Zaređen je za svećenika 13. svibnja ove godine, a njegovo je zvanje plod Međugorja. Mladima je govorio o ispovijedi u Međugorju:
„Sve je počelo 1996. godine. Došli smo ovamo i već je sam let bio pustolovina. Nisam, naime, znao ništa o molitvi i klanjanju, a krunicu sam viđao samo u rukama starih žena. Kad smo stigli, uveli su me u molitvu krunice i klanjanje, a to je išlo ovako. U kapelicu klanjanja ušao sam ponosno, mlad i sportski tip. Vidjevši starije žene kako kleče, rekao sam samom sebi - Ono što one mogu, mogu i ja! – i pao na koljena pred Gospodinom. Nakon samo pet minuta već sam sjedio. Bilo je to lijepo poniženje, jer te su starice još uvijek bile na koljenima. I onda se nešto dogodilo. Zatvorio sam oči pred Gospodinom i uronio sam u molitvu. To je bilo prvi puta da je Bog dotaknuo moje srce i bilo je tako lijepo i uzvišeno.
Mislio sam, naime, da je prošao sat vremena, a prošla su već tri sata. Izišao sam iz kapelice i prvi put osjetio želju postati svećenikom. Imao sam 16 godina, a u tim godinama osjeća se i djelovanje hormona. Bija je tu i jedna Irkinja, lijepe crvene kose s pjegicama. Rekao sam sebi da bih se ipak radije oženio i imao sedmero djece. Sljedeći puta kada sam dolazio na Festival mladih, u autobusu se molila krunica, ali ja sam stavio slušalice jer nisam htio moliti. Izašli smo i svi su bili dobre volje i plesali. Bilo je zaista lijepo, jer je nakon Festivala mladih u moje srce je došlo proljeće, svježina i radost u vjeri koju prije nisam osjećao. Vratio sam se doma i otišao se ispovjediti. Bio je to kod jednog novozaređenog svećenika. Danas sam mu zahvalan, jer sam preko njega imao svoje prvo iskustvo ispovijedi. Pokucao sam na njegova vrata. Nije baš izgledao sretno. Rekao sam mu da se hoću ispovjediti i bilo je to vrlo jednostavno. Dao mi je odrješenje. Osjećao sam takvu lakoću u srcu i prožela me radost. To je bilo neopisivo! To je bilo moje prvo iskustvo ispovijedi. Dragi mladi, ovdje se u Međugorju to i nastavilo. Koji put sam znao čekati i po tri sata kako bih otišao na ispovijed, jer osjećaš nešto što nigdje ne dobivaš.
U Švicarskoj sam radio na Odjelu za palijativnu skrb i onkologiju, dakle s bolesnicima koji su bolovali od raka i koji su kronično ili na smrt bolesni. Davali smo im mnoge lijekove, ali kada na odjel dođe svećenik i podjeli im bolesničko pomazanje, ljude nakon toga ponekad nismo mogli prepoznati, bilo im je bolje ili fizički ili duhovno. Tako je rastao moj poziv na svećeništvo. Dana 31. listopada 2009. godine, dakle gotovo 14 godina nakon prvog poticaja kako želim biti svećenik koji se dogodio upravo ovdje, u samostanu u Beču sam mogao reći svoj DA. Toga sam jutra vidio što je to svećenik. Tamo je bila Marija, ispovijed, klanjanje, krunica i za mene nešto novo - Biblija.
Morao sam naučiti kušati Božju riječ. Vraćam se na ispovijed. Na bogosloviju je svake subote dolazio ispovjednik. Sjedio je u ispovjedaonici od 8 ujutro pa, ponekad, sve do 2 ili 3 ujutro. I znate što? I svećenik uči o ispovijedi, no ne iz knjiga, nego kad sam padne na koljena. Što ispovijed čini čovjeku, što čini mladim bogoslovima? Ispovijed je zapravo sakrament iscjeljenja. Mnogi od nas su bili «kasna zvanja», a kasna zvanja ponekad imaju rane i negativna iskustva. No, u ispovijedi se može iskusiti iscjeljenje i oslobođenje koje konkretno dolazi od Boga“, posvjedočio je ovaj mladi svećenik, te pozvao sve mlade da mole za svećenike, medjugorje.hr.
