Iako su to bili većinom stariji ljudi, ipak su uspjeli obići puno toga i puno moliti. „Beskućnici su ostali jako dirnuti, a većina njih je tu po prvi put. Ono što je mene dirnulo je da je u Međugorju još toliko onog starog s početka ukazanja: naime, naš put, smještaj i hranu smo dobili besplatno. I još smo u kafiću blizu Brda Ukazanja, dobili i kavu besplatno.“ – posvjedočio je p. Marko, kojeg smo zatim zamolili za kratki razgovor koji slijedi u nastavku:
Tko je p. Marko Glogović?
P. Marko Glogović je član hrvatske Pavlinske provincije 'Kraljice anđela' iz Karlovca. Župnik i prior samostana 'Svetice' kod Ozlja. Također je i duhovnik Udruge „Betlehem“, apostolata za život. Udruga Betlehem trenutno radi na organiziranju svoje osme kuće koja se nalazi u Osijeku. To su majčinske kuće, mi ih zovemo 'kuće života' koje su u mnogočemu nadahnute kućama iz 'Majčina sela' u Međugorju.
Kako je došlo do tog nadahnuća?
Osobno sam poznavao fra Slavka Barbarića, doduše ne tako dobro, nismo se često susretali kao neki ljudi ovdje u Međugorju koji imaju tolike divne uspomene na tog čovjeka. Kao mladi svećenik saznao sam za Majčino selo i dok sam bio u posjeti Selu, točno sam dobio viziju naših kuća u Hrvatskoj koje bi trebale biti kuće obiteljskog tipa. I zato smo našu prvu kuću nazvali „Obitelj sv. Josipa“ jer se nalazi u Karlovcu. Dakle ove naše 'kuće života' su također kuće obiteljskog tipa gdje može boraviti do 6 ili 7 majki sa djecom. To su kuće samopomoći, što znači da žene same održavaju kuću, kuhaju i rade sve ono što je potrebno, a mi samo surađujemo s njima, odnosno one s nama. Cilj je da ove žene imaju jedno mjesto na kojem se mogu odmoriti, gdje mogu doći k sebi nakon raznoraznih životnih poteškoća, gdje mogu upoznati Boga i sebe i gdje mogu živjeti bez financijskog opterećenja, odnosno brige za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje djece. To se za sada pokazalo kao dobro rješenje. Inače, imamo dvije vrste kuća, jedan tip su kuće za samohrane majke s bebama ili većom djecom ili trudnice, a drugi tip kuća su sigurne kuće u kojima smještamo žrtve nasilja u obitelji. To je naša misija, proizašla iz karizme našeg Pavlinskog reda u čijim pravilima stoji prepoznavanje znakova vremena u borbi za nerođenu djecu, njihov život, njihovo dostojanstvo i naravno prije svega za njihovo rođenje nasuprot ovoj pošasti zločina abortusa.
Uloga Međugorja u tvom životu?
Prvi puta sam u Međugorje došao kao bogoslov 1997. godine. To je jako duga priča koju sam opisao u svojoj knjizi: „Svi su me putovi vodili u Međugorje“. U knjizi opisujem svoj put promjene iz potpunog ravnodušja za Međugorje, pa preko jednog otpora kojeg sam imao prema Gospinim ukazanjima, u jednoj nevjerici da se ovdje događaju te stvari, i kada sam se vrlo ružno znao izraziti prema hodočasnicima koji ovdje dolaze. Međutim, ja sam danas, nakon nekoliko vrlo, vrlo upečatljivih susreta, nakon toliko svjedočanstava što je Međugorje učinilo ljudima, ne samo na razini osjećaja , nego na razini promjene života i nakon što sam sam doživio toliko intimne, a tako snažne stvarnosti međugorskih zbivanja, evo ja sam danas veliki zaljubljenik Međugorja. Mogu reći da gledam svako nekoliko mjeseci doći ovdje. Zaista ovdje nađem jednu pomoć za moje svećeništvo, obnavljam ovdje snagu. Međugorje je jedan veliki globalni poziv na molitvu, na žrtvu, na obraćenje i vidim da ta poruka nailazi na otvorena srca. Posebno je važno za naš pro-life pokret. Posebno sada kada imamo i Kapelicu Majke života na terenu stare crkve.
A ono što mi je posebno u Međugorju znakovito i na što se posebno osvrćem u govoru svim grupama na duhovnim obnovama u koje sam stvarno utkao Međugorje gdje god da jesam po svijetu je to da se Gospa u prvom ukazanju 24. 6. 1981. ukazala sa malim Isusom u naručju. To da Kraljica Mira u svom naručju drži Kralja Mira je tako čudesno i da se svakog Božića obnavlja ta scena, što je nevjerojatno važno i što zapravo upućuje na poruku koliko je dijete (beba) u Božjim očima veliko, dragocjeno.
