Sve je započelo u dolini Neretve u Metkoviću 28. veljače 1915. godine kada je jedan mališan po prvi puta udahnuo i zaplakao. Bio je to Ante, najmlađe i deveto dijete u obitelji Gabrića koja je još imala četiri sina i četiri kćeri, Ante za kojega sada svakog 20. u mjesecu molimo da bude uzdignut na čast oltara.
Kad govori o svojoj obitelji iz svojega djetinjstva, onda napose spominje njenu molitvenu dimenziju. Jedna od najranijih uspomena bila je molitva njegova oca koji se rano dizao i oblačeći se molio naglas svoje jutarnje molitve, a majka je klečala pred obiteljskom slikom Blažene Gospe. K tomu dodaje i molitvu prije jela, Gospon pozdrav i večernju krunicu u listopadu. Gospon pozdrav ili Anđeo Gospodnji molio se i u kući i na polju kamo su djeca nosila težacima hranu. Tako spominje jednu zgodu s tom molitvom. Jednoć se igrao s drugo djecom na cesti i u podne je s crkve Svetoga Ilije zazvonio „Gospin pozdrav“ A on baš ono kao kod kuće započeo „Anđeo Gospodji... Neki su se počeli smijati. Kad im je rekao da su njega tako naučili njegovi roditelji, svi su se smirili i izmolili su tri Zdravo Marije, a on je znao na pamet tek prvi zaziv te molitve. To otac Gabrić nije zaboravio ni kad je bio daleko od svake crkve usred nepreglednih rižinih polja ili na velikim rukavcima rijeke Gangesa ili uz rubove Sunderbanskih džungla, iako nije čuo zvon s tornja Sv. Ilije, zvono svete roditeljske pouke dnevno je odjekivalo u njegovu srcu. Na tome je bio trajno zahvalan svojim roditeljima.
Bio im je također zahvalan i na tome što su ga vodili u crkvu i zajedno s njim slavili sv. Misu, a ne što se danas zna dogoditi da roditelji ne dovedu djecu na misu...
Bio je ponosan što se zarana uključio u ministrante i nauči napamet sve one latinske odgovore koje je ministrant trebao znati, a koji put se trebao i izboriti da ministrira jer ih je bilo puno. Posebno ga je prožimala misao da svećenik može Isusa držati u rukama i drugima davati, pa je i on poželio postati svećenikom da isto može činiti. Kaže da nije ni o jednom drugom zvanju mislio ni sanjao. Kod prve svete Pričesti rekao je Isusu tu želju, a bilo je to na blagdan sv. Alojzija 1927. kad je imao 12. g.
Bilo mu je teško kad nije mogao ministrirati i nije volio biti negdje na dnu crkve, daleko od svećenika nego je uvijek želio biti što bliže oltaru i sve iz bližega pratiti i moliti se.
Obitelj i crkva, župa, odigrale su bitnu ulogu u njegovoj formaciji napose svega onoga što se tiče vjere, lijepog ponašanja, bontona, suradnje s drugima i dijeljenja s drugima.
Prevažna je uloga obitelji u odgoju djece, jer se u njoj postavljaju temelji za sve koje kasnije nikakav psihologija, ni psihijatrija, ni psihoanaliza ne može nadomjestiti.
Samo takav mogao je ostvariti ono što smo čuli u današnjem evanđelju Isusovo snažno upozorenjem da s nikakvim bogatstvo ne možemo ući u Kraljevstvo nebesko. Dapače, ono je smetnja... on je sve drugima davao i dijelio...
Vicepostulator, pater Mirko Nikolić, D.I.
1. DAN
MOJ POSJET SELIMA
Ovaj put je moja »šetnja« trajala malo dulje. Bio sam čitavih osam dana po selima. Pod rujanskim suncem sate i sate kroz blato i vodu, a onda opet urođeničkim čamcem po Gangesu.
Prva postaja bila je u Šombunogoru, našem najmanjem selu. Tu su samo četiri katoličke kuće. Sve ostalo su pogani. No kucnut će čas milosti i za njih. U selu je velika škola. Učitelji su me pozvali da je pregledam i da kažem koju riječ djeci. Drage sam volje to učinio. Dakako, da smo odmah postali veliki prijatelji.
Sutradan je bila sveta misa u kapelici. Uistinu je malena, no lijepa je i čista. Posvećena je svetoj Maloj Tereziji.
Jutro je bilo strašno sparno. Ovo je najgore doba godine, iza tropskih kiša. Cijela pokrajina je pod vodom, putovi su razrovani, mnogo puta valja kroz vodu i do pasa. Prešao sam preko Gangesa i uputio se prema Das Numberu. Najprije kroz gustu travu uz nekakav kanal, onda kroz blato. Na koncu se put pretvorio u rižina polja. Nije se moglo dalje. Na sve sreću ugledali su me iz sela, pa je mali Dhiren, đak naše škole u Bošontiju, došao s urođeničkom lađicom da me preveze do sela. Tu je već čekala cijela vojska djece. Lovili su ribu negdje dolje u blatnom kanalu, pa su baš lijepi izgledali. Osobito jedan mali debeljko, koji je svakako htio ostaviti tragove svojih prstiju na mom bijelom talaru. Nisam se puno branio, jer mi je talar i onako već bio smeđ od vode i blata.
