Nije ponekad lako u životu sa patnjom. Pitamo se često 'zašto baš ja?' Tu su razne nevolje, a najviše nas optereti patnja. Tu je najteža patnja koja dolazi po bolesti. »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Traži se smisao patnje. Ali se ne može naći. Optužuje se Bog. Kao Job u Bibliji: »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!« To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Pati jer ga Bog kuša. Želi vidjeti koliko mu je vjeran.
Često kažemo na patnju 'Božja volja', zar stvarno tako loše mislimo o Bogu? Nije li uzrok 'ponekad ' u životu naš odabir zla? Sebe malo ili nikad ne optužujemo, jer imamo veliko i lijepo mišljenje o sebi. Često kažemo 'da svima činimo dobro, nikoga nismo ubili, ništa teško zgriješili… samo ne idem na misu, ne molim se…' Zaboravljamo da naplata za ne učinjeno kad-tad dolazi. Majka Terezija je rekla: »Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti« - piše nam II. vatikanski koncil. »Nema ničega od čega bi tijelo patilo, a da se duša ne bi okoristila.« Velika su djela nastala iz patnje, unutarnjeg sagorijevanja, muke pretočene u kamen, platno i riječ.
Jedna bolesnica je rekla sv. Tereziji: . »Reci Isusu da me više ne ljubi«. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, nakraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi. Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale. Neki govore da moramo trpjeti jer smo kršćani, sljedbenici Isusovi. Kao ono, Isus je trpio, pa moramo i mi. To nije točno razmišljanje. Pavao piše Korinćanima: »Uživam u nevoljama, tjeskobama poradi Krista.«
U Starom zavjetu patnja je proglašavana prokletstvom, u Novom »blaženstvom«. Isus je suosjećajan s patnicima. Prema Pavlu, kršćanin živi i pati s Kristom jer »Krist živi u njemu«, pa su čovjekove patnje otkupiteljske, Kristove. Utjeha: »Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«. Biblija jako realno gleda na patnju. Puna je govora o patnji. Naime, cijela je Knjiga posvećena patnji. Knjiga o Jobu. Divni primjer podnošenja patnje. Imamo lijepi primjer pouzdanja u Božju volju.
Zatim imamo starozavjetni primjer patnje kroz prodaju Josipa od njegove braće. Knjiga Post 50, 19-21; David piše u 22 Psalmu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, čime se poistovjetio s Davidovom patnjom. Dakle! Biblija nas ući kako podnositi patnju. Mnogi se pitaju 'zašto Bog, kad je sama ljubav, zašto dopušta? Bog je osjetljiv na ljudsku patnju, ali Sotona nije. Bog dopušta patnju ali i pomaže da čovjek izdrži tu patnju a Sotona je uzrok svake patnje.
Biblija donosi kako Sotona izaziva Boga. To najbolje vidimo u Jobovoj Knjizi i patnji. Ako gledamo dalje, pogledajmo malo život sv. Franje, koji je također puno trpio u životu. Ipak, Bog ne odgovara Jobu na pitanje zašto kreposni ljudi pate. Zašto su sv. Franjo, sv. Klara, sv. Elizabeta Mađarska, i toliki drugi kanonizirani i nekanonizirani sveci stoljećima patili i pate iako žive životom prave svetosti? Ni knjiga o Jobu, a ni druge biblijske knjige ne odgovaraju istinski na pitanje o razlogu što nevini i krjeposni pate.
Ni naš Gospodin Isus Krist nije bio izuzet od patnje. Ne trebamo ljubiti patnju. Ali ako smo na Božjoj strani, trebamo ljubiti. Patnja može biti i dobitak. Evo jedne dobre izjave: „Bog nam šapće u našim radostima, govori nam u našoj savjesti, ali viče u našim mukama: To je njegov megafon kako bi probudio gluhi svijet” (Iz problema boli C.S. Lewis). Često nam se Bog obraća preko patnje. Bol nam govori da moramo stati, procijeniti situaciju, i učiniti nešto. A ako smo iskreni, moramo priznati da su ponekad – ne uvijek – bol i patnja naš vlastiti izbor (loša prehrana, nedostatak vježbanja, loše moralne odluke, itd).
Dakle, patnja nas mora još više približiti Bogu. A ne od Njega udaljiti. U patnji trebamo prepoznati Boga. Možemo zaključiti kako nam je Bog u patnji najbliži. I nije istina uvijek da je patnja posljedica grijeha, to vidimo kod Joba i drugih, nego povjerenje Božje u nas, da ćemo iznijeti križ do kraja, i pridružiti se otkupiteljskoj žrtvi Njegova Sina.
