2. Višestruko je znakovito da se u štovanju Božjega milosrđa okupljamo oko Blažene Djevice Marije, u njezinome svetištu. Bulu proglašenja izvanrednog jubileja Milosrđa papa Franjo je započeo riječima: „Isus Krist je lice Očevog milosrđa“. U ovim riječima može se dobro sažeti tajna kršćanske vjere. U istom Pismu papa je Blaženu Djevicu Mariju nazvao Majkom Milosrđa, čiji je cijeli život bio načinjen prema uzoru prisutnosti Utjelovljenog milosrđa. Majka Raspetog i Uznesenog, ušla je u svetište božanskog Milosrđa jer je intimno sudjelovala u otajstvu njegove ljubavi. A ove godine je papa Franjo dodao tri nova zaziva Lauretanskim litanijama: „Majko Milosrđa“, „Majko nade“ i „Utjeho migranata“. Marija nas vodi Isusu. Pod Njezinim okriljem želimo i mi danas svoj pogled usmjeriti na Isusa Krista, Lice Očevog milosrđa.
3. U Godini velikog jubileja, 2000., sv. Ivan Pavao II. je nedjelju nakon Uskrsa posvetio Božjem milosrđu. Nastanak ovog blagdana povezan je usko s njegovim životom. Mladi Karol Wojtyła je studirao u tajnoj bogosloviji u Krakovu, jer su Poljsku okupirali Nijemci. Istovremeno je kao student radio u jednoj tvornici. U tom teškom vremenu često je odlazio u obližnji samostan i klečao na grobu preminule mlade redovnice. Ta mlada redovnica se zvala s. Faustina Kowalska. Rođena je 1905. u jednoj jednostavnoj seoskoj obitelji i s dvadeset godina stupila je u Kongregaciju Majke Milosrđa. Umrla je prije početka Drugog svjetskog rata u dobi od 33 godine u Krakovu. Za vrijeme svoga kratkog života radila je kao kuharica, vrtlarica i vratarica. Iako je naizvan njezin život bio monoton i siv, on je međutim bio ispunjen neobičnim dubokim sjedinjenjem s Bogom i obilježen Isusovim ukazanjima. Između ostalog, u jednom od ukazanja Isus je želio da se u nedjelju nakon Uskrsa na poseban način misli na Božje milosrđe. Njezin jednostavan ali bogati život i njegova poruka su zračili tako da je mladi student teologije Karol, u teškim godinama Drugoga svjetskoga rata, na njezinu grobu pronalazio snagu i sigurnost za svoj vlastiti hod u vjeri. Zato nije nikakvo čudo što je odlučio kao Papa osobno proglasiti s. Faustinu sveticom.
4. Upravo ove objave s. Faustini doživljavaju zadnjih godina pravi procvat u štovanju Božjega milosrđa. Mnogima je slika Milosrdnog Isusa poznata. Ovdje je pred nama. Možda je za neke kičasto naslikana, ali je mnogi cijene i štuju kao znak Božje prisutnosti i njegova nepresušna milosrđa. „Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta, dosežući u njemu svoj vrhunac“, kaže papa Franjo. Svoj konkretni oblik milosrđe pronalazi upravo, kako smo čuli u današnjem evanđelju u služenju, ali i u ljubavi, o kojoj Isus govori, u potpunoj radosti, u žrtvi života, u konkretnom vršenju zapovijedi. A sv. Petar u svojoj poslanici doziva u svijest da smo rođeni za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu. Za tu smo baštinu rođeni po velikom milosrđu Božjem koje nam je objavljeno i očitovano uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Isus će u svojim blaženstvima navijestiti: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“. A nama, svojim učenicima će zapovjediti: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“. Postići Božju milosrdnu ljubav, biti dionici Božjega milosrđa možemo jedino ako se sami preobražavamo iznutra i isto milosrđe i mi svjedočimo i iskazujemo drugima.5. Kršćanska tradicija nadahnjujući se na Svetom pismu definirala je sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa. Dopustite mi da u nekoliko rečenica, dozovem svima nama u svijest duhovna djela milosrđa, koja nama štovateljima Božjega milosrđa trebaju biti svojevrsni ispit savjesti i vježbanje našega duha u ispunjavanju zapovijedi i pokazatelj da smo i mi pozvani biti milosrdni kao što je naš Nebeski Otac milosrdan.