Danas će me počastiti Dhirenov otac. On još nije katolik, kao ni njegova rodbina. No svi se pripravljaju za veliki i sretni dan. Velika je to obitelj. Kuća siromašna, no uredna. Na zidu je cijela izložba sličica i božićnih razglednica, što ih je Dhiren dobio kao nagradu u školi. Ponosno mi ih je pokazivao. Druga dječica su malo »zavidno« gledala na toliko »blago«. No oni znaju da sam ja i za njih štošta donio.
Uputili smo se kroz selo, dakako išao sam bosonog, jer je posvuda blato. Na nekim mjestima skoro se nije moglo hodati. Jedva si možete predstaviti bengalska sela za vrijeme kiša. A Das Number je još gori od drugih, jer putovi nisu popravljani već desetak godina, pa mnogo puta valja čamcem od kuće do kuće. Kao u Veneciji!
Kad sam na kraju sela ulazio u Middejevu kuću, dvije velike otrovnice se srušiše s jednog starog zida. Dječica su od straha utekla, a i meni se malo koža naježila. No na sreću zmije su se tukle između sebe, pa se na nas nisu ni obazirale. Ali su brze! Kad sam pregazio put, vidio sam kako se jedna od njih opet penje po zidu.
Večerali smo kod Dhirena. Riža, ribe i jaja, a na koncu čaša mlijeka. Kako vidite, dobra večera. Da vam iskreno kažem, bio sam malo i gladan, jer od jutra nisam ništa jeo. Iza večere raspreo se »razgovor ugodni«: o poljima, riži, selu, novoobraćenicima. Ima lijepih nada. Mnogi se još malo boje. Rekao sam im da će njihov dobar primjer ojunačiti druge. Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
2. DAN
MOJ POSJET SELIMA
U Rampuru smo dobili dobru vodu. Napunili smo dva velika zemljana vrča. To nas je spasilo na putu, jer veslati po ovoj vrućini nije šala. A udaljenost je strašna. Rijeci kao da nema kraja. Hvala dragom Bogu, nije bilo velikih valova, pa je nekako išlo, U Kanmariu smo htjeli nešto prigristi. Kako je naša zaliha bila prazna, otišao je sluga na seoski trg da nabavi nekoliko stvari. No tu je bila prava pustoš. Ama baš ničega! Dobio je jedno — pačje jaje! Jedno jaje za nas četvoricu. Bilo je još nešto tikava, pa smo to spržili i dobro se počastili. A za jaje »bacismo kocku«! Dopade — lađaru. On ga je i zavrijedio. Izašao sam malo u selo. Potpuno pogansko, ni jedne krštene duše na milje i milje. Jedan me poganin vidio i pozvao u svoju kuću. Reče mi da je to najsretniji dan njegova života, da je svećenik pravoga Boga došao u njegovu kuću. Počastio me lijepim mlijekom. Eto, dobri se Isus za svoje brine. Na koncu sam sve blagoslovio. Dječicu sam obdario sličicama.
Naše slijedeće katoličko selo bila je Čunčura. To je selo jako udaljeno. Tamo smo stigli istom predvečer. Odmah sam se dao na posao da pohodim sve obitelji. U kapelicu sam se vratio kasno u noći. Više se nisam mogao držati na nogama. Stoga se pomolim, pošaljem vam svoj blagoslov, toga nikada ne zaboravim! i ostavim večeru za sutra.
Ljudi znaju da moram naprijed u druga sela, pa su stoga rano došli na misu. To je naše najsiromašnije selo. Crkvica je sagrađena darom jedne plemenite gospođe iz Amerike. To je ponos čitavog sela. Obodrio sam ljude da nastave u ljubavi i slozi, i da svojim svetim životom budu uzor svim ostalima. Zadnji »Đišu pronam! - Hvaljen Isus!« i natrag k rijeci. Još nas je čekalo zadnje selo, Bamonpukur, najudaljenije mjesto čitave naše misije. Kako nije bilo vremena za čaj, popio sam jedno sirovo jaje i veselo naprijed. Mnogo je trebalo veslati, jer se sluga Ignacije razbolio. Nekoliko sati na žarkom suncu, pa mi se sva koža ogulila. Malo je i peklo.
Pred Bamonpukurom uhvatila nas strašna, oluja. No, bili smo na sigurnom. Međutim smo pokisli kao pijetli. Ali konac djelo krasi. Bamonpukur se lijepo ponio. Crkvica je bila puna, a i nas su gospodski počastili. Zaklali su jednu kokicu, pa smo si nakon tri dana posta malo »prste omastili«. Moj dragi kuhar nije ni govorio, tako je bio zaposlen s rižom i kokošjim paprenim »torkarijem«.
