Ova godina je 110. godišnjica njegova rođenja. Godine prolaze, ali uspomena na oca Antu ne blijedi i ne jenjava nego traje i još više se širi. I to je pravo, jer kako bi jedan takav lik hrvatskog naroda nestao iz njegove memorije. On je gorio i izgorio, ali ne prestaje svijetliti i jedan je od najsvjetlijih likove hrvatske povijesti. Zato molimo da nam ta svjetlost zasja još snažnije kad bude uzdignut na čast oltar da mu se još žarče molimo, a on nas još snažnije zagovara u našim potrebama. U molitvi se ne smijemo umoriti. To je i prvo što trebamo činiti. Ako ništa drugo ne možemo činiti za djelo oca Ante, onda možemo moliti.
Naše molitve, napose ove devetnice, prate ga ne njegovim putevima Sunderbanskih džungla, po nepreglednim kanalima Delte rijeke Gangesa, u kapelicama i svim onim misijskim postajama na kojima je radio za Boga i za duše. Idemo zajedno s njim i pratimo ga upravo na tim putevima, u čamcima, a napose u slamnatim seoskim kapelicama u kojima je molio, odmarao se i znao prespavati, jer drugdje nije mogao. U njima su nastajale njegove molitve koje je molio, a onda i zapisivao. Dok je čamcima prolazio kroz kanale Delte Gangesa, slušao je i pjesme gangeških lađara koje su bile svojevrsne molitve i punile su i ispunjale one Antinu dušu, a također pune i naše duše.
Dok budete molili ovu prvu devetnicu u ovoj godini, mi smo neki u Bengaliji i želimo posjetiti mjesta u kojima je otac Ante radio za Boga i za duše. Da je živ, teško da bismo ga mogli slijediti na njegovim putevima, ali duhom možemo zajedno s vama barem donekle biti tamo gdje je on gorio za Boga i za duše. Stoga ovim pohodom, ovim hodočašćem, želimo osnažiti neke njegove pothvate kao što je „Rižina banka“, starački domovi i domovi za nezbrinutu i hendikepiranu djecu, škole koje nose Antino ime, sagraditi i obnoviti Arteške bunare. Napose nam je cilj da u Maria Polliju obnovimo njegov grob, crkvu i župnu kuću za buduće hodočasnike i volontere. Pratite i nas u svojim molitvama.
Antina pisma su naši vodiči po tim bespućima Bengalije. Pisma koja je tolika napisao i koja su bila jedna dimenzija njegova apostolata. Pisma koja je neumorno pisao i koja su bila njegov velika briga i radost. Hvala dragom Bogu da ih je pisao, jer nama su velika radost i poticaj. Tako piše: „Donio sam sa sobom čitavu vreću pisama... na koja još nisam odgovorio... No, jadna pisma - počela su snivati zimski san. Uza svu dobru volju jedva sam mogao odgovoriti na koje pismo. Dane i dane boravim u udaljenim selima...“
Čudesno je koliko ih je uspio napisati uza sve druge poslove. Nama se čini kao da je njegov dan bio duži od 24 sata, premda je on to koji put i zaželio. Bio je duži od naših dana samo zato što je tako malo spavao, a pisma je upravo pisao najviše noću. Jedna od njegovih odluka bila je i ova: „Ustati junački i bez oklijevanja u 3.30!“ Dok su drugi spavali tvrdim snom, on je već bio na nogama. Zato je i mogao toliko toga učiniti. I koliko god ih čitamo, uvijek nam se čine novima, uvijek u njima nešto novo zapazimo. Zato su nam vazda nova, nikad stara. Napose njegove molitve! Uvijek ih posebno doživljavamo kad su pred nama. Kao da ih je pisao nama. Kao da je mislio na ovo naše vrijem. Kao da... upravo taj „kao da“ ih čini novima i svježima, a mi ih čitamo „kao da“ su po prvi put pred nama.
Evo jedne molitve koju je napisao u božićnom vremenu 1976.:
Ti si svjetlo moje!
Tmurna je kiša noć. Čučim na maloj urođeničkoj lađici mokar, a pomalo i umoran. Slamnati krov na lađici prokišnjava. Curi odozgo, curi sa strane, voda prodire i odozdo. Daske su popucale. Lađar je rupe začepio blatom koliko se dalo, no blato se smekšalo i popustilo.
Polako prebirem zrnca krunice, ujedinjen s tolikim tisućama širom svijeta, za mir i sreću svih srdaca, osobito onih koji trpe bilo tjelesno bilo duševno.
A svijet ih je pun.
Lađica se probija kroz visoku travu hijacinta i rižina polja. Sela su daleko. Tek tu i tamo trepere mala svjetla. To su ribarske kolibice podignute na bambusima. Posvuda je voda. Noć je i tišina, prekidana molitvom i pjesmom tih siromašnih ribara. Sami samcati u noći uz malu uljanu svjetiljku popravljaju mreže. Mole se i pjevaju, onako od srca k srcu ljudsko srce Božjemu Srcu.
Meni uvijek tako godi njihova pjesma i molitva, priprosta, puna vjere, snage, puna odanosti. Još je ljepša u ovo adventsko vrijeme, vrijeme čežnje za Njim.
... Ti si svjetlo moje – I noć zora postaje...
