Da, dati sebe trpeći, to je ljubav. Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš, onaj tko zbog tebe zaista trpi, taj te doista i ljubi.
Zašto patiti za nekoga koga voliš, koji je smisao toga? Prema aršinima ovog vremena na prvu bih zaključila da prava ljubav sama po sebi isključuje tugu, da je ona po svom bivstvu čista radost i sreća. To je ona „ljubav“ koju nam definira ovo društvo – ljubav je ljubav, sve dok ne boli, a ako pak krene boljeti i tražiti, bježi glavom bez obzira! Bježi u igru, veselje, u vašar, u svijet bez odgovornosti, bez brige i pameti, samo da nema patnje! I možeš odlučiti tako živjeti, ali, znaj, ostat ćeš prazan i usamljen.
Zašto? Prijatelju moj, ljubav je sreća i radost, ali nikako ne sama po sebi. Ona se gradi na kušnjama, na žrtvi i patnji za drugoga. Ne poznavajući patnju, ne poznaješ ljubav. Ne žrtvujući sebe, ljubav ne zalijevaš. Evo promisli, kada si doista osjetio ljubav svoje djevojke – kada te obasipa prelijepim riječima ili kada bi , nakon napornog dana na poslu, umorna i nikakva, ipak došla na drugi kraj grada samo da te bar na tren vidi? A zašto je tebi toliko značilo što ti je momak poklonio skupu haljinu za koju zna da je godinama želiš, a dobro znaš da već jako dugo novac odvaja za nešto što on već odavno sanja imati? Ne, nije stvar vremena ni novca, već - sebedarja. Oni su tako, svatko na svoj način, odvojili dio sebe, svojih snova i želja, odmora i mira, svoga bivstva, a sve da bi tebi pokazali i dali ljubav. Znaš li ti kakva je to snaga?
Osim toga što žrtva i patnja uobličuje ljubav prema voljenoj osobi, ona zbilja može istinski boljeti. Naime, svi znamo, patnja je neminovnost, i dolazi u živote svakoga od nas ne tražeći pogodno vrijeme ni mjesto. Patnju ne možemo izbjeći. Međutim, svaka patnja ima smisao i mi je stoga moramo razumjeti kako nas ne bi razorila, nego ojačala i osnažila, kako bi je mogli prihvatiti i od nje napraviti čudesa. Da, Bog preko patnji stvara čuda! Ma koliko sam samo čula priča o vezama koje su propale iz stvarno nejasnih razloga. Te priče gotovo su identične. Imali su divne veze, pune čiste ljubavi pred Bogom, temeljene na potpori i razumijevanju, pripremanju za zajedničku budućnost, a propale su iznenada iz čudnih i nejasnih razloga. Ti ljudi su toliko trpjeli, upadali u beznađe i bol, toliko patili zbog svojih voljenih. Međutim, što je tu Bog uvijek radio? U svoj toj patnji i boli, ti ljudi približili su se Bogu. Oni su postajali bliže Njemu, bolje, čvršće i duhovnije osobe. Naime, Bog je te ljude tako čistio i pripremao baš za one za koje su patili! Jednostavno rečeno, oni su patili da bi jedno za drugo bili bolji u zajedničkoj budućnosti. Koji je to blagoslov!
Zato ne bježi od žrtve, kada voliš budi spreman za nju. Ne odustaj u patnji, kada dođe uzmi je na leđa. Ona ima smisao, ona će te sprijateljiti s Bogom i učiniti boljima za svoje voljene. Vjeruj, moli, voli.
P.M