Na cijelom putu bilo je mnogo utjehe. Lijep se broj obitelji javio za svetu Crkvu. Uopće kroz čitavo vrijeme osjećao sam vašu molitvenu pomoć. Mene poteškoće više ni najmanje ne straše. Znam da ste vi uza me; znam da su vaše ruke sklopljene za Bošonti. I to mi je dosta. Mislio sam na to, kad smo se vraćali natrag kući. Trebalo nam je čitavih 30 sati. Kod Kalinogora uhvatila nas crna noć. Lađar zna put, no iz daljine počeo je dopirati mukli šum valova i oluje.
»Oče, nećemo moći prijeći sjecište velikih rijeka usred ove tamne noći. Opasno je!« Iskusnu čovjeku vjeruj. Pristadosmo stoga uz šumovitu obalu. Mjesto nepoznato. Na sve strane mnogo razbojnika. Sinoć su nam napali lađu. Stoga smo čuvali stražu čitavu noć. Lađarima su se oči sklapale od umora. Rekao sam im stoga neka se odmore, a ja da ću sijedjeti na krovu lađice. I sam sam bio na kraju svojih sila, no s krunicom u ruci već je išlo. Lopovi nisu došli, a i oluja se smirila, i mi nakon 30 sati sretno prispjesmo u Bošonti.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
3. DAN
MEDU SVOJIM DRAGIM NOVOOBRAĆENICIMA
Bošonti, travanj 1948.
Već godinu dana idem uz Ganges, niz Ganges, po Gangesu i preko njega. Mrmor njegovih valova postao mi je najomiljenija pjesma. Kad me sile ostavljaju od silna napora, ispržen i istrošen od tropskog sunca, čim osjetim zadah s Gangeških voda, kao da mi se život obnovi.
Ovaj put sam išao u Ranigor, i to na maloj urođeničkoj lađici. Već nekoliko dana trese me groznica, no u tom selu sam se najavio, pa valja na put. Rijeka je bila mirna. Zapadno od Birajnogora, s onu stranu velikog balijskog pješčanog nasipa, ponovno je počela rasti džungla. Prije nekoliko godina su je očistili, no sada opet u njoj vladaju tigrovi. Dva su tigra ubili, ali još ih ima. Ljudi su u velikom strahu. Kad smo se uspinjali uz nasip Gangesa prema kući našeg novoobraćenika Šurena Petra, sreo nas je jedan čovjek i kazao nam da je negdje u blizini tigar. No, nama je u ruci krunica, čega se imamo bojati? Pa da ih malo nasmijem, pokazao sam na svoje mršavo lice: »Zar vi mislite da će tigrovi na ovakve mršave bračke srdele? Ne bi im bilo ni za doručak...«
Put uz nasip bio je tako strašan, da smo naskoro na tigra posve zaboravili. A i tigar na nas...
Danas sam posebno htio pohoditi jednu novu naseobinu upravo u samoj džungli južno od Ranigora. Čuo sam da su počeli čistiti taj dio, pa da se već dosta obitelji tamo naselilo. No čujem da mnogo trpe.
Živa je to istina: uistinu trpe mnogo, i previše. Ja nisam mogao vjerovati svojim očima. Džunglu istom režu. O riži još nema ni govora. Tek za nekoliko godina tu će biti polja. Pitke vode nema nigdje. Moraju je donositi iz Ranigora. A hrana? U mnogim kućama već nekoliko dana jedva koja šačica riže. No ljudi su krasni. Pred poteškoćama ne malakšu. Kušaju koliko god mogu da si pomognu. A i država nastoji mnogo da ovom predjelu Sunderbanskih džungla pomogne. I ja sam danas donio veliku pomoć: mlijeko u prahu, što smo ga primili preko National Catholic Welfare Conference. Kad biste vi samo jednom mogli doći i vidjeti koliko dobra činite ovim darovima preko te svoje ustanove, sigurno vam nikada ne bi bilo žao za milodare koje ste poslali za misije. Majke su od radosti plakale. One silno vole svoju dječicu. Vi, drage katoličke majke, lako razumijete što to znači primiti dar za one koje vi najviše volite.
Kiša me uhvatila u džungli. Pravi tropski pljusak. Uvukli smo se u jednu kolibicu. Curilo je na sve strane. Podne je već prošlo, no danas valja postiti, jer imam još jednu svetu misu navečer. Po nasipu se više nije moglo, jer je iza kiše postao tako sklizak, da ni koze ne bi mogle po njemu hodati. Uputili smo se ravno kroz džunglu. Pokazuju mi mjesto gdje je tigar odnio starog Hiru. Podalje smo naišli na jednu ljudsku lubanju. Veći dio džungle bio je pod vodom, pa je uistinu bilo teško hodati. Kako sam bio bosonog, izrezao sam si noge na sve strane. No, sretno smo stigli u selo.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
4. DAN
BORBA SA ZMIJAMA
Bošonti, travanj 1948.
»Dragi otac misionar, bi Vas prav lepo prosila, da ubodoče ne boste pisali o tim vašim krokodilima i zmijama, ker sam iza Vašeg zadnjeg lista imala tako strašne sne po noći, da nis mogla spavati.«
Grješni Mate, što učinih! No drugi mole da javim malo o tim krokodilima i zmijama. Evo, vidite mojih muka i nevolja! Pa sad da bude i vuk sit i koza cijela, pustit ću krokodile na miru, te ću koju reći o zmijama.
