Jedna mi je mlada poslovna žena nedugo zgranuto pripovijedala kako je, vozeći kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla.
Pripovijedala mi je da su se ti starčeki, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno: nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.
Za ovu mladu poslovnu ženu to je bilo odviše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao:
- Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
- Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…
U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojem nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojem se nismo potrudili čuti, u kojem smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojem im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.
Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svog života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.
Dragocjeni biser
Sigurno ste čuli – ili i čitali u Evanđelju – da Isus kraljevstvo nebesko uspoređuje s dragocjenim biserom. Isus kaže da kad trgovac koji traga za dragocjenim biserom, takav biser nađe, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Jer je dragocjeni biser toga vrijedan.
Vjerujem da je Isusu posve blisko i brak usporediti s dragocjenim biserom. I u braku vidjeti očitovanje kraljevstva nebeskog.
Kad u nekome prepoznate osobu kojoj ste – pred Bogom i pred ljudima – čitavim bićem spremni reći: Obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga – jeste li našli dragocjeni biser svog života? Kad netko vama – pred Bogom i pred ljudima – čitavim bićem kaže te riječi, niste li postali dragocjeni biser nečijeg života?
A prema dragocjenom biseru odnosi se samo na jedan način: posvećujući mu se čitavim bićem, s ljubavlju. Valja nam biti dostojan tog dragocjenog bisera. Valja nam kao osobama u kojima je netko prepoznao svoj dragocjeni biser živjeti u skladu sa svojim dostojanstvom.
Znam, kad smo izabranici, kad smo izabraniku svog srca rekli svoj da – da zauvijek, nismo mogli znati što će nam te riječi – ta riječ da i ta riječ zauvijek – značiti. Jer ne možemo znati kojim će nam smjerom život krenuti: koliko će u njemu biti težine, koliko lakoće? S koliko ćemo se i kakvih iskušenja suočiti?
Ali jedno je vrijedno znati: voljeti – to nije nešto što se događa samo na razini osjećaja. Voljeti znači čitavim bićem posvetiti se za nekoga. I kad je mirno more i mirna plovidba. I kad je olujno more (i kad su oluje u nama i među nama). Nijedan razborit mornar, kamo li razborit kapetan, kad je oluja, rješenje ne nalazi u tome da skoči s broda, nego se trudi brod očuvati na površini i usmjeriti prema onom boljem pred sobom.
Ne, nema ničega bez žrtve. Napose nema ničega vrijednog bez žrtve. A ima li išta vrednije žrtve od dragocjenog bisera? I ne potvrđuje li dragocjeni biser svoju vrijednost i svojom spremnošću na žrtvu?
Tko nema hrabrosti za žrtvu, neće imati sreće iskusiti istinsku dragocjenost. Jedan je moj prijatelj upozorio da se riječ žrtva ne spominje u promidžbenim porukama. Ne, ondje je nećete naći. Ali ondje nećete naći ni trajne vrijednosti, nego samo potrošnu robu. (Nemojte pristati u drugome gledati potrošnu robu. Nemojte pristati biti potrošna roba.)
Život je paket aranžman. Uz ono što želite, uz dragocjeni biser vašeg života, dopast će vas i sve ono što k tome spada: punica i punac, svekrva i svekar, rodbina, prijatelji, susjedi, poslodavci… I tako redom. I bit će vam blagoslov. Dogodit će se da će vam biti i štogod drugo. I to je cijena dragocjenog bisera.
Vi imate pravo na bogatstvo u onom najboljem. Prisjetite se samo koliko ste se trudili oko dragocjenog bisera svog života u počecima vašeg poznanstva… Nemojte se nikada prestati truditi. Ni nakon deset, ni nakon pedeset godina zajedničkog života. Oboje ste vrijedni toga. Vrijedni ste da vam život bude lijep.
Poziv i poslanje ljubavi
I Bog vam to na sve načine govori. Govori vam i po Isusu. A on vas je – svakog od vas – unaprijed i bezuvjetno ljubio. Do kraja vas je ljubio. On je taj koji vas upućuje i podržava – da dvoje vas budete jedno biće. Da se iskusite blagoslovljeni životom. Da budete blagoslov jedno drugome
U misi redovito molimo: Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu… Biti kršćanin, živjeti kršćanskim bračnim i obiteljskim životom, znači upravo to: živjeti po Kristu, i s Kristom, i u Kristu. Živjeti zanosno i radosno. Otkrivati ljepote života. Darivati druge ljepotom života. I ne izbjegavati život u njegovim zahtjevnostima. Ići hrabro ususret životu. Ići zajedno.
