Psovke su prilično zastupljene u hrvatskome jeziku – prema nekim istraživanjima, samo Mađari i Talijani psuju više od Hrvata.
ŠTO SU PSOVKE?
Svi znamo što su psovke jer su duboko ukorijenjene u svakodnevnu komunikaciju, no, pogledajmo ipak neke definicije stručnjaka. U hrvatskom enciklopedijskom rječniku, kao i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Vladimir Anić), psovke se definiraju kao „nepristojne riječi koje se kome upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalica u neuglađenu govoru“. U rječniku hrvatskoga jezika(Leksikografski zavod Miroslav Krleža) psovke se definiraju kao „nepristojne, oštre riječi izgovorene u gnjevu, grdnji, u mržnji ili kao sastavni dio nepristojnog govora pojedinca“. U smislu podrijetla riječi psovka, u literaturi se nalazi pojašnjenje po kojemu je psovka sveslavenska riječ čije je staro značenje „činiti kao pas“ i „griditi, ružiti“.
ŠTO SE PSUJE?
U monografiji Anatomija psovanja (The Anatomy of Swearing) Ashley Montagu(prema Pilch, 2011.) navodi pet skupina riječi u koje se mogu uvrstiti psovke:
1. Riječi iz područja kršćanstva (imena natprirodnih ili paklenih sila, bogova, anđela, đavla i sl. imena povezana sa svetim činjenicama, stvarima ili vjerom uopće; imena svetaca, svećenika ili aluzije na njih; imena svetih mjesta; riječi povezane sa životom nakon smrti i budućnosti).
2. Imena predaka, heroja, kraljeva ili autoriteta općenito.
3. Riječi povezane s prirodom, prirodnim silama i fenomenima (sunce, vrijeme, životinje, poganski bogovi i dr.).
4. Opscene, vulgarne riječi.
5. Riječi koje imaju pozitivno značenje, no dobivaju negativno značenje tek u kontekstu.
Isti autor razlikuje sedam vrsta oblika koje psovke mogu imati:
1. Psovanje – izražavanje verbalne agresije općenito.
2. Proklinjanje – pozivanje viših sila da se nekomu nanese šteta.
3. Profaniranje – pozivanje vjerskih autoriteta da se nekomu nanese šteta.
4. Blasfemija – huljenje.
5. Opscenost – korištenje opscenih riječi.
6. Vulgarnost – korištenje nepristojnih riječi.
7. Eufemističko psovanje – psovanje kao šala i sl.
PSUJU LI SVI NARODI?
Učenje stranih jezika obično podrazumijeva i učenje psovki, tj. nepristojnih fraza. Iz komunikacije s govornicima drugih jezika stječe se utisak kako je hrvatski jezik izuzetno „bogat“ po psovkama i „kreativnosti“ u psovanju, a Hrvati po psovanju. Tako je objavljen članak „Hrvatima zabranjene psovke na kruzerima“, u kojemu se navode navodne upute poslodavca hrvatskim zaposlenicima s popisom zabranjenih riječi i izraza koje obuhvaćaju psovke.
Pavel Pilch, koji je napisao kvalifikacijski rad na temu „Psovka u hrvatskom i češkom jeziku“, navodi kako postoje povijesna svjedočanstva o tome da su i u najstarijih naroda postojali neugodni izrazi i načini iskazivanja, te kako psovke postoje i u nepismenih naroda. Na tragu rezultata povijesnih istraživanja jezika i psovanja ovaj autor zaključuje kako su se prve psovke pojavile čim se čovjek počeo služiti jezikom. Ipak, navodi kako postoje i jezici čiji govornici ne poznaju psovke – jezici američkih Indijanaca, japanski jezik te većina jezika otočnih naroda Tihog oceana.
ULOGA PSOVKI
Razmišljanje o ulogama psovki vodi do nekoliko mogućih zaključaka. Neki ljudi rabe psovke kao poštapalice, neki kao davanje snage svojim porukama, neki kao način približavanja određenoj skupini s kojom komuniciraju, a neki kao način izražavanja emocija. Može se steći dojam kako oni koji se psovkama služe kao poštapalicama zapravo posredno svjedoče o svojevrsnoj „oskudnosti“ vlastitoga rječnika. Psovke se također shvaćaju kao verbalna agresija – umjesto u fizičkome očitovanju, negativne emocije se „preusmjeravaju“ u nešto prihvatljiviji oblik (s obzirom da je psovanje ipak prihvatljivije od fizičkoga nasilja). Smatra se također kako ljudi koji psuju s ciljem emocionalnoga „rasterećenja“ zapravo imaju problema u izražavanju emocija, ali neka istraživanja govore o pozitivnome učinku psovanja kao smanjenje stresa.
Montagu (prema Pilch, 2011) kategorizira psovanje prema njezinoj ulozi u komunikaciji i razlikuje:
1. Uvredljivo psovanje – najniža i temeljna uloga kada psovač vrijeđa sugovornika.
2. Proklinjanje psovkom – molba da netko napusti svijet pod utjecajem višim sila.
3. Psovanja kao usklik – jednostavno korištenje psovke kao usklik.
4. Dopunsko psovanje – psovka se koristi kao poštapalica, gotovo posve obeznačena ili da bi se iskazu dodala viša emocionalna snaga.
5. Psovanje kao prijekor – psovka koja se koristi da se nekoga prekori.
DJECA I PSOVANJE
Odrasli nerijetko „uče“ djecu koja su tek progovorila izgovarati psovke, što izaziva smijeh i predstavlja svojevrsnu zabavu za odrasle. No, kada dijete usvoji određenu riječ ili izraz i nastavi je rabiti, odrasli se ljute i počnu kažnjavati dijete. Djeca usvajaju stanovite obrasce ponašanja promatranjem i imitacijom pa će tako roditelj koji psuje teško djetetu objasniti zašto je djetetu zabranjeno nešto što je odrasloj osobi dopušteno, ako je psovanje negativno ili loše.
Ponovimo Isusove riječi s početka ovoga članka: „Ali, jao čovjeku po kom dolazi sablazan!“(Mt 18,7)
Prof. dr. sc. Irma Kovčo Vukadin
Izvor: zupa-svana.com