Ako se ta plemenita gospođa boji i samih zmija, neka preskoči ovu stranicu i pročita oglas na zadnjoj stranici o zidanju crkvice Prečistog Srca Marijina u Gosabi... A to i drugima preporučujem!
Dakle o zmijama. Preko 30.000 ljudi godišnje umre od zmijskog ujeda u Indiji. Zmija ima zbilja mnogo, no nije to kako si neki predstavljaju: kud se god okreneš, same kobre naočarke vrebaju na tebe! I onda, čovjek se i na njih priuči. Ipak se koža malo »naježi«, kad koja krupna zmijurina sikne pred tobom, ili za tobom, ili nad tobom, kao što mi se jednom dogodilo dok sam se odmarao pod krošnjatim stablom.
No sve u svemu, do sada sam sa zmijama dobro prošao. Bilo je nekoliko slučajeva, gdje su moja »junačka« neretvanska koljena mrvičak klecala, no to nije nitko vidio... Osobito, kad sam ono išao u selo Haralbhangi, da providim novoobraćenika Jakova, koga je bila ugrizla otrovnica. Kasno su me pozvali, pa je umro prije nego što sam stigao u selo. Bilo je strašno sparno onoga dana. Umoran od silna rada htjedoh se malo iza podne odmoriti, no »nema mira grješniku«, kaže Sveto pismo. Baš da ću zakunjati, kad mi tri dečka doletješe s viješću: »Jakov umire!«
Uzeo sam svetu poputbinu i kutiju lijekova. Uputismo se što su nas noge nosile. Bilo je teško. Cijeli put je bio jedna velika kaljuža, pa smo nakon pola sata jedva mogli disati. No stati se ne smije. Ljudi nas sa čuđenjem gledaju. Naskoro se selo u daljini pojavilo. Pred selom jedan od dječaka pokazuje mjesto, gdje je Jakov jutros nastradao. Bilo je to baš uz veliki put. Kroz selo blato do koljena. Sav zapuhan i uznojen uletim u dvorište slamnate kućice. Sleglo se čitavo selo. Izvadio sam »Tyriaq« protuotrov i oštar nož. Zarezao sam u mjesto uboda i zalio sam ranu lijekom. Onda sam svome pomoćniku rekao da lijek drži pod nosom žrtve, dok sam ja odmah počeo obrede zadnje pomasti. Dao sam je pod uvjetom, jer sam zamjećivao jedva ikakav znak života. Kušali smo iza toga sve i svašta, no kasno su me pozvali. Rekao sam ljudima neka kleknu. Jakovleva majka je razumjela, pa je počela iz svega glasa naricati. »Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!« pomolih se drhtavim glasom.
»I svjetlost vječna svijetlila njemu!« odgovore prisutni uz plač. »Počivao u miru!« »Amen!« bio je zadnji odgovor.
Držeći još mrtvog Jakova u rukama, rekao sam nekoliko riječi prisutnim poganima i katekumenima o sudu Božjem, no i o Božjoj dobroti i milosrđu. Govorio sam im da i njih Isus ljubi, da i njih On zove u svoju Crkvu, da i oni mogu postati Božja djeca.
Kad sam ostavljao kuću, jedna starica reče: »Eto, gledaj, kako ga je misionar ljubio! Iz kolike je daljine došao!« I pogodila je. Ljubav prema neumrlim dušama daje nam snage i jakosti da se posve žrtvujemo za ove duše, za koje je On, Prvi Misionar, žrtvovao samoga sebe na križu. Još jednu riječ rekoh kao utjehu Jakobovoj majci, a onda se uputim natrag kući u Bošonti s malim Jonathanom. Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
5. DAN
BORBA SA ZMIJAMA
Već se uhvatio mrak. Izbili smo na puteljak uz Ganges. Dolje do zaokreta rijeke još je nekako išlo. No, onda je valjalo kroz grmlje. Puteljak sklizak, pun rupa. Tamno je. Posrćemo i padamo obojica, no uz smijeh i šalu ustajemo i naprijed. Odjednom iza grma nešto zasikne. Sjetismo se da smo kod Purunde, mjesta poznata u cijeloj ovoj okolici po zmijama. Ja sam imao malo svjetlo u ruci, no jedva da smo vidjeli nekoliko koračaja pred sobom.
»Fadar, ami age đabo! — Oče, ja ću ići prvi!« prekine šutnju Jonathan. »Tu je mnogo zmija, pa je bolje da ja idem prvi, jer bolje vidim!«
»Age na! — Ne!« bio je moj kratki odgovor. Uhvatio sam Jonathana za ruku i rekao mu neka me slijedi.
Jedva smo se opet uputili, kad se meni kod neke lokve posklizne noga i koliko god sam dug i širok sva sreća, da nisam previše! ispružim se u blato. Jonathan se tako nasmijao, da se i on poskliznuo, pa je i on baš lijepo sjeo u mekano blato. Malo smo se očistili i nastavili smo put. Jonathan opet hoće prvi. No rekoh mu: »Ti si bos, dok ja barem imam gumene polucipele na nogama, a u ruci kišobran, pa je za mene manje opasnosti od zmija.«
Jedva što sam to rekao, kad sa sredine puta začusmo »Psssss« ...