Valja nam kroza sve svoje dane rasti i kao osobe i kao bračni par i kao obitelj. Pritom rast u jednom potpomaže rast u drugome. Zanemariti jedno, znači zanemariti sve.
Dakako da ima dana – i godina! – kada nas život snažnije upućuje u nekom smjeru. Ali od sebe, od svog dostojanstva nikada ne smijemo otići. A kad se pitamo u čemu je naše dostojanstvo, kako živjeti svoje dostojanstvo, uvijek nam valja gledati u Isusa.
Dogodit će se da će nam život zbog toga biti još zahtjevniji. Ali samo ako ćemo se čitavim bićem truditi živjeti Isusove riječi – živjeti s Isusom – bit će nam jasno što u životu vrijedi. I što ne vrijedi. I neće nam biti teško uložiti sebe u ono što vrijedi, u ono što traje. I neće nam biti žao zbog onog što propuštamo. Jer propuštati ispraznosti nije gubitak nego dobitak.
Zagledani u Isusa, nećemo imati potrebe za usporedbama jer ćemo živjeti jedinstveni život: jedinstvenost svoje osobnosti, jedinstvenost svoga braka, jedinstvenost svoje obitelji. Usporedbama zaklanjamo svoju jedinstvenost. Udaljavamo se od nje. I učas se nađemo na ničijoj zemlji.
Rastite u ljepoti svoje jedinstvenosti. To je najljepši dar koji od života možete primiti. Najljepši dar koji mu možete darovati. Ako se do kraja odlučite – svaki dan iznova odlučite jedno za drugo, i zajedno za obitelj.
U roditeljskom svijetu
Time što ste roditelji, time što ćete postati roditelji, ulazite u jednu neslućenu povijest života. I bit će u tome i radosti i boli, i nade i strepnje, i ushita i klonuća. Bit će svega što život jest. Bit će život koji vrijedi živjeti.
Bit će svakovrsnih iznenađenja. Od onih koja će probuditi osmijeh na vašem licu do onih koja će vas duboko ganuti. Ispričat ću vam dvije jednostavne zgode:
Prva zgoda: Zašto su mame MAME!? Kolegica moje snahe raspravljala je o tome s četverogodišnjom kćerkicom. Naime, djevojčica je nešto uzela s poda i htjela staviti u usta. Njezina joj je majka to brzo uzela iz ruku i rekla da to više nikada ne učini.
- Zašto? – upitala je djevojčica.
- Zato što je to bilo na podu, a ne znaš kome je i kada palo na pod, i može biti puno malih životinjica koje mogu prenijeti različite bolesti! – odgovorila joj je majka.
Djevojčica ju je na trenutak pogledala i s čuđenjem upitala:
- Mama, a kako ti sve to znaš?
Žena u prvom trenutku nije znala što bi odgovorila. Ipak, brzo se snašla.
- Sve mame to znaju – rekla je djevojčici – zato što mame moraju polagati poseban ispit za mame. I ti ćeš to morati znati, inače nećeš dobiti dozvolu da budeš mama.
Djevojčica je neko vrijeme šutjela – i očito razmišljala – pa je rekla:
- Znam! Ako ne položiš ispit za mamu, postaneš tata!
Eto, i ja sam tako postao tata… I nije mi krivo što sam pao na ispitu za mame. Jer moja ga je supruga položila s više nego odličnim uspjehom.
Druga zgoda: Budući da u crkvi u koju redovito odlazim, obavljam akolitsku službu, često sam uz oltar pa iz te perspektive vidim ponešto što drugim očima promakne.
Ima tome već više godina... Kad je svećenik vjernike pozvao da pruže mir jedni drugima, jedan je mladi bračni par počeo pružati ruke svima oko sebe. Nisu ih pružili samo jedno drugom. Njihov maleni sin u jednom je trenutku uhvatio i majčinu i očevu ruku i stavio ih jednu u drugu. Oboje su isprva htjeli pokazati kako ih se to ne tiče, no ubrzo su se, i mimo svoje volje, s nelagodom osmjehnuli. Pokušali su razdvojiti ruke, ali im dječak to nije dopustio. Tek su se tada pogledali. Dječakov otac se, premda još smeten, srdačnije nasmiješio, dok je lice dječakove majke počelo podrhtavati te joj se oči napunile suzama. Dječak je njihove spojene ruke stisnuo uz svoj obraz – i tako su sve troje prostajali sve do konca mise.
Ne znam s kakvim su opterećenjem ti mladi ljudi došli na misu. No vidio sam ih kako odlaze rasterećeni i vedri.
U službi naše djece
Taj dječak je bez ijedne riječi rekao da mu je potreban sklad među roditeljima. Potrebno mu je ozračje u kojem će iskusiti sigurnost, steći pouzdanje, životnu hrabrost. Potrebno mu je da roditelji vole život. Da mu se raduju. Da im je svaki dan vrijedan. I da nisu prestali rasti.
