Uvod
Travanjska devetnica za proglašenjem blaženim sluge Božjega oca Ante Gabrića je sva u uskrsnom vremenu, a to znači vremenu radosti i optimizma. Jedna od najvažnijih dimenzija života i duhovnosti oca Ante Gabrića bila je radost, a optimizam je bio raspoznajni znak njegova života od samog početka u Metkoviću, pa do zadnjeg daha u Maria Polliu. Svi oni koji su pisali o njemu isticali radost i optimizam koji su jednostavno zračili iz njega.
Radost i optimizam su također znakovi kršćanina vjernika koji temelji svoj vjernički život na Uskrsnulom Spasitelju. To su bile i poruke oca Ante koji je najprije sam svjedočio za tu radost i optimizam i druge poticao na to. Te njegove značajke nisu dolazile iz nekog površnog raspoloženja koje se raspline i nestane vrlo brzo. Nisu bile poput „bengalske slame“ koja plane i brzo se ugasi. One su dolazile iz dubine njegova bića koje je bilo prožeto svjedočenjem za Uskrsnulog Gospodina i ostvarivale se u služenju tom istom Uskrsnulom Gospodinu u siromaštvu kakvo se rijetko susreće.
U njegovim molitvama koje je molio i zapisivao u uskrsnom vremenu uočavamo kako piše o svjetlu koje već s Kalvarije počinje svijetliti i obasjavati svijet; o tome kako uskrsna zvona veselo zvone „obznanjujući radost novog života, slavu pobjede, svjetlije dana budućnosti“, kako sam piše o „Uskrsnim zvonima“.
Uskrsnuli Gospodin traži od nas da budemo tješitelji. Ustvari, On sam najprije ostvaruje službu tješenja „offitium consolandi“. U svojim ukazanjima Uskrsnuli Gospodin je tješio i hrabrio sve one kojima se ukazivao. Jesu li to bila zaplakana Marija Magdalena, jesu li to bile zabrinute i tužne žene koje su išle na njegov grob, jesu li to bili ona dvojica razočaranih dezertera, njegovih učenika, koji su na putu u Emaus, jesu li to bili prestrašeni učenici koji su se zaključali u dvorani Posljednje večere, je li to bio nevjerni Toma, svima je donosi utjehu i mir koji su im u tim trenutcima bili najpotrebniji.
Otac Ante je na poseban način usvojio tu službu tješitelja. Je li to bio hinduist, musliman, budist, koje je susretao na svojim putovima, je li to bio kršćanin, katolik, svejedno, svima je pristupao kao tješitelj i tako činio ono što je njegov Učitelj, Uskrsli Gospodin, činio i tražio od svojih učenika da isto čine. Nije ljude tješio samo riječima koje su potrebne kad želimo utješiti nekoga, nego je to ostvarivao u konkretnom životu pomažući ljudima da kvalitetnije žive. Uvijek je bio uz njih, slušao njihove svakodnevne tužaljke, tješio ih i hrabrio na njihovim životnim putovima.
Doista ova „služba tješenja“ zadaća je svakog kršćanina. I stoga naša utjeha ne može biti ni umjetna ni površna, jer se temelji na Uskrsnulom Gospodinu.
Priliči također da gorljivo molimo Gospodina da nas pouči na koji ćemo način donijeti utjehu drugima, jer to je zadaća koju mu dugujemo ako doista vjerujemo u njega.
Budući da današnji čovjek osjeća veliku potrebu za utjehom, mi ne smijemo biti ni stidljivi, ni umjetni u svojoj vjeri, nego moramo imati hrabrosti i sposobnosti izraziti se i djelovati na temelju tajne uskrsnuća. Na taj ćemo način doista biti učenici Uskrsnulog Gospodina, a to znači ljudi koji su poslani u ovaj svijet s porukom nade. Sv. Majka Terezija, suradnica oca Ante, je rekla: “Nikada nemojte dopustiti da vam srce bude ispunjeno žalošću te zbog toga zaboravite radost uskrslog Gospodina!”
Neka nam u uskrsnoj radosti prolazi ova devetnica u mjesecu travnju.
Vicepostulator kauze sluge Božjega oca Ante Gabrića pater Mirko Nikolić
Zaklada otac Ante Gabrić
1. DAN
POČINJE GRADNJA CRKVE SVETE MALE TEREZIJE
Došao sam pred nekoliko dana u Bošonti. Našao sam samoga oca Joška Vizjaka, budući da je otac Koster otišao u Satkiru da zamijeni oca Mesarića, koji će naskoro po službenom poslu u Rim. Ovdje je rada mnogo, ljudi malo, pa se osjeća umor. Osim velike škole s preko 100 djece, bengalske djece, valja se brinuti za katehističku školu, za Četiri kongregacije, za rižinu banku, za zajedničku kuhinju, za radove u vrtu, po selu i čitavom distriktu.
No sada je najvažnija stvar: gradnja crkve svete Male Terezije. Zemljište je donekle pripravljeno i nasuto. To je važan posao, jer smo jedino tako sigurni da ćemo biti na suhu za vrijeme kiša.Najprije će trebati kopati temelje. To je izvanredno teška stvar u Bengalij, osobito u Bošontiju. Mi živimo na otoku, koji je nastao iz mulja rijeke Gangesa. Možete kopati 200 i 300 metara, uvijek je ista stvar: crni mulj, voda, blato, debla starodrevnih drveća...
Lako ćete razumjeti kako je teško zidati velike zgrade u ovom kraju. I temelji i zidovi morat će biti povezani željeznim prečkama. Nismo mislili da ćemo na toj stvari toliko potrošiti. Cijena željeza je zbog rata poskočila, stajat će nas preko stotinu tisuća dinara.
Preuzvišeni nadbiskup silno želi da se crkva završi slijedeće godine. On bi želio u njoj proslaviti desetu godišnjicu osnutka naše postaje i petnaestu godišnjicu Terezijine kanonizacije. Njegova je želja i naša želja, a sigurno i želja svih naših dobročinitelja