»Sap, kalo šap! Zmija, crna zmija!« povika Jonathan iza mene. Imao je on pravo, njegove su oči kudikamo bolje. I evo, tu su moja »junačka« neretvanska koljena »mrvičak« klecala. Nego, da si spasim metkovski obraz, ja mislim da to nije bilo sve od straha, nego nešto i od umora ... Prihvatio sam čvrsto kišobran, zamahnuo sam kao da ću Golijatovu glavu presjeći, i kako sam obično sretan lijeva se noga poskliznula, kišobran se prelomio, a zmiju nisam dohvatio ni po repu ... Međutim je Jonathan sakupio nekoliko gruda blata kamena ovdje nigdje nema. Obojica smo otvorili paljbu na zmiju, no osjećajući se sigurna uz slomljeni kišobran, nije se ni za pola inča maknula. No, sreća mi se nasmjehnula, pa sam je jednom grudom pogodio baš iza glave. Ljutito se podigla prema nama, te se polako počela povlačiti prema grmu. Ali neće sva unutra. Uhvatio sam Jonathana, te naglo preskočio preko zmije ni ne obazirući se više na nju ...
Bilo je skoro 11 sati u noći, kad sam prispio na misijsku postaju. Pred Bošontijem nismo mogli dobiti lađe, da prijeđemo rijeku, pa smo se toga dana i Jonathan i ja dobro izmučili. No, sretno barem stigosmo kući.
Još sam se jednom na tom putu susreo s kobrom. Ali to je bilo po danu. Baš nekako iza podne. Po smrti Jakobovoj išao sam reći svetu misu u njegovo selo. S katehistom Augustinom vraćao sam se kući. Sunce je pripeklo. Od silne vrućine i odsjeva oči se same od sebe zaklapale. Izvadio sam krunicu. S njom u ruci umor je sladak. Prikazivao sam je za tolike duše, koje još ne poznaju Isusa, za naše novoobraćenike, za vas, naše drage prijatelje i dobročinitelje. A sjetio sam se na poseban način majke i svojih, jer sam upravo od njih bio dobio vijesti. Gangesovi su valovi mrmorili svoju monotonu pjesmu, dok su moje misli bile molitvom ujedinjene sa svima vama.
»Kheute šap, kheute šap! Kobra, kobra!« probudi me iz mojih misli Augustinov povik. I bila je zbilja kobra, preko dva metra duga, uz moju bosu nogu. Nisam je ni opazio. Sunčala se na putu. Zanimljivo da se nisam ništa prepao. I još zanimljivije: kobra mjesto da zaskoči na moju nogu, kako joj je običaj, podiže svoju veliku raširenu glavu i otkotrlja se niz nasip do gustog grmlja. Pogledam na Augustina. On je problijedio. Išao je iza mene, pa je i sam skoro nastradao. Zahvalili smo se obojica Anđelu Čuvaru. Imali smo i na čemu, jer s ovakvim zmijama obično nema šale.
Neki dan opet je jedna došla pohoditi našu misijsku postaju ovdje u Bošontiju. Popela se na neku vrstu bršljana što nam raste uz kuću. Ovila se oko jedne grane, pa je svoju trouglastu glavu njihala sad amo, sad tamo. Kakav sam već nišandžija, ni ovu nisam dohvatio po glavi, no »pogladio« sam je barem po prugastim leđima.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
6. DAN
KROZ BLATO I VODU DO DUŠA
Bošonti, prosinac 1948.
Mislio sam, kad su me ono nosili do Gangesa na nosiljci, da više neće trebati pisati »niz Ganges rijeku«. No eto, vratilo me s čistilišnih vrata... Valja se još neko vrijeme znojiti ovdje u bošontskim močvarama. I tako eto mene opet »uz Ganges i niz Ganges«.
Ponajprije neke stare uspomene s mojih lutanja po ovim nepreglednim krajevima. Svakako onaj povratak iz Piprekhalia početkom lipnja bilo je pravo pravcato lutanje. Jedva se moglo doći do sela. Od silnih oluja i valova nasipi su uz rijeku popustili i cijeli kraj bio je poplavljen slanom vodom. Rijeku smo prešli predvečer. Dolazio sam iz sela Kumrokhalia s desetak ljudi. Bila je svadba, pa se mladoženja i pratnja vraćali natrag kući. Uz svirku i glazbu, ukoliko se ono zaglušno bubnjanje može zvati glazbom. Jedan je starac tako jako udarao po bubnju, da su sigurno svi tigrovi po džunglama od straha utekli. I onda me još pita kako mi se dopada njegova glazba ... »Divno, divno!« rekoh mu, »no bolje bi bilo kad bi po svojoj glavi tukao, manje bi bilo buke!«
Na putu do rijeke dosta smo blata pregazili. No s one strane rijeke bilo je još gore. Voda preko koljena, pa i do pojasa. Slana zamazana voda. Od nje su i ribe uginule, a isto tako i žabe, i zmije, i svakakav ostali rod. Sve gnjije i zaudara. Putova više nema, pa onako na sreću idemo prema selu. Već je tamno, i ne znaš kamo ideš. Bio sam bosonog, pa sam se nabadao na sve i svašta. No, oni naši slavni »glazbari« bubnjaju i bubnjaju, te je sve veselo. I ja sam kušao biti veseo. Ne sjećam se, međutim, da li mi je posve uspjelo. No, kad bih pao u vodu, ustao sam sa smiješkom na licu.