Za zorom, vječnom zorom, čeznu i srca tih ribara i tolika srca širom svijeta i ovoga Božića. Hoće li oni vidjeti svjetlo Božićne noći, Božićne zore – lađicu tvojega života? Hoćemo li mi biti lađari – vjesnici i sudionici božićne sreće?
Eto, tu vam milost želim od Isusa i Blažene Gospe kao najljepšu čestitku za Božić i Novu godinu – i vama i svima vašima.
O. Ante
PRVI DAN
Naš život i rad
Đizu pronam!
Hvaljen Isus i Marija! Iz vaše drage Bengalije, tamo gdje palme cvatu!
Te drage naše i vaše palme vas pozdravljaju! I palme, i rižina polja, nepregledna rižina polja. Žetva je uistinu pripravna, žetva je velika, no poslenika je malo. Molimo se Gospodaru žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu. Uz palme i polja pozdravljaju vas i ove močvare delte svete rijeke Gangesa. One izgledaju strašne i neprohodne, no za ljubav ništa nije neprohodno, ništa nije strašno.
I kroz ta polja, i kroz močvare, i uz Ganges rijeku ti ljudi ovdje idu, idu. No kamo? Pitanje života! Oblaci kao da ih zovu: Gore srca! K Njemu, Svjetlu svijeta!
Duše čekaju, Isus čeka . . .
Nakon pozdrava pozivam vas malo na šetnju, na putovanja. To nam je velika dužnost. Župa nam je golema, sela su mnoga. Ove smo godine preuzeli 20 novih sela. Mnoga su udaljena na kilometre. Putova je tu malo. U mnogim predjelima i nema putova. Čitava je župa ispresijecana velikim rijekama i kanalima. Moramo putovati na malim urođeničkim lađicama.
Kako se putuje na tim lađicama? Najprije, do njih se dolazi kroz blato i s njih se silazi u blato. Plima i oseka tu je oko sedam metara. Blato je više puta i do koljena.
S lađice je lijep pogled na Ganges, kad je on miran. No teško je kad se monsunske oluje sruče na tu rijeku.
Pogled na Ganges sjeća me na dragu moju Neretvu i na plavi Jadran. Dok čovjek promatra na njemu lijepe barke, pomišlja da je pred dragim našim Splitom ili pred Korčulom.
Razne su lađe, razni su lađari, no uvijek je ista pjesma, isti zov Gangesa. I po danu i po noći kako je tajna ta rijeka, kako je opojna jeka i gangeških lađara i tih džungla!
Na ovim golemim rijekama nema mostova, pa se prelazi na urođeničkim lađicama. Više puta valja strpljivo ili nestrpljivo čekati i po dva do tri sata dok se lađar vrati s druge obale. A kad su velike oluje, uopće se ne može prelaziti preko rijeke.
S našim lađarom Šudhirom bio sam na toj rijeci pet dana. Bili smo umorni, no krijepila nas je njegova pjesma. Ona nam je svima bila tako draga. Pjevao je pjesmu gangeškog lađara, pjesmu starih dana iz bengalske povijesti, o nekoj mladoj ženi kojoj je muž nestao u džungli, a kojeg je ona veoma ljubila. Pa mu ona pjeva, tješeći se da ga džungle nisu zaboravile, da ga se valovi rijeke Gangesa još sjećaju. Evo te pjesme.
»O Bože, Bože, kako je to bilo zapisano u knjizi moga života, da će moj muž mlađ umrijeti. I rekao mi je: 'Ti ćeš biti sati. Ostavit ću te mlad!' O moj vjereniče, nemoj me ostaviti, nemoj me ostaviti samu u životu!
Nebo plače, vjetar je tužan, tužni su valovi Gangesa. No nitko nije razumio boli srca moga. Plače Ganges, i životinje džungle, i cvijeće prašuma. Sam kralj Boroth, kad je sve to vidio, proplakao je i on, i sa suzama svojim ispunio je čitavo more.
O Bože, o Bože, ti me ne zapusti! O Bhogoban, o Bože, ti mi budi utjeha!«
Kako je divna pjesma gangeškog lađara! I sve su im pjesme takve: pune vjere i utjehe. Ta pjesma gangeškog lađara u mnogim prilikama tješi srce čovječje.
Na tim putovanjima i Ante postaje lađar. Budi se neretvanska krv. Kad god imam prilike, ja se uhvatim kormila i vesala. To je ovdje običaj. Svako svakoga pomaže, osobito na rijeci.
Lađice znaju biti pune i prepune. A ima mnogo opasnosti dok prelazimo te goleme rijeke, i zbog oluja, i zbog velikih virova na rijekama. No lađari su pravi junaci. Kad bih imao malo više vremena, pričao bih vam o mome lađaru Kalipodu, koji me prevozi južno od Ranigora. Velike su tu rijeke i nasipi na rijekama i virovi, ali mi on jednom reče: »Lađa, lađa se nikad ne može utopiti. Lađu je Bog stvorio za rijeku, ali ne da se utopi, nego da prevozi ljude, ali ljude srca dobra, srca čista, srca poštena. Kako se oni mogu utopiti?! Ja prelazim dan za danom ovdje ovu rijeku. Pomolim se Bogu prije i zahvalim mu se kad se vraćam, i nikad, nikad se nisam bojao valova!« Zbilja mi se dopalo to tumačenje moga dragog Kalipoda. Pa sam mislio: Što on govori o lađi, toj drvenoj lađi, isto je i s lađom našega života. Ako smo mi pošteni i čisti i Bogu dragi, ne bojmo se oluja, ne bojmo se ničega!