Ja sam se toliko zaljubio u Međugorje, da mi je to postalo jedno poslanje unutar mog poziva. Npr. našu smo Udrugu „Betlehem“ posvetili Kraljici Mira i čak smo u opis djelovanja Udruge dodali da smo promicatelji Gospinih poruka. U Međugorju se u mom srcu rodilo jedno veliko nadahnuće koje sam pokrenuo: „Gospino djelo mira“ – to je jedna duhovna inicijativa koja potiče i objašnjava i konkretno donosi korak po korak, kako u župi, (naglasak u župi) učiniti svakodnevnu molitvu sva četiri otajstva Gospine krunice (ružarija). To je zato jer sam otkrio da je u molitvi ružarija (sva 4 otajstva) koja se dnevno mole velika snaga, posebno za naše obitelji.
Iz te moje zaljubljenosti hodočašćenja u Međugorje, nastala je i moja deseta knjižica na temu Međugorja (tu su molitve, pobožnosti koje žele konkretno pomoći ljudima) čija će promocija uskoro biti. Dijelimo na stotine Gospinih sličica svima koji su vezani uz nas i našu Udrugu, na taj način ovu našu duhovnost želimo pokazati i preko ovih vidljivih simbola…
Svake godine naša Udruga sa više autobusa barem jedan put putuje u Međugorje gdje ostajemo na hodočašću više dana.
U Međugorju sam upoznao predivne ljude koji su mi postali predivni prijatelji. I mogu reći da su mi to prijatelji koji mi najviše znače i kao svećeniku i kao čovjeku općenito u životu.
Meni je Međugorje jedan prostor duha kakav po mom mišljenju ne postoji drugdje. Iz više razloga, ali je možda najvažniji da ovdje Gospa danas (naglasak na ovom danas) govori danas za nas! Međugorje spaja sve poruke i sve iz prošlih ukazanja. U Međugorju imamo i Lourdes i Fatimu i Guadalupe na svoj način. Sve je spojeno, čak ne samo ono što nam je Gospa donijela kroz povijest nego i cijela tradicija Crkve, kao npr. Pobožnost Srcu Isusovu, Licu… sve se to nalazi u Gospinim porukama. I zato sam tražio i dobio odobrenje ICMM da i u Hrvatskoj tiskam knjižicu Gospinih poruka koju smo već na tisuće i tisuće primjeraka podijelili po Hrvatskoj u želji da što više ljudi DOBIJE PORUKU! To mi je izuzetno bitno: da ljudi pročitaju poruke! Jer u tim porukama je ono što je glavno, što je sve ovo pokrenulo, sve ove dolaske, sva ova obraćenja, sva ova velika humanitarna djela u kojima je prednjačio nezaboravni fra Slavko… sve je to krenulo iz poruka i mislim da bismo trebali i ja na tome radim: DA VRATIMO PORUKE U SREDIŠTE međugorske duhovnosti. Trebali bismo puno više govoriti (razumijem da je to možda s jedne strane nezgodno jer još uvijek Međugorje nije potvrđeno kao mjesto ukazanja od strane crkve), međutim poruke nigdje nisu zabranjene! I mi koji smo upoznati s njima, mislim da imamo obavezu širiti ih drugima. Po njima se stvarno čovjek može vratiti Bogu i sebi! I srcu i razumu. I Nebu, na pravom življenju zemaljskog.
Mene je Međugorje obnovilo, potaklo na mnoga razmišljanja i odluke važne za moj svećenički i redovnički život. Ono mi je produbilo duhovnost koju sam dobio u svojoj redovničkoj zajednici. Međugorje mi je jedan neopisivi znak Božjeg milosrđa i vapaj Neba konkretnom čovjeku da se vrati Bogu, a najbolji put je preko Marije, preko Gospe. Eto to je za mene Međugorje!
Izuzetno sam sretan i ne mogu dovoljno Bogu zahvaliti što sam na ovome mjestu primio tolike važne milosti, presudne milosti za moj život. Silno sam Bogu zahvalan na svakom trenutku provedenom ovdje.
Iskustvo sa fra Slavkom?