Stigosmo nekako u selo. Izgledali smo kao kakva strašila. Cijelo je selo izašlo da nas dočeka. Privukli su ih bubnjevi. Na našu sreću, nas nitko i ne gleda, jer svatko želi vidjeti »mladu i mladoženju«.
Sutradan je opet ovdje bila svadba. Crkva puna ljudi. Sve je lijepo i veselo prošlo. Bio sam strašno umoran od one jučerašnje »ekspedicije«. Želio sam ostati taj dan u selu, no sutra je Prvi petak, pa moram biti u Bošontiju. Zahvalio sam se stoga na pozivu za ručak, pojeo sam dva jaja, napio sam se vode jer sam znao da je na putu neću imati! Pozdravio sam i blagoslovio sve, i onda put pod noge. Put, ili bolje: blato i vodu. Sluga, s kojim sam ovamo došao, ostat će na svadbi. Kaže da su mu mladenci rođaci. Da li po Adamu ili po Evi, nisam ga pitao ... Sam ću natrag kući. Tek kojih dvadesetak milja. Već ću nekako pogoditi, mislio sam. No, ljuto sam se prevario. Ostavio sam selo oko 10 sati ujutro. Vrućina je bila, kakva samo može biti u Indiji početkom lipnja. Pa još k tome sparno pred kišno doba. Uputio sam se uz jedan mali kanal u smjeru Bošontija. Kod jednog busa guste trave prepade me velika crna zmija. Skoro sam se poskliznuo u kanal.
Nakon pola sata trebalo je skrenuti na lijevu stranu. I tu počeše moje nevolje. Lako je reći: Skreni nalijevo! Međutim i to nalijevo može biti dosta veliko i široko. Mislim si ja: Uhvati ti barem ravnu crtu put Bošontija. Htio sam ići ravnom, a pošao sam krivom ... Nastavlja se …
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
7. DAN
KROZ BLATO I VODU DO DUŠA
Podne se primiče. Žar sunca i zadah baruština počeli me omamljivati. Više puta nisam pred sobom ništa vidio. Došao sam pred jedno urođeničko selo plemena Buna. Dadoše mi jednog malog garavog dečka, da mi pokaže pravi put. On će me odvesti do Čunokalskog kanala. Odanle će lakše pogoditi put. Rekoše mi da je u kanalu voda do koljena. Ima jedan bambusov most, no do njega treba nekoliko milja pješačiti. Odlučim stoga ravnim putom. Kanal je prilično širok. A dubok? Do koljena?! Jest, najprije je bio do koljena, onda iznad koljena, pa do pasa ... Kad se na meni skoro sve smočilo, sjedoh koliko sam dug i širok i malo se rashladih. Sve će se i onako za nekoliko minuta na ovom suncu osušiti. S druge strane sreo sam jednog brahmina.
»Hej, dida, koji put ide u Bošonti?«
»Jedan put u nebo, a svaki može u Bošonti« odgovori mi mudrac. Sjedosmo i malo prodivanismo o svemu i svačemu. Najprije o mojim roditeljima. »Ma bap benče ačhe? Jesu li ti još živi otac i majka?« to je jedno od prvih pitanja. Pa kad im kažem da dulje vremena nisam od njih dobio vijesti, ljudima je uvijek veoma žao. »Bhogoban tahander rokkha korun! Sačuvao ih Svevišnji!« reče mi na rastanku taj dobri bramin. »To je i moja dnevna molitva za njih«, rekoh mu.
Ustao sam, namazao tabane dobrom voljom i »kuražom«, pa naprijed. Po riječima starog dide selo Doš Number imalo je biti upravo iza onih palminih stabala. No, jesu li se palme pomakle ili selo odmaklo, ja ga nisam našao. Jedan sat popodne u mjesecu lipnju, usred sparnih polja i močvara u Bengaliji. Ne znam da li vi možete pojmiti što to znači. Ja sam mislio do tada da sam se na to već dosta priučio, pa da ću još koji sat izdržati. No, bivalo mi sve slabije i slabije. Noge se već nisu htjele micati, da o glavi i ne govorim. Mislim da je još bila na ramenu, ali na kojem, ne sjećam se. Prispjeh opet pred jednu malu kolibu. Tu mi domaćin donese vode i ja je izlih na glavu, jer sam se bojao da me počela hvatati sunčanica. Sad sam istom opazio kako sam daleko zalutao. Još pola sata i prispjet ću do kuće Bošonta, našeg novoobraćenika u selu Panikhali. Ali to pola sata je bilo teško. Pola stoljeća! Kako sam došao u kolibu, odmah se sruših. Bošonto je vidio da mi nije dobro, pa je brzo donio zdjelu vode i počeo me njom polijevati. Došao je i njegov brat Giriš. Mora da me sunčanica već bila uhvatila, jer je nadošla jaka groznica i nervoza. Tu sam odležao četiri sata. Sve tamo do predvečer. Iza tog odmora osjećao sam se puno bolje. Bošonto me još i počastio. Donio mi je čašu dobrog mlijeka. To me uistinu okrijepilo. Najprije mi je ipak donio čašu vode. U ovim krajevima čovjek mora piti često svakojaku vodu, no ova panikhalska zbilja je nadmašivala sve ostale. Uopće se kroz nju nije moglo vidjeti. Izvadio sam rubac te sam vodu procijedio. No to nije baš puno pomoglo. A opet valja nešto piti, jer od silne žeđe i groznice jedva stojim. Stavio sam nekoliko kapi »hycola«, lijeka protiv kolere, koji strašno zaudara, tri puta prekrižih vodu i ispih je nadušak. Bila je dosta gusta, pa je služila i kao hrana ...