Pa, eto, to želim i svima vama da lađica vašeg života bude takva, da svi zajedno sigurno stignemo na drugu obalu sretno na obalu vječnosti.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
Evo me opet u Bošontiju
Basanti, 9-10. ožujka 1972.
Predragi moji prijatelji i dobročinitelji!
Javljam se danas ovim zajedničkim pismom. Odlazim iz Morapaja da opet preuzmem župu u dragome mi Basantiju. Kako sam sretan sjedeći na maloj lađici i njišući se na valovima Gangesa! Kako li godi taj opojni dah rijeke i zov dalekih sunderbanskih džungla, ti spomeni davnih dana, prvih godina moga svećeničkog života; spomeni na žrtve i križeve, spomeni na neopisivu sreću. Tolika draga lica pojavljuju se preda mnom: i malog slijepca Šoilena, i Kadona, i Magdalene i Šorole, starog Pabona i starice Kamini, i one Božje mučenice, gubavice Meline. Svi kao da me gledaju iza onih stabala geona i šundora uz obalu Gangesa.
Do mene dopire pozdrav Gospin s tornja crkvice svete Male Terezije. Kao da čujem jeku onog prvog »Angelusa« što sam ga zvonio u rano jutro blagoslova te crkve prije 32 godine.
I onda osmijeh Malog Cvijetka, Terezije. Onaj kip, pred kojim sam se mnogo puta klečeći molio za prijatelje i dobročinitelje misija. Molio sam je za njezine ruže s neba.
I na koncu klečim pred oltarom, pred tabernakulom. Zahvalan poljubac oltaru uz molbu da bih se kao živi oltar mogao dati Njemu i dušama.
Molite, braćo, da ovaj moj ponovni rad u Bašantiju, moj i vaš rad, moja i vaša žrtva, budu ugodni Bogu Ocu svemogućemu.
Vaš otac Ante
(Nastavljam, pismo u Basantiju 10. ožujka 1972.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
Evo me opet u Bašantiju
Stari znanci dolaze. Tom zgodom pala je pokoja suzica. Što ćete, ljudi smo. Pala je i na rastanku s Morapajom, osobito uz zadnji poljubac siročadi u samostanu i maloj Šukuli, koja me je u ime sela zadnji puta pozdravila uz kanal. A pala je suza i kod susreta sa starim prijateljima u Bašantiju. I znate tko je prvi došao po blagoslov i da ujedno mene blagoslovi? 90-godišnja starica Kamini, baka malog Kadona. Dva sata je pješačila radi toga. A ja je prije deset godina providio i za nebo pripravio! »Još ja mogu hodati i Bogu se moliti«, reče ponosno baka Kamini. Smanjila se kao patuljak, no srce je uvijek isto: puno sreće i misli na Kadona. On sada radi za oca Mongola u župi Kalni. I, dakako, da na baku misli i pomaže joj.
Baka me pozvala u svoje selo, pa sam prvi pohod uredio za Ranigor. Biciklom po razrovanim putovima. A i vrućina je već pritisla. Izdaleka sam već opazio obrise »južnog sela«. Na pola puta čekala me skupina mladića i dječice s bubnjevima, cimbalama, harmonijem i, dakako, s vijencima. Bez toga nema slave u Bengaliji. Uz pjesmu i molitvu najprije smo krenuli u malu staru kapelicu. Tu su naši pioniri misionari o. Pavao Mesarić i o. Vizjak podigli prvu kapelicu. Naokolo su bile džungle. I ja sam se tu pred tigrovima zatvorio u tu malu kapelicu. Džungle se sada polako čiste, i niču nova sela.
Dolazimo u »srednje selo«, gdje će se graditi nova lijepa zavjetna kapelica u čast sv. Nikole Tavelića. To je dar plemenite obitelji Pere Okrugića, rodom iz Srijema, a sada živi u Kanadi. Uz prijašnje neke darove podignut ćemo lijepu spomen-kapelicu našem dragom prvom hrvatskom svecu. Slava njemu, a svaka čast plemenitim dobrotvorima!
Misu smo imali na otvorenom. Privremeni je oltar pun cvijeća. Tu je i čašica mlijeka: prvo mlijeko Josipove kravice. U propovijedi sam im preporučio žarku ljubav k Isusu, Euharistijskom Isusu, ljubav prema njihovim duhovnim vođama i međusobnu ljubav. Na koncu mise ona čašica blagoslovljenog mlijeka išla je od usta do Usta male dječice. Hvala Bogu, ima ih svaka majka. Pa iako je bilo malo, ipak je svatko pomalo dobio.
Noć se već spustila. Idem još u Nafarganj, naše najjužnije selo. Stari putovi, stare drage uspomene. Na onom zaokretu moj je dragi katehista Sšššoši vidio tigra, od straha je sjeo u blato, a iz grma izletio — šakal!
