To nam kaže i sveti Bernard: „Pobožnim slavljenjem svete Mise zadobivamo više zasluga nego da sav svoj imetak podijelimo siromašnima ili hodočastimo u sva prošteništa diljem svijeta.“
Sveti Franjo Asiški svakodnevno je nazočio dvjema svetim Misama. Kad se jednom razbolio, zamolio je brata svećenika da slavi svetu Misu u njegovoj ćeliji.
Sveti Toma Akvinski svakoga je jutra, nakon što je proslavio svoju svetu Misu, posluživao na drugim svetim Misama u znak zahvale za velik dar Božji.
Sveti Paškal Baylonski kao mali pastir nije mogao otići u crkvu na svetu Misu jer je morao čuvati ovce. No, kad god je čuo zvono kako poziva na svetu Misu, bacio bi se na koljena pred drveni križ koji je sam napravio i u mislima slijedio svećenika koji je prinosio svetu misnu žrtvu. Na samrti je svetac čuo kako zvona zvone te je posljednjom snagom uspio šapnuti svojoj braći: „Radujem se što svoj bijedni život mogu povezati s Isusovom žrtvom!“ Umro je tijekom pretvorbe.
Sveti Ivan Berchmans svakoga je jutra u svitanje odlazio u crkvu. Jednom ga je njegova baka upitala: „Zašto tako rano odlaziš?“ Sveti je dječak odgovorio: „Da zamolim Boga za blagoslov, sada smijem ministrirati na tri svete Mise prije nego li odem u školu!“
Sveta kraljica Margareta Švedska, majka šestero djece, svakodnevno je odlazila sa svojom djecom na svetu Misu i majčinskom ih revnošću učila da misal, koji je uresila draguljima, trebaju smatrati velikim bogatstvom.
Ponizni su i pobožni svećenici osjećali veliku bol kad nisu bili na svetoj Misi. „Kad čuješ da ne mogu više slaviti svetu Misu, smatraj me mrtvim“, rekao je sveti Franjo Ksaver Bianchi svome subratu.
Sveti je Ivan od Križa priznao da je osjećao najveću bol za vrijeme progona jer tijekom tih devet mjeseci nije mogao slaviti svetu Misu ni primati svetu pričest.
Sveti Lovro Brindizijski jednom se našao u nekom mjestu gdje su ljudi bili druge vjere. Nije bilo katoličke crkve, stoga je išao 40 milja dok nije došao do najbliže kapelice kako bi slavio svetu Misu. Često je znao reći: „Sveta Misa je moje nebo na zemlji!“
I sveti je Franjo Saleški živio u evangeličkom (protestantskom) mjestu i svakoga je jutra morao rano ustajati kako bi stigao do katoličke crkve koja se nalazila s druge strane rijeke. Jedne je jeseni padala jaka kiša i voda je odnijela mostić preko kojega je svetac prelazio. Unatoč tomu sveti se Franjo nije dao obeshrabriti. Položio je debelu gredu umjesto mostića i svakoga jutra uredno prelazio preko njega. Zimi je ovaj pothvat bio riskantan zbog snijega i leda pa je svetac jašući (sjedeći kao jahač) prelazio preko grede kako bi mogao slaviti svetu Misu.
Nikada ne možemo dovoljno razmišljati o neizrecivoj tajni svete Mise koja se na našim oltarima ponavlja kao Isusova žrtva na križu. I nikada ne možemo dovoljno ljubiti to predivno čudo Božje ljubavi.
Sveti je Bonaventura zapisao: „Sveta je Misa djelo po kojem nam Bog pred oči stavlja svu ljubav koju nam donosi. U nekom smislu je sveta Misa sinteza svih dobara koja nam je udijelio.“
Sjetimo se svete Marije Goretti koja je pješačila 24 kilometra do crkve i natrag kako bi sudjelovala u nedjeljnoj svetoj Misi, a Santina Campana išla je s visokom temperaturom na Misu. Sveti Maksimilijan Kolbe slavio je svetu Misu toliko bolestan da ga je subrat kod oltara morao držati. A koliko je puta sveti otac Pio slavio svetu Misu krvareći i s vrućicom! Kad zbog bolesti nisu mogli nazočiti svetoj Misi, sveci su se barem duhovno povezivali sa svećenicima koji su toga trenutka slavili svetu misnu žrtvu u crkvama diljem svijeta.
Tako je činila i sveta Bernardica kad je duže ležala u bolesničkoj postelji. Govorila je svojim susestrama: „Na svijetu se uvijek negdje slavi sveta Misa s kojom se povezujem i sjedinjujem, napose tijekom besanih noći.“
Sveti francuski kralj Ljudevit lX. svakodnevno je bio na više misnih slavlja zbog čega su se neki ministri bunili govoreći kako bi to vrijeme mogao posvetiti svome kraljevstvu. Kralj je odvratio: „Kad bi dva puta više vremena potrošio na zabave i lov, tada mi sigurno nitko ne bi ništa predbacivao!“
Budimo širokogrudni i prinesimo i mi rado neku žrtvu kako ne bismo propustili nijednu svetu Misu.
Svojim je vjernicima sveti Augustin govorio: „Svaki učinjeni korak koji činimo da bismo došli do slavlja svete Mise broji jedan anđeo i Bog će svakoga obilato nagraditi već ovdje i u vječnosti.“ A Sveti Župnik Arški nadodaje: „Kako je sretan anđeo čuvar kad može svoga štićenika pratiti na svetu Misu!“
Sveti Josip Cottolengo preporučivao je učiteljima, profesorima, liječnicima, odgojiteljima, roditeljima, njegovateljicama, radnicima… svakodnevno slavljenje svete Mise, a kada bi mu netko odgovorio da nema vremena, energično je uzvraćao: „Loš raspored vremena! Loš vremenski raspored!“
To je istina. Kada bismo stvarno mislili na beskrajnu vrijednost svete Mise, za njom bismo čeznuli i učinili bismo sve moguće da za nju nađemo vremena.
„Ni jedan jezik čovječji“, kaže sveti Laurentin Justiniani, „ne može nabrojiti sva dobročinstva koja izviru iz svete misne žrtve; grešnik se izmiruje s Bogom, pravedan postaje još pravedniji, nestaje krivice, opačina je uništena, kreposti i zasluge se umnažaju, a vrebanja sotonina nestaju.“
Glasnik Mira