Ostao sam ganut nad dobrotom siromašnog Bošonta. Donio mi je i nekoliko komadića »mithai«, indijskih slatkiša. No bio sam tako slab, da ništa nisam mogao jesti. Ali, dosta je bila ta njegova ljubav i briga. Sa mnom je htio ići sve do Bošontija, »da vam se ne bi opet što na putu dogodilo«. No ovaj put sam dobro poznavao. I baš kad sam, preskočivši mali kanal, došao na glavni put, susreo sam svoga starog prijatelja Johna Mallika.
»Koto dur, John? — Kako daleko, Ivane?«
»U Bošonti, oče!«
Uputili smo se onda zajedno. On star, a ja slab od groznice, pa smo obojica pomažući jedan drugoga krenuli prema Bošontiju. Dva do tri sata hoda, no nama je trebalo malo više. Baš se sumrak spuštao, kad smo stigli na bošontsku rijeku, »Angelus« je zvonio na tornju crkve Male Svete Terezije. Pomolismo se zajedno i zahvalismo se Blaženoj Gospi na njezinoj dobroti.
Kod kuće na misijskoj postaji bilo je odmah toliko posla, da sam zaboravio na svoju bolest. Slijedećeg sam dana opet bio zdrav ko riba ... Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
8. DAN
KROZ BLATO I VODU DO DUŠA
Kasna je već noć, no još mnogo kuća treba pohoditi. Nakon dugog putovanja jedva se držim na nogama. Još nisam ništa jeo, a kolera hara, ljudi su u strahu, žele svećenički blagoslov, pa kako čovjek može misliti na odmor i hranu?!
U sjevernom dijelu sela najveća je opasnost, pa taj dio svakako treba obaći. Težak je svećenički život, osobito u misijama, no kako je velika utjeha za svećenika dijeliti utjehu, davati blagoslov!
Katehista Šudhin mi kaže da udovica Doiamoji, hindu, jako želi vidjeti Isusova svećenika i primiti njegov blagoslov. Sin joj je nedavno poludio. Kušala je sve i svašta, da ga spasi, obratila se raznim svojim božanstvima, no sve uzalud. Čula je o »Đišur Ma Isusovoj Majci«, pa je njoj na čast učinila jedan zavjet. Čim sam stupio pred kolibicu, bacila se ova žena na zemlju i po ovdašnjem običaju podigla blagoslovljenu prašinu sa svećeničkih nogu na svoje čelo. U naručju joj je mali dječak. Oči su mu iskrivljene, pravio je strašne grimase. Istrgnuo se iz majčina krila i obuhvatio je moje noge. Položio sam svoje ruke na glavu mališana i blagoslovio sam ga. Upro je svoje duboke oči prema meni i gledao me. Majka je zaplakala od teške boli. Jedinac joj je ovo. I meni je bilo pri srcu teško.
»Amar upore doia korun, amar upore doia korun! Smiluj se meni, smiluj se meni!« zavapila je tužna majka.
Mislio sam na onaj evanđeoski prizor, kad je pred Jerihonom slijepac zazivao Božanskog Spasitelja. Dirnula me duboka vjera ove siromašne hindu udovice. Rekao sam joj neka se pouzda u Spasitelja i Njegovu nebesku Majku. Oni nju vole, oni vole njezinog sina Darika. Sutra neka dođe u crkvu. Mi ćemo se svi za nju moliti, ja ću je na poseban način preporučiti kod svete mise.
Već je ranim jutrom čekala pred kapelicom. Kod podizanja podigla je i ona malog Darika da ga Isus bolje vidi. I vidio ga je. Kad sam se vratio u Bošonti, dobio sam radosnu vijest da je mali Darik ozdravio. Preko ovog djela milosrđa doveo Spasitelj mnoga srca svome Božanskom Srcu!