Kroz duboko blato idem do male lađice koja će nas prebaciti na drugu stranu. Na dva mjesta sam si ranio nogu, pa valja bosonog. A ionako kroz ovo blato cipele ne idu. Stari lađar »Kalo-Gluhi« još je tu. Sinčić mu je sad velik. Radi na polju. No ove dvije zadnje godine poplave su sve uništile, pa je teško, ali valja junački naprijed.
Prenoćio sam u Anondovoj kolibi. Prošle nedjelje umro mu je otac, naš dobri Đogen. On je bio prvi kršćanin koji je došao u ove krajeve. Imat ću za njega misu. Sjedili smo do u kasnu noć. Redale se krunica, pjesme i »razgovor ugodni« o starim doživljajima. Uredili smo i za odgoj djece. Mala Haši (Patkica) zove se sada Pušpo-Cvijetak. Ide u peti razred. Poslat ćemo je u samostan u Basanti.
Noć je mirna. Za mene su pripravili nekoliko dasaka za krevet. Tu su, dakako, i krave, i koze, i koke, i patke, no svaka im čast: svi su se dobro vladali i nisu mi ostavili svoje buhe i buhice...
Južni vjetar iz džungle naskoro me uspavao. I kroz san sam obnavljao tolike drage i sretne uspomene davnih dana.
Vaš otac Ante
(Završavam u Basantiju 10. 3. 1972.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
Evo me opet u Bašantiju
Bio sam u gradu Kalkuti. Išao sam tamo prositi. Poplave su mnogo toga uništile: kolibe srušene, putovi i nasipi jednostavno nestali. Dobit ćemo oko 3.000 kvintala pšenice pa ćemo se prihvatiti posla da se sve završi prije tropskih kiša. Ljudi dobiju za rad po tri kilograma pšenice i nešto ulja.
Dobra majka Terezi ja dala je dosta hrane za dječicu. Pa i zapadnonjemačka agencija »ČASA« obećala mi je pomoć da počnem s prehranom školske djece, kao ono u Morapaju.
Po selima valja popraviti nekoliko kapelica. Neke su se sasvim srušile.
Počeli smo već s pripravom za prvu svetu pričest. Od travnja ćemo opet imati pobožnost »devet prvih petaka«. Srce Isusovo blagoslovit će sav naš rad.
Mene, dakako, silno tješi pomisao da ste vi uz nas svojim molitvama i žrtvama. Kako divna pisma primam od srdaca koja gore od ljubavi k Isusu i dušama! To mi je rekla i majka Terezija. Jedan bolesnik uzet je već 20 godina, tek jednom rukom može micati. Od ovozemaljskih užitaka priuštio bi sebi koju cigaretu. No i toga se on odriče za siromašnu djecu.
Mlada djevojka ne troši na kozmetiku dva mjeseca. A jedna starica svake večeri ide prati suđe u hotelu i zaradu šalje za bijednike.
Božji su to junaci i junakinje! Pa kako bismo onda mi šuštali uz takve pomoćnike, čega se imamo bojati?!
Hvala vam, braćo i sestre, hvala vam od svega srca! Ostanimo uvijek ujedinjeni u tom najdivnijem radu na privođenju ljudskih srdaca Srcu Božanskom!
U to ime želim obilje blagoslova od uskrsnulog Spasitelja i vama i svima vašima.
Nadam se da se nećete ljutiti što se svima nisam mogao posebno javiti. Da to nadoknadim, šaljem svima iskreni poziv da pohodite Bašanti i Sunderbanske džungle!
Odani Vam u Isusu
o. Ante
Tamo gdje palme cvatu, br. 59 — Uskrs 1972. — Glasnik Srca Isusova i Marijina, svibanj 1972
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
Nekoliko slika iz seoskog života
Sigurno vas zanimaju i običaji i način života ovdašnjih ljudi. Ovdje vam donosim nekoliko slika.
Kako ljudi ovdje grade kuće? Kao što sigurno znate, ovdje su kuće većinom građene od blata. Zid se pravi od blata oko pola metra, pa se onda ostavi oko tjedan dana da se dobro osuši, nakon toga se opet na to stavi jedan metar zida, i nakon mjesec dana zidovi su gotovi. Uzmu četiri do pet metara u duljinu, onda stave bambusov krov, a gore slamu. Nije to baš trajno traje oko tri godine, ali je najbolje u ovoj strašnoj vrućini.
Te su kolibe siromašne, no obično budu veoma čiste. Kod naših domorodaca Adibasa nailazimo na veliko siromaštvo. Kad kažem »domorodci«, onda želim reći da su to potomci prvih stanovnika ove zemlje. Bengalci nisu domoroci ove zemlje, oni su došli kasnije. Oni su arijskog porijekla, dok su pravi domorodci stanovali tu već prije, a imali su drugi jezik i druge običaje.
Tu u Bengaliji nailazimo na čestu idilu: ljudi love ribu. Tu svatko lovi ribu gdje god može. Love male ribe i od toga žive. Siromaštvo je prilično veliko, ali ljudi nisu lijeni, rade koliko god mogu. Ali kad nema monsunskih kiša, onda je malo ribe.
Žene su često zaposlene obradom lana. Time i nešto zarade, a prave i sebi odijela, konope i druge stvari.
