu, govori ovako:
“Nameću nam priču o crvenom i bijelom polju. Pa koga to zanima? Preživjeli smo Domovinski rat. Već smo trideset godina u demokraciji, a opet nas vuku nazad u Jasenovac. Dajte povjesničarima da se bave poviješću, a kad im daju, onda ih ovi drugi nazivaju revizionistima. Pa barem bi povijest trebala biti revizionistička. Pazite, Hrvati su završili u Haagu. Zašto? Jer su branili domovinu? Jer nam je stradao Vukovar i Dubrovnik? Netko je drugi uzeo priču. Kada vam netko drugi uzme priču, onda on dirigira i određuje tko ste. Najgore je kada netko drugi određuje vaš identitet. Nama se to dogodilo i još uvijek nam se događa. Mislim da je vrijeme da se ljudi probude. Zašto nama po televiziji javnom prostoru isti ljudi tutnje dvadeset godina istu priču? Isti analitičari analiziraju društvo. Gdje su mladi ljudi koji bolje vide?”, govori.
‘Mladi ne odlaze iz Hrvatske jer nema posla, nego odlaze zbog sustava’
Na pitanje voditeljice Barbare Grgić gdje su ti mladi ljudi o kojima govori, fra Grbeš odgovara: “Mladi ljudi ne odlaze iz Hrvatske jer u Hrvatskoj nema posla ili su plaće niske, nego odlaze zbog sustava”.
Komentirao je i pad broja ljudi koji se izjašnjavaju kao Katolici.
“Temeljna postavka Kršćanstva po kojoj Kršćani moraju biti prepoznatljivi - ako nisu prepoznatljivi po tome, onda ne znam zašto su Kršćani - a to je dimenzija ljubavi. To je sve što mi jesmo i što nam treba biti život. Ako nam to nije potpis i glavna zapovijed, onda je to Kršćanstvo na papiru. Često kažem i da postoje dvije vrste svećenika - oni koji to službeno obavljaju i oni koji to žive iz snage Duha Svetoga i čiste ljubavi”, tvrdi.
Vrlo konkretno odgovara i na pitanje - kako ponovno vratiti povjerenje ljudi u Katoličku crkvu.
“Svjedočanstvom života. Autentični ljudi su uvijek privlačni, koji žive ono što vjeruju - i ne mislim samo na crkvu - nego na svako zvanje, na svaku profesiju. Ako vjerujete u određeni standard vrijednosti, onda ga i živite. Autentičnost života nazočna je svugdje, nije vezana samo za neki duhovni dio života”, rekao je fra Joe te dodao kako se do toga može doći ako slijedimo zakon ljubavi: “to znači da više volimo druge nego sebe. Ja mislim da je bit našeg postojanja u njoj i da su svi problemi ovog svijeta u sebičnosti. Sebičnost je najveće zlo, uzrok svih sukoba i ratova”, rekao je zaključno.
O Hrvatskom radiju New York
Hrvatski radio New York vrlo je slušana radijska postaja koja djeluje od davne 1969. Godine, a prva emisija emitirana je 22. veljače 1969. godine u Sjevernoj Americi. U međuvremenu, emisija „Glas slobodne Hrvatske“ emitirana je više od 2800 puta, a za sve su zaslužne brojne generacije Hrvata u New Yorku i okolici koje su proizvodile medijski sadržaj, i proizvode ga i dan danas. Svake subote uživo možete slušati program iz studija u Astoriji, kvarta u New Yorku s vjerojatno najvećim brojem Hrvata.
