Ako je Bog jedini izvor mira i ako čovjek čezne za mirom, logično je da ga očekuje i traži od Boga. A molitva je jedini ispravan čovjekov odnos s Bogom. Ona je ponajprije priznanje Božje uzvišenosti i svemogućnosti, ali istodobno i izraz vjernikova pouzdanja u Božju dobrotu i njegovu ljubav prema čovjeku. O tome nam najbolje govori hodočasnički psalam 122. Psalmist je stigao sa skupinom hodočasnika na cilj svoga puta. Stoji na vratima velebna jeruzalemskoga hrama, divi se njegovoj ljepoti koja ga poziva da slavi Jahvu čija slava stoluje u hramu. Iako se to događa u vrijeme poslije povratka iz babilonskoga sužanjstva, dakle u vrijeme kada Izrael ponovno živi u slobodi i miru, on osjeća potrebu uputiti Bogu molitvu za stvaran mir pozivajući na tu molitvu i druge: „Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: ‘Mir tebi!’“ (Ps 122, 6-8) Ta molitva dolazi iz duboko osobna iskustva.
Psalmist je u svom osobnom životu doživio što znači mir i spasenje od Boga pa zahvalno kliče: „Samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: ne ću se pokolebati“ (Ps 62, 2-3)
Ljudski gledano, pisac ovoga psalma nema razloga ni za kakvu sigurnost i nadu jer on ima posla sa silnicima koji „samo prijevare smišljaju, u laži uživaju; ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju“ (Ps 62, 5).
Sve je to molitelj ovog psalma osobno iskusio, ali to ga nije pokolebalo u njegovoj nadi koja je u Bogu. Zato on poziva: „U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište.“ (62, 9)
A za te koji spletke kuju ima samo riječi sažaljenja: „Sinovi su ljudski samo dašak, laž su djeca čovječja: svi da stanu na tezulju, od daha bi lakši bili.“ (62, 10)
Otvorimo li oči, i danas ćemo te riječi naći potvrđenima pa će nam biti dodatan poticaj da molitvom tražimo utočište u Bogu.