Poznato vam je da se ovdje ljudi dijele na razne kaste. Jedna od najnižih kasta jesu »muči«, koji obrađuju kožu krava za pravljenje cipela i drugih stvari. Oni koji rade takav posao nisu priznati u društvenoj skali, ako bih tako mogao reći. Danas, međutim, u Indiji malo-pomalo te kaste izumiru, pa i vlasti neće da bude tih razdioba na takozvane nedirljive i druge.
Ti muči izrađuju i košare. Oni dolaze i k nama u Basanti te poučavaju naše ljude kako bi i oni lakše mogli nešto zaraditi i od toga živjeti.
U našem selu ljudi izrađuju košarice za lovljenje riba. Te košarice se stave u kanale i uz rijeke, unutra se stavi nešto puževa ili što drugo, i onda bar neka vrsta riba ulazi unutra. Težak je to posao. Treba ići daleko do kanala ili do zgodnijih mjesta na rijeci, jer u mnogim predjelima nema u blizini kanala, a ribe su im potrebne za svagdanju prehranu.
Posebna kasta izrađuje lonce. I brijači imaju svoju posebnu kastu. Oni koji peru rublje imaju svoju kastu. A to znači da su im se tim poslom bavili i pradjed i djed i otac, a da će se njim baviti i djeca i unučad i praunučad.
A kako izgleda ovdje kod nas na sajmu? Dođite u Bašanti u četvrtak, kad je tu tjedni sajam. Tu možete dobiti svega i svačega. Mnoge stvari dođu iz Kalkute, pa na taj dan dobijemo povrća i drugih stvari. Dakako, sada imamo tu i dućana, pa što se tiče prehrane, nije tako teško.
I u našim dućanima možete svašta kupiti. Uz krumpir prodaju se i razni slatkiši. Tu u Indiji kamo god čovjek ide, bilo na vlak bilo po kalkutskim ulicama, sa svih vas strana trgovci zovu: »Uzmi ovo, uzmi ono!« Imaš li u džepu nekoliko ana, možeš nešto kupiti za hranu i nećeš umrijeti od gladi.
Nije ovdje sve baš higijenski po našim standardima, ali ja mislim da u toj vrućini moraju uginuti svi mikrobi. Baš sam bio u jednome selu. Nema tamo nikakvih zdenaca, već moraju piti vodu iz običnih malih ribnjaka. Djeca su se baš kupala, majke su prale ne baš previše čista odijela. Onda su mi donijeli te vode da je pijem. Moraš je piti, jer druge nema. I velika nam je utjeha pomisao da u toj vodi ima dosta vitamina. To je prvorazredna koka-kola.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
Običaji povezani s crkvenim životom
Još nekoliko riječi o običajima povezanim s crkvenim životom.
Ovdje obično imamo krštenja zajedno. Bude ih više. Na Veliku subotu 1973. godine imali smo ih odjednom 20. Tada dođu majke, očevi, prijatelji i rođaci. Donose cvijeće, svijeće, ono bijelo odijelo koje svećenik stavlja na krštenika, i male sandalove štapiće. Nastojimo da im dan svetog krštenja bude velik dan u njihovu životu.
Po selima, gdje još nemamo kapelice, imamo svetu misu na otvorenu. Više puta nam je dopušteno da svetu misu služimo sjedeći, jer je to kod njih ovdje običaj. Oni sjednu oko svećenika, donose svoje darove, odgovaraju, pjevaju. To je zbilja pravi dijalog, zajednička žrtva, baš kao što je dragi Isus imao sa svojim apostolima na Veliki četvrtak.
Kod prikazanja tri djevojčice donose svoje darove za svetu misu. Dar je na mjedenom tanjuru. To su male svjećice, nešto cvijeća i plodova i štapići sandalova drva. One to donose do oltara i predaju svećeniku. A onda poslije pretvorbe, kad svećenik moli: »Po Kristu i s Kristom i u Kristu...«, one to pred oltarom podignu i naklonivši se posebnim načinom zavrte dva do tri puta, i onda opet stave na oltar.
A dok kod prikazanja prikazuju te darove, pjevaju pjesmu: »O Učitelju, ovaj Ti dar, ovo cvijeće donosimo kao dar svoga srca, kao žrtvu svoga srca. U toj žrtvi kruha i vina u Novom zavjetu Ti si nam dao svoj dar. Mi spominjemo kalvarijsku žrtvu. Dajemo Ti sve. Došli smo k Tebi da Ti s ljubavlju dademo ovaj dar.«
Eto tek nekoliko riječi o običajima ovdje u Bengaliji. Kako vidite, prilično se razlikuju od naših običaja. No kad se toliko već razlikuju običaji tih naših ljudi kršćana, onda se nemojmo začuditi što se ovdje i običaji hindusa još više razlikuju od naših kršćanskih običaja.
Želim vam ukratko opisati jedan običaj naših hindusa. Oni imaju u siječnju svake godine na Gangesu proslavu božice znanosti, koja se zove Sarasati. Najprije njezin kip nose u škole, i na to oni mnogo troše. To znači da ti ljudi u sebi nose čežnju da što više ugode Bogu. Na kraju proslave nose svoja božanstva svečano na rijeku Ganges. Tu ih uz pjevanje i glazbu stave na lađu, a onda ih s lađe spuste u vodu da po njoj plivaju i da napokon nestanu u rijeci. Ganges je sveta rijeka hindusa, pa, eto, u njoj završavaju i njihova božanstva.