Prvi način da svoje milosrđe pokažemo je dvoumna, odnosno one koji su u dvojbi, savjetovati. Živimo u kompliciranom svijetu, nekad i sami sebi kompliciramo život. Mnogima danas ne pomažu dobri savjeti, koji ostaju samo na riječima. Oni koji su u dvojbi često su paralizirani i trebaju pomoć koja će ih pokrenuti, ohrabriti ih. Hodati s njima dio puta i pomoći im, posebno ako traže Boga, naše je poslanje. Nemojmo ih zbunjivati savjetima. Pokažimo im svjedočkim životom kako se dolazi Bogu i kako se živi za Boga. Nakon toga slijedi sljedeće djelo milosrđa: neuka poučiti. Velika je danas potreba za znanjem, ne samo u pitanjima vjere. Ne znam, braćo i sestre, koliko bi mlađih, ali i nas starijih znalo odgovoriti na neka osnovna pitanja o svojoj vjeri. Probajte malo, danas kad se nakon ovoga slavlja vozite svojim kućama, dati odgovor na neka osnovna pitanja, recimo, deset Božjih zapovijedi, ili nabrojite dvanaest apostola, ili možda neke starozavjetne i novozavjetne knjige Svetoga pisma. Nemojmo reći da to nije važno. Istina, netko može reći, u svemu je važna ljubav i milosrđe. Točno, ali Bog će nas jednog dana pitati koliko smo bili ozbiljni i odgovorni prema svim njegovim darovima, talentima koje nam je povjerio. A ako ništa ne znamo o svojoj vjeri, onda ne možemo ni drugome prenijeti. A da ne govorimo o nekom mogućem dijalogu među neznalicama. Takvi mogu razgovarati samo o lijepom vremenu.
Sljedeće djelo milosrđa traži hrabrost. Grješnika pokarati, odnosno opomenuti grješnika, potaknuti ga na kajanje. Ovo je puno teže nego jednostavno upirati prst u drugoga i kritizirati ga. Doći bratu, sestri, reći mu, odnosno reći joj, da se ponaša pogrešno, da nanosi štetu sebi i drugima, to je hrabrost i znak stvarne zahvalnosti. Bratska opomena nikada ne smije biti ponižavanje, nego poticaj. Milosrđe pokazujemo kad smo spremni žalosna i nevoljna utješiti. Prije ili kasnije svatko od nas susretne neku osobu čije su oči zamagljene suzama, tko je izgubio radost. Najvažnije je ne okrenuti svoj pogled od te osobe, čak i ako možda ne znam što bih rekao. A svi mi koji sudjelujemo na misi, koji se pričešćujemo, nismo bespomoćni. Uskrsli Isus je s nama. Pođimo s njim i budimo svjedoci radosti u ovome svijetu, osobito onima koji su žalosni i nevoljni.
Sljedeće djelo milosrđa duboko zalazi pod našu kožu. Uvredu oprostiti. Kako je to teško. A još više koliko je to potrebno. Samo onaj tko od srca prašta može naći mir, a samo onaj koji se iskreno trudi oprostiti može iskreno i moliti onako kako nas je Isus naučio: „otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Šesto duhovno djelo milosrđa glasi, nepravdu strpljivo podnositi. Da, pravda je jedino kod Gospodina. Međutim onaj koji vježba strpljivost u malom može daleko dogurati na putu do svetosti. Približiti se Bogu upravo kroz vježbanje strpljivosti, kao što je i On strpljiv s nama koji uvijek radimo iste pogrješke i kojima On, unatoč svemu iskazuje svoju dobrotu i milosrđe. I to nas dovodi do sedmog duhovnog djela milosrđa: za žive i mrtve Boga moliti. Onaj tko moli, Boga i ljude gleda drugim očima. Često i oni koji ne vjeruju budu zahvalni kad im kažete: „pomolit ću se za vas“. Molimo braćo i sestre jedni za druge, posebno tamo gdje postoji napetost, gdje odnosi postaju krhki, kad su druge riječi nemoćne.
6. Kad je Isus rekao sv. Faustini da dade načiniti sliku njegova lika, onda je tražio i potpis. Taj potpis nije: „Isuse, ja te razumijem“, pa niti: „Isuse, ja vjerujem u tebe“, nego jednostavno: „Isuse, ja se uzdam u tebe“. Pouzdanje je početni korak prema vjeri. Usudimo se, draga braćo i sestre, i mi danas učiniti taj početni korak. I bit ćemo ispunjeni i radosni kad spoznamo da je Božje Srce otvoreno za nas i da je bogato milosrđem. Isus sigurno naše pouzdanje neće iznevjeriti. Isuse, ja se uzdam u tebe. Amen.