Dogodit će se da će naša djeca zaboraviti štošta što smo im rekli, pa i ono što smatramo itekako važnim. No pamtit će izraze naših lica, naše reakcije, naša ponašanja. Pamtit će tko smo i kakvi bili. To je ono što će u njihovim dušama davati – ili oduzimati – značenje našim riječima.
Poznajem i djecu koja su – da tako kažem – sama sebe odgojila, i to divno odgojila. Unatoč svemu što su u obitelji doživjela. No to je itekako bolan odgoj. Za tim odgojem nužno ostaju rane. Zato neka vaš obiteljski život za svakog člana obitelji bude pogodan prostor, neka bude prohodan za rast u svemu dobrome.
Odgoj za Evanđelje najhrabriji je odgoj. Odgoj za Evanđelje, prije svega, zahtijeva roditeljsku hrabrost. One koji su odgojeni za Evanđelje prepoznat ćete upravo po njihovoj hrabrosti. Po njihovoj izrazitosti. Uzdam se da takve susrećete – i da ćete sve snažnije susretati – jedni u drugima. I u svojim zrcalima.
Odgoj za život po Evanđelju odgoj je za različitost u ovom svijetu, u ovoj civilizaciji koja se suprotstavlja obiteljskom životu, obiteljskom ozračju i koja nastoji ugušiti osobnosti, sve svesti na zajednički nazivnik. Na bezličnost. Evanđelje, naprotiv, svakom svojom riječi upućuje na obiteljski život. Na rast osobnosti. Podržava ono djetinje – ono čisto, sveto u nama: Slavim te, Oče, što si otajstva kraljevstva sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima. I: Ako ne postanete kao djeca…
Potrudite se koliko je do vas – koliko god je do vas – da vaša djeca uz vas upoznaju Isusa. Da na način primjeren njihovoj dobi otkriju Božji svijet u sebi, u vama. Da ga otkriju u svemu što život čini lijepim. (I u onom što ga čini teškim)
Upućujte ih k Isusu. I neka su vaša srca otvorena da i vaša djeca vas upućuju k Isusu. Jer u djeci je toliko mudrosti koja izvire iz bezazlenosti. Vjerujem da ste se već osvjedočili – da ćete se osvjedočiti – da su naša djeca često proroci koje Bog nama upućuje.
Napredovanje i sklad ljubavi
Nikada se nemojte zatvoriti životu, zatvoriti ljubavi. Živjeti bračni život, živjeti obiteljski, odgajati svoju djecu, zauzimati se za njih, znači i ne ponašati se kao da nas se sve ono s vanjske strane naših kućnih vrata, vrata našeg stana, ne tiče. Potrudite se da ljepota vašeg života, ljepota vašeg srca ne bude pridržana samo vašim najbližima.
Jer vjerujem da smo pozvani da nastojanjem oko dobra, posvuda gdje živimo, gdje radimo, činimo ovaj svijet prohodnijim – sve prohodnijim – za svakoga: osobito za našu djecu, za djecu naše djece…
Znam, mnogo je onih koji se trude svijet učiniti neprohodnim. To je razlog više za naš trud. Za naš trud oko svijeta. Pritom, ipak, nemojte trud oko svijeta pretpostaviti trudu oko svog bračnog druga, oko svoje obitelji. Neka vaša ljubav uvijek nalazi sklad u svim vašim nastojanjima.
Dar blizine
Pročitat ću vam najvažniji – barem za mene najvažniji – tekst koji sam ikada zapisao. A zapisao sam ga jednu večer – ima tome već podosta godina – kad sam kasno došao kući, kad su moja supruga i djeca već spavali. Promatrao sam ih i pisao. Tekst sam naslovio Dar blizine:
Kada okrepljujuća dobrota noći i blaženstvo sna natope zemlju, sve biva posve jasno i jednostavno. I dok gledaš svoju ženu i djecu kako mirno počivaju, razumjet ćeš kako je nužna blagost, kako je obilna blizina.
Kroz dan užurbanost i nestrpljivost često potkradaju čovjeka i njegove odnose. Ali noć kazuje da su godine gladi, godine neimaštine beznačajne naspram i jednog trena blizine. Jer čovjeku nije potrebno mnogo, ali ono malo, ono neznatno, ono gotovo nevidljivo mora biti zadovoljeno.