Nešto malo sam založio oko 11 sati. Malo, no tečno. Dobio je katehista Sudhin nekoliko rajčica, ili kako mi u Dalmaciji kažemo »pomidora«, pa eto riža nije bila previše suha. A ja vam sladokusac još od djetinjstva »pomidore« volim, te sam se toga dana mrvičak i počastio. Samo je muka što Šudhin nije znao pripraviti kao što se kod nas pripravlja. On ih je nekako spržio. No ipak mirisalo je po» paradajzu«, pa me i taj miris podsjetio na one davne godine, kad je majka doma tu »šalsu pomidora« pripravljala... Nekad bilo, sad se spominjalo!
Trebalo je odmah naprijed, da još po noći uhvatim čamac za Bošonti. Ne bi loše došlo malo odmora, no tako to često ide ovdje u misijama. Sluga je uzeo na glavu kofer sa stvarima za svetu misu, ja torbu na leđa, štap u ruke, pa hajde junački put Gangesa. Nije baš daleko — koji satić hoda. Mjesečina je. Sve naokolo tiho. No, nama treba proći kroz dva sela koja nisu baš na dobru glasu. Nedavno su opet napali neke putnike, dobro ih izmlatili i oplijenili. No mene neće. Znadu oni da su moji džepovi prazni...
Prispjeli smo na rijeku baš u ponoć. Treba čekati tri sata. Uz rijeku je jedan mali dućan, a svuda naokolo spavaju ispruženi ljudi. Mjesta ni za jednoga. Malo podalje opazio sam jednu kuću. Sve zatvoreno. Ali na verandi ima dosta mjesta. Izvukao sam iz torbe svoj gunj, prostro sam ga na pod, pomolio se, i kako sam se ispružio, tako sam i zaspao. Uistinu sam bio umoran. Probudilo me nekakvo njuškanje dolje pred verandom. Nisu bili tigrovi. U ovim kumrokhalskim stranama ih i nema. S rijeke su došli šakali u potrazi za hranom.
Prije nekoliko dana bio sam u Šobnomoškaru. Tamo su došli tigrovi. Barem su mi rekli naši vjernici. Ja ih nisam vidio. Jer, kad sam navečer prispio u selo i završio pohod kućama, samo sam mislio gdje ću nasloniti umornu glavu. Tigrovi su došli s druge strane rijeke. Naša kapelica u tom selu nema zidova, pa su se ljudi bojali. No šaronja nije došao ...
Za danas dosta. Slijedeći put ću nastaviti...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
9. DAN
RUŽICA
Kao poganče upoznala je Isusa u našoj školi i počela ga ljubiti svom dušom. Saznavši za Isusovu najveću želju — Njegovu žeđu za neumrlim dušama, sva je izgarala za spasom svog dragog indijskog naroda. Postala je prava mala misionarka. Svojim žrtvicama i molitvama isticala se između svih ostalih. Bilo joj je istom 12 godina. Zvala se Dele. Žudila je za svetim krštenjem, no roditelji o tom ni da čuju.
Došla je iz škole i tužila se da je boli glava. Ujutro već nije mogla ustati. Kobna indijska groznica strašno ju je mučila. Osobito je trpjela podvečer. Tijelo joj je naglo slabilo, snaga ostavljala. Jedva je tu i tamo po koju riječ prošaptala. Za sve to mi nismo znali, jer su nam to njezini roditelji krili. Njezina mala prijateljica Anka pođe k njoj da je upita zašto ne dolazi u školu. Nađe je teško bolesnu u kolibici.
»Dođi, dođi, Anko, Bog dragi te šalje!« šaptala je Đele jedva čujno. Oca joj nije bilo kod kuće, a majku je zamolila da joj pripravi malo čaja, da tako mogne razgovarati časak s Ankom samom. Đele pokaže Anki posudicu s vodom i prošapće: »Anko, ja ... umirem ... Ja hoću k Isusu... Daj, krsti me!« Anka nije oklijevala. »Ružice, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!« I duša male Ružice, preporođena vodom svetog krštenja, zasjala je kao krasan biser.
Čaj je tu. Majka ga pruža Ružici, ali ona ne htjede da okusi. Naginje se i Anka da je nagovori. Ružica joj šapće tiho, tiho, da zaplakana majka ne bi čula: »Jako žeđam ... No, neka to bude moja zadnja žrtvica Isusu za duše... Anko, ja idem k Isusu. Reci svima da Isus žeđa za dušama!«
Jest, dragi prijatelji, Isus žeđa! O, utažimo Mu ovu žeđ...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Zahvaljujemo svima na sudjelovanju u zajedničkoj devetnici i svima vama koji pomažete misije našega misionara.
Neka nam Gospodin po zagovoru oca Ante i po rukama nebeske Majke udjeli milost duboke vjere, čvrstoga ufanja, savršene ljubavi i poniznosti da poput oca Ante Gabrića žeđamo za Njegovom ljubavlju, ljubimo križ i životom živimo Evanđelje.
Težak je svećenički život, osobito u misijama, no kako je velika utjeha za svećenika dijeliti utjehu, davati blagoslov! Prikazivao sam je za tolike duše, koje još ne poznaju Isusa, za naše novoobraćenike, za vas, naše drage prijatelje i dobročinitelje.
Sluga Božji otac Ante Gabrić
Neka lozinka oca Ante: »Bengalija Kristu!« bude i naša lozinka »Hrvatska Kristu!«
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. listopada.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