Zar nas ovo ne potiče da molimo Gospodara žetve da tim dušama pošalje što više onih koji će im pokazivati pravi put prema živome Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu?! Da, molimo često: »Gospodine, neka dođe Kraljevstvo Tvoje!«
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
Naša djeca i mladež
Moram vam progovoriti nekoliko riječi o onim našima najdražima, a sigurno i vama najdražima, o djeci.
Kad dođem u selo, prva mi je stvar da pitam ima li koji bolesnik, a onda sjedni s djecom i čovjek zaboravi na sav umor. Blagoslovi njih i dobiješ natrag stostruki blagoslov.
Kad na svome putovanju ručam ili večeram ili doručkujem u kolibi kojeg od naših vjernika, obično katehista, često svoj obrok dijelim s djecom. Svi jedemo iz istog tanjura. Djeca jako vole da mi jedemo zajedno s njima.
A kad prolazim selom, mnogo puta nailazim na prizor gdje se mališi nalaze u svom carstvu, u igri koja ih uistinu usrećuje. Igraju se u blatu, gradeći od njega svoje male dječje kolibe. Djeca su po čitavu svijetu djeca. I zbilja je čovjeku drago promatrati ih tako.
Ima i takvih mališa koji se u vrućini veoma ugodno osjećaju kad se mogu namazati blatom. Pri tom se oni ne boje ni zmija ni drugih opasnosti. Za njih se brinu njihovi dragi Anđeli Čuvari.
Inače naši mali rado dolaze u školu i u crkvu. Oni su nam zbilja uzdanica, pa se molite da bi ih dragi Bog uzdržao na dobru putu i da bi se mogli jednom posvetiti radu za svoj narod i za svetu Crkvu.
No kao što su revni kad treba doći u školu, tako su isto revni i kad treba poći iz škole kući. Svi bi u jedan mah htjeli izletjeti na vrata, natječući se tko će prvi od njih kući pjevajući.
Da vam predstavim jednog od tih malih naših funcuta, malog Rađu! Ime mu je Rađa, a to u bengalskom znači »kralj«. Ako na svijetu ima funcuta, mislim da se s njime nitko u tome ne bi mogao mjeriti. Često dođe k meni prije škole i kaže mi: »Danas mi treba dati olovku!« Pitam ga: »Gdje ti je ona olovka što sam ti je dao jučer?«
»Izjeli su je bijeli mravi!« Ha, negdje ju je izgubio ...
Onda ti jednom dođe k meni poslije škole: »Vidiš, kako su moje hlače poderane, dobro bi bilo nešto drugo!« No ja mu velim: »Ne hlače, nego po hlačama bi tebi nešto trebalo dati!« Onda mali lopov pobjegne od mene. Inače mu majka dobro šije, pa sam joj dao jedne velike hlače što sam ih dobio iz Amerike, a ona je svome Rađi od toga sašila troje hlače. Rađa, naime, uvečer baci hlače bilo kamo, pa ih ujutro treba tražiti. Tako, eto, rezerva uvijek dobro dođe.
Mališ inače dobro uči, pa vam ga preporučujem u molitve da završi svoje nauke i da bude jednom od koristi i Crkvi i domovini.
Naši mališi rado dolaze na pouku iz katekizma. Tu pouku održavamo svake nedjelje, ali i u druge dane, osobito kad je priprava na prvu svetu pričest. Onda imamo tu pouku najprije po malim skupinama po selima, a sve to vode katehisti. Na kraju oko stotinu do stotinu pedeset djece dođe ovamo u Basanti, i tu imaju kod nas zadnju pouku.
Djevojčice idu u školu časnih sestara. Sestre se brinu i za to da tu djecu lijepo i pristojno obuku.
Čast dragim časnim sestrama i kod nas, i kod vas, i po čitavom svijetu! Samo dragi Isus zna koliko dobra one čine. Ja to mogu vidjeti i sam iz pisama što ih dobivam iz raznih samostana i škola. Zbilja, mi im na ovome svijetu nikad nećemo moći dosta izreći svoju zahvalnost.
Tu u Basantiju imamo i sestre belgijske družbe sv. Križa, a među njima je i naša Hrvatica sestra Silvina Mužić. Ona je tu u Bašantiju bila već prije; zatim je radila u Rančijskoj misiji, a sad se, eto, opet vratila k nama.
Već sam prije nekoliko puta pisao kako dragi Bog blagoslivlja našu župu. Imamo sada već 23 časne sestre iz ove župe. A ove 1973. godine opet će pet do šest djevojaka stupiti u razne novicijate.
Kad već govorim o sestrinskim zvanjima, hvala dragom Bogu, imamo zvanja i među mladićima. U tome nam pomaže briga za ministrante. A imamo ih priličan broj. Pa kad spominjem naše ministrante, mislim i na mnoge drage ministrante po čitavoj domovini koji mi tako revno pišu, kao oni iz župe sv. Petra u Zagrebu, onda oni iz obje župe u Vinkovcima, dragi ministranti iz Metkovića, iz Splita, iz Korčule, iz Pule, sa svih strana.
Ja se sjećam iz svoga djetinjstva kako mi je bilo drago posluživati kod svete mise našem dragom metkovskom župniku pokojnom fra Leonardu, fra Jozi Mišiću i drugima.