Prvi sam puta sreo fra Slavka te 1997. godine kada sam i sam bogoslov s ostalim bogoslovima stigao u Međugorje. Primijetio je da smo bez smještaja. Naš pater koji nas je ovdje doveo, u cijeloj svojoj uzbuđenosti nije se sjetio da mi trebamo negdje spavati i jesti dok smo u Međugorju. I mi ko' sirotani stojimo pred crkvom navečer, sestre su zatvorile vrata crkve… Molili smo za providnost pomiješanih osjećaja, bilo je ljutnje u nama, a opet je bila i neka nada da će se neko čudo dogoditi… I stvarno se dogodilo, naišao je fra Slavko i odmah nas je doveo u neki pansion gdje su nas primili neki dobri ljudi.
Drugi susret je bio u Krakowu, u bogosloviji gdje sam studirao. Želio je predstaviti nama bogoslovima i svećenicima našeg Pavlinskog reda Međugorje, međutim, tu je bio grubo odbijen, jer se u to vrijeme tamo Međugorje nije smjelo ni spomenuti. Ja sam se sastao s njim privatno i meni je taj susret s njim silno pomogao jer sam prestao moliti krunicu, bio sam se udaljio od Gospe i bio sam ušao u protestantske vode. I one su me toliko prožele, toliko skrenule s katoličke duhovnosti i nauka, da su me zvali „pastor“ u bogosloviji. Fra Slavko je Božjom providnošću došao u pravo vrijeme. Otišao je bez ikakve mogućnosti da progovori o Međugorju, ali je ostavio dvije stvari: 1. Svjedočanstvo jednog istinski svetačkog stava: nije nam zamjerio odbijanje, otišao je blagoslivljajući. To me silno izgradilo iako mi je bilo jako žao i bio sam posramljen kao Hrvat.
2. I druga stvar, imao sam priliku s njim razgovarati nasamo, ispovjediti se i ostavio mi je svoju krunicu, a ja sam iza toga ponovno počeo voljeti Gospu. Bio sam i na nekoliko njegovih seminara u Domus Pacis itd. Uvijek kad sam dolazio u Međugorje, zvao sam njega da mi negdje pripremi mjesto.
Mjesto Međugorja u Crkvi?
Stvarno mi je Međugorje promijenilo pogled na život, na ljude, pogled na Gospodina na Katoličku Crkvu. I stvarno vidim da bez Marije jedan svećenik može strašno potonuti. Bez Marije ne razumijemo svoje svećeništvo. Bez jednog stvarno dubokog odnosa sa BDM mi jednostavno gubimo osjećaj, blagost, nježnost, pravednost, milosrđe… ne samo prema bližnjima nego i prema sebi. Marija je ovdje pokazala stvarno da je Majka, što je silno važno u ovom svijetu u kojem je majčinstvo toliko ugroženo (kroz surogatstvo, abortuse, posvemašnju bludnost, rastave…)
Današnji čovjek, naša djeca i mladi već gube neki ispravan pojam majčinstva i očinstva.
Kako sam prije bio potpuno opojen tim protestantizmom, i kako sam prihvatio onu struju u našoj Crkvi koja je činila veliki otpor i bila vrlo skeptična prema ukazanjima, gotovo neprijateljska, i kao što sam prije govorio kako j nenormalno da se Gospa svakodnevno ukazuje kroz tolike godine. Meni je danas kristalno jasno zašto se to događa. I ostale ostvari, npr. upoznao sam vidioce, neke dobro neke površno, a baš ono ljudsko u njima je meni dokaz da su oni autentični. Dok mi je prije ono ljudsko u njima bilo zapreka za povjerovati, koliko sam bio ohol. Oholost me učinila slijepim za stvarnosti Duha!
Međugorje je mjesto iscjeljenja. Ja tu šaljem apsolutno sve koji mi dođu s problemom neplodnosti u braku, s problemom rane od abortusa, s problemom ostavljenosti, prezrenosti ili nasilja u braku. Svakom uputim različiti savjet, ali svima kažem: „Idite u Međugorje!“
Moja jedanaesta knjiga koja će tek izaći, a koju sam napisao na temu Međugorja zove se „Idite u Međugorje i ostali savjeti supružnicima željnima djece“.
U mjesecu svibnju također izlazi i moj CD album sa deset pjesama koje sam napisao i posvetio Kraljici Mira, a uglazbio ih je naš poznati kantautor Dragutin Hrastović.
Kad stigneš učiniti toliko toga?
Malo spavam, zatim naučio sam krasti vrijeme od nekih nebitnih stvari. Međugorje me zapravo naučilo nevažne stvari maknuti. Prije sam zbog posla znao preskakati krunicu ili prekidati, a sada kad molim ružarij, ja za sve imam vremena.“
Paula Tomić/Glasnik Mira 6/2024