I dok gledaš svoju ženu i djecu kako spavaju, razumjet ćeš da čovjek kroz dan ide naprijed, ali da samo noću raste. I gotovo možeš očima gledati kako iz njih izbijaju nježne mladice krhke zemaljske vječnosti koje si kroz dan po ne znam koji put polomio ili pogazio nekim nemarom, nekom naglom riječi ili okamenjenim licem. I znaš da si ti došao ovamo na zemlju da živiš, upravo radi toga da budeš njihov vrtlar, da se predano brineš o njihovim tihim biljkama, da se rađaš i umireš s njima.
I sve potpunije otkrivaš kako je malo toga važno. Da su mnoge obveze tek izgovori, da je nedostatak vremena tek znak da si se udaljio od svog srca. Sva su znanja i sva su umijeća neznatna pred samo jednom riječi: riječi ljubavi. I zato čovjeku valja čitav život s palete svog srca nanositi boje na platno ljubavi, da u onima koje ljubi oslika život koji ne trne, koji se razgara.
Nebitno je hoće li te povijest upamtiti, ali je neizrecivo važno da tvoji upamte ljubav. Da te ljubav upamti.
Noć će proći, ali ti ćeš ostati. Kad ujutro ustaneš, sačuvaj ono dobro što te je rađalo kroz noć. I svojoj ženi i djeci podari san koji su tražili u noći – ili bar sebe. I to će biti dovoljno.
Jedini život
Dobro je da uvijek imamo na umu i na srcu: Život koji živimo nije neki pripremni život. Neki usputni život. Nešto kao: samo da još progrmimo to i to… pa ćemo onda živjeti kako treba. Samo da si priuštim još to i to… pa ću se onda uozbiljiti. Preksutra ću postati osjetljiviji, pažljiviji. Preksutra ću joj reći – i pokazati – da je volim… Ne, to tako ne ide.
Život koji živimo jedini je život. Jedini zemaljski život. I ono što propustimo, teško ćemo – ili nikako – nadoknaditi. Živite svaki dan svog života na najljepši mogući način. Živite ga zajedno. U svemu zajedno. I sve više zajedno.
S rukom u ruci
Zaključit ću s jednom životnom pričom:
Svojedobno su pokojnici sahranjivani na grobljima u skladu sa svojom vjerom: katolici na katoličkom groblju, protestanti na protestantskom, židovi na židovskom… i tako redom. Pritom bračni drugovi različitih vjeroispovijesti nisu mogili biti sahranjeni u istu grobnicu. Takav je bio propis.
U manjim mjestima, u kojima nije bilo prikladno imati više groblja, groblje se zidovima dijelilo na katoličko, protestantsko, židovsko… Tako je bilo i u nizozemskom gradu Roermondu.
U tom gradu živio je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i jedan – za mene – osobit bračni par: on protestant, ona katolkinja. Za života su bili toliko jedno da nisu mogli zamisliti da bi u smrti na bilo koji način moglo biti drukčije. Zbog toga su kupili grobna mjesta uz visoki zid koji je groblje dijelio na katolički i protestantski dio, tako da su im grobovi – zanemarimo li zid – bili jedan uz drugog.
Kad su – u razmaku od svega nekoliko mjeseci – umrli, njihova su djeca – očito obdarena istom dosjetljivošću koja je prirođena ljubavi koja ne pristaje na zapreke, kamo li na odustanak – učinila i nešto više. Na njihovim su grobovima podigli spomenike koji su nadvisivali zid. I ne samo to. Ta dva spomenika povezali su ponad zida dvjema kamenim rukama – muškom i ženskom. Zauvijek.
Volio bih da usvojite – da usvojimo – mudrost tog jednostavnog bračnog para, mudrost njihove djece. Štogod se ispriječilo između vas, tko god se ispriječio između vas, neka vaše ruke budu jedna u drugoj, u svemu što vam se zbiva, ponad svega što vam se zbiva.
Idite kroz život, idite kroz svijet, držeći se za ruke. I dok držite ruku svog bračnog druga, znajte da vam je u ruci dragocjeni biser. Znajte da ste dragocjeni biser.
A ondje gdje je dragocjeni biser, uvijek je i Bog.
S Evanđeljem u srcu
Postoji jedan dragocjeni biser na koji bih vam osobito želio ukazati: Evanđelje. Evanđelje Isusa Krista. Neka vam uvijek bude blizu. Čitajte ga često. Čitajte ga zajedno. Čitajte ga i svojoj djeci. Nemojte ga čitati na brzinu. Nemojte čitati dugačke ulomke. Pročitajte nekoliko rečenica. Jedno poglavlje. Razmišljate o njemu. Pustite da vam govori.
I čut ćete ga. Čut ćete Isusa. Čut ćete svoje srce. I srca onih koje volite.
I imat ćete snage i volje za ljepotu života – za ljepotu svog bračnog, obiteljskog – svog ljudskog – života.