Sada ovdje imamo četiri bogoslova u bogosloviji, jednog svećenika, jedan je mladić u novicijatu Družbe Isusove, a pet ih je stupilo u red »Misionara Ljubavi«. Majka Terezija ima svoj red za ženske, a brat Andrew je osnovao kod nje mušku granu toga reda.
Kad već govorim o svećeničkim, redovničkim muškim i ženskim zvanjima, pravo je da progovorim riječ-dvije i o našoj dragoj basantskoj crkvici svete Male Terezije. Vi ste je sagradili svojom ljubavlju i svojim darovima. To je bilo naše prvo veliko djelo. Otac Josip Vizjak i ja skupljali smo 1939. godine po čitavom svijetu sredstva za gradnju te crkve. Pomogla nam je i sestra same svete Male Terezije, Paulina, koja je tada još živjela.
Osim te crkve sagradili smo 1958. godine u selu Gosabi crkvicu Gospi Fatimskoj. Ona je građena dalmatinskim cementom. To je naše marijansko proštenište.
Uz crkvu sagradili smo i bolnicu u Bašantiju. Da je samo vidite! Mogla bi stajati i u kojem velegradu, čak i u Metkoviću. Sagrađena je dobrotom jednog našeg prijatelja, koji je na spomen svoje pokojne majke dao u ono doba oko 80.000 rupija, što u današnjem novcu kod vas iznosi oko 200.000 novih dinara.
Završavajući ovih nekoliko crtica iz našeg misijskog života šaljem vam svima pozdrave iz naše drage Bengalije. Dok promatramo ova rižina polja, zrela za žetvu, molimo Gospodina: »Dođi Kraljevstvo Tvoje!« Neka to bude naša svagdanja molitva, svagdanja molitva naših žrtava i večernja molitva dok sunce zalazi nad Gangesom: »Dođi Kraljevstvo Tvoje!«
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
Ovdje ima na pretek posla
Bašanti, 16. travnja 1972.
Nema druge valja sjesti i početi odgovarati na pisma. Inače ode moj lipi metkovski obraz. Da vam reknem iskreno, kušao nekoliko puta sjesti, no nakon mjesec dana u Bašantiju vidim da je to luksus na koji ću morati čekati još nekoliko mjeseci. Pa da stvari budu još lakše: tu su bila četiri svećenika, dvojica su od oboljela i otišla. Kad sam ja došao amo, bili smo dvojica. No i taj je pomoćnik prilično slaba zdravlja, pa je premješten u Kalkutu prije polaska na odmor u domovinu. I tako ostade Ante sam, Ante i njegov Anđeo Čuvar. No sve se bojim da je i Ante malo »ostario«. Zadnji puta u deset dana propješačih sva sela pa je mnogo puta trebalo sjesti i odmoriti se. A prije deset godina ja i moj dragi Anđeo čuvar »letali« smo okolo... I po mojim računima posla je mrvičak previše, pa sam uistinu umoran.
Jučer sam se vratio iz udaljenog sela Piprekhali. Ustao sam u sata poslije ponoći i pješice po nasipima i kroz blato i lađom ide prema cilju. Kad sam oko 8 sati stigao u Basanti, koljena su klecala.
Danas je opet nedjelja. Prvu misu imam tu, drugu u selu Bhototghoru, u dva sata po pravoj vatri ovdje sada vlada strašna vrućina natrag hajde u Basanti, gdje sam imao misu u četiri sata. I, evo, sada predvečer tipkaj ovo pismo. Navečer opet polazim put Gosabe, odanle pješke u Šobnomoškar za misu u ponedjeljak e ujutro, gdje ću imati i blagoslov ženidbe. Onda opet natrag do velike rijeke, prijeđi i preskoči, zatim dva do tri sata pješačenja do Sođnatole za misu u podne.
Kako vidite, nema vremena da čovjek misli na umor i groznicu. I ta me sreća pohodila nekoliko puta u ovo zadnje vrijeme, no na »mladu pa zaraslo«, te se sada opet prilično dobro osjećam.
Što se tiče pisama, nemoguće je na sva odgovarati pojedinačno, pa ću ovih dana sastaviti nekoliko zajedničkih pisama. Želio sam to već prije učiniti, ali nisam mogao. Na stolu leži oko 200 pisama dobročinitelja...
Ljudi mi pišu da rado čitaju one male doživljaje opisane u knjizi što je izašla. Osobito mlađi. Daj, Bože, i po koje zvanje, i nova zvanja, i utvrđena stara...
Iz nekoliko novicijata javili su mi da te crtice sada čitaju u blagovaonici, pa da ih pomisao na misije učvršćuje u zvanju. To je svakako veoma poželjan plod knjige ...
Dobili smo ovdje vijest iz Poone o smrti našeg dobrog oca Stipice Gaka. Bili smo zajedno u novicijatu. Sveta duša! Poona je na drugoj strani Indije, pa se tu nikako nismo vidjeli. Pišu iz Poone kako je on tamo krasno radio, i da će im biti veoma teško naći drugog čovjeka da preuzme sve te dužnosti koje je on obavljao. Blagoslovi nas, dobri oče Stipica, iz lijepog neba!
Sad ovdje imamo mnogo posla. Treba se žuriti s poukom djece i odraslih, jer nam slijedeći mjesec dolazi nadbiskup.
