Tako jednostavno, tako obično, tako jasno – pa ipak: toliko posve drukčije! Što li se još inače moglo učiniti kada se s prijateljima dijeli svoj kruh? Uzima ga se, blagoslivlja, lomi i daje. Kruh je zato tu: da ga se uzima, blagoslovi, razlomi i dade. Ništa novoga, ništa iznenađujućega. Svaki se dan ovo događa u nebrojenim kućama. To spada u najbitnije stvari u životu. Ne možemo istinski živjeti, a ne uzimati kruh, blagoslivljati ga, lomiti i davati. Bez takva kruha nema zajednice stola, nema zajedništva, nema prijateljskih veza, nema Mira, nema Ljubavi, nema Nade! Ali s ovim kruhom može sve postati novo!
Možda smo zaboravili da je Euharistija jedna posve jednostavna ljudska gesta. Misno ruho, svijeće, ministranti, velike knjige, raširene ruke, veliki oltar, pjesme, narod – čini se da ništa od toga nije posve jednostavno, posve uobičajeno, posve jasno. Često trebamo Misal da bi smo mogli slijediti obred i shvatiti njegov smisao, a prečesto trebamo i unaprijed napisane tekstove da se štitimo, da prikrijemo nemogućnost Srca i iskrenost ili pak iz drugih razloga zbog trenutnih socijalnih i političkih situacija. Pa ipak se u biti ne radi ni o čemu bitno drugome, nego o onome što se dogodilo u jednom malom selu, između one trojice prijatelja. Tu su kruh i vino na stolu. Kruh se uzima, blagoslivlja, lomi i daje. Uzme se vino, blagoslivlja i daje. Ovo se događa za stolom koji želi biti stol Mira.
Svaki puta kada pozivamo Isusa u svoj dom ili zapravo u svoj život on uzima kruh i čašu i daje nam pritom govoreći: „Uzmite i jedite ovo je Tijelo moje. Uzmite i pijte ovo je Krv moja. Ovo činite meni na spomen." Ovo nas sve nipošto ne bi trebalo iznenaditi. Nisu li gorjela srca naša dok nam je u životu na tisuće načina govorio? Nismo li već znali da nam on nije nikakav stranac? Zar već nismo opazili da je on, kojega su naše vođe dali pribiti na križ, živio i boravio s nama? Zar to nismo i prije vidjeli, toliko puta: kako uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi i daje?
Euharistija je najsvakidašnjija, a ujedno najbožanskija gesta, koju si je moguće zamisliti. To je Isusova Istina. Toliko ljudska, a ipak tako božanska; toliko poznata, a tako tajanstvena; toliko blizu, a objavljuje toliko toga nepojmljivoga! Postoje događaji koji traju samo jedan čas. Tijelovo nije takav. On je trajno Danas. Uporno ostaje sadašnjost i neće postati prošlost dok sav ne odjekne u Srcima svih ljudi. Njegovo značenje još nije potpuno ostvareno, jer ima doći još ljudi u kojima se Utjelovljuje naša Raspeta i Uskrsla Ljubav Krist.