Čujem da mi neki dobročinitelji pokušaše direktno poslati darove, ali ja nisam ništa primio. Nanjuše »dobri« ljudi i posude. Stoga tko želi nešto poslati za bengalske misije, neka sve šalje preko isusovaca u Zagrebu. To je najsigurnije.
Puno, puno pozdrava svima i svakome posebno!
Vaš otac Ante
(Poslano za Glasnik Srca Isusova i Marijina, lipanj 1972.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
Uz veliki napor od sela do sela
Basanti, 28. svibnja 1972.
Ne znam uistinu gdje bih počeo i kako bih počeo... Mislio sam da pa ću s odgovorima na pisma i s vijestima iz Basantija zakasniti za koji dan, no sada vidim da ti dani postaju — mjeseci! Pa čak je i sveti Ante pred vratima, a s njime kišno doba i s kišom teški dani Kpohađanja sela kroz vodu i blato. Pa, eto, opet se valja javiti malim zajedničkim pismom. I ja sam siguran da se nitko neće ljutiti, pa i nema se smisla ljutiti na nas Dalmatince — Mate osta Mate!
Kako vam javih zadnji puta, ostao sam bio sam samcat u Basantiju, pa je posla i po mome računu bilo »mrvičak« previše. A i vrućina je ove godine pritisla. Mnoge dane bilo je između 40 i 45 stupnjeva u hladu. U nekim predjelima digla se temperatura i i do 49 stupnjeva. Mnogo je ljudi umrlo od sunčanice. I uz to strašna je suša pritisla. U mnogim selima nema vode da se opereš, a o
i pitkoj vodi da i ne govorim. Kad sam ono stigao u Birajnogor u tri
sata popodne — sasvim izgoren i iscrpljen od vrućine — zamolih za čašu vode. Donijeli su mi odmah. Rekoh im da ja neću čaj a nego vode. Reče mi katehista Šontoš: »Oče, to je naša pitka voda. Još je samo jedan ribnjak u selu u kojem ima oko dva metra vode, i odanle svi nosimo vodu!« Prekrstih se, zažmirih, progutah — i ostadoh živ, i izgleda mi — jači... Po svoj prilici je bilo dosta vitamina i malih račića u vodi... No glava se vrtjela. Bio sam na suncu od deset sati ujutro po onoj najgoroj vrućini. Radio je javio da su toga dana bila 43 stupnja u hladu. I mora da me je malo uhvatila sunčanica, a izgleda i kolera! Kao da goriš. Niti možeš sjediti, niti spavati. Bio sam uistinu slab. Slijedećeg jutra, držeći se oltara, rekao sam svetu misu. Onda je dobra sestra Alfonza donijela nekoliko lijekova, »službeno« mi naredila potpun odmor, i ja se, linčina, odmarao sve do večeri. I kako sam ja uvijek sretne ruke: na mladu i zaraslo, i sutradan ja opet krenuo na putovanje.
Nego da vam koju reknem o tom prvom putovanju. Punih deset dana bio sam po selima. I dobro sam se napješačio. Moram priznati: nije bilo lako, no bilo je toliko sreće pohoditi sva ta draga moja sela, sresti se sa starim prijateljima, i živima u njihovim kolibama, i mrtvima na malim seoskim grobljima. Na ranigorskom groblju uz Kultolski kanal leži ona Božja mučenica, gubavica Me- lina. Koliko li se puta ona uz to malo groblje s velikom mukom dovukla do kapelice da primi Isusa! I sada je Isus nju primio, i Isus i draga Gospa, koju je ona toliko ljubila. Melino, sjeti se sviju nas u lijepom nebu!
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
I dok završavamo ovu devetnicu ovdje smo u Indiji, Marija Poliju, Marijinom selu kako ga je nazvao sam otac Ante Gabrić. Na današnji dan prije 110 godina zakucalo je srce maloga Ante, srce koje je gorilo i dogorjelo za Krista. Zajedno sa župljanima njegovih misijskih postaja, svećenicima ali i sa svima vama koje smo donijeli u našim srcima proslavit ćemo ovaj veliki dan. Dan kada se rodio jedan od najvećih hrvatskih misionara, Apostol i svetac Sunderbana, najsjajnija zvijezda Bengalije i neopjevani heroj Indije kako ga nazvaše ljudi Indije.
Hvala svima koji ste se ponovno uključili u ovu veliku devetnicu kako bi svi zajedno uzdigli oca Gabrića na čast oltara i oživjeli njegove misije. Neka nas njegova pisma i dalje potiču na svetost, neka nas uče strpljivošću, poniznosti i žrtvi da sve možemo podnijeti ako smo Kristovi. I kako sam otac Ante kaže:
Ako smo mi pošteni i čisti i Bogu dragi, ne bojmo se oluja, ne bojmo se ničega!
Pa, eto, to želim i svima vama da lađica vašeg života bude takva, da svi zajedno sigurno stignemo na drugu obalu, sretno na obalu vječnosti.
Hvala vam, braćo i sestre, hvala vam od svega srca! Ostanimo uvijek ujedinjeni u tom najdivnijem radu na privođenju ljudskih srdaca Srcu Božanskom!
Vaš otac Ante
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. ožujka.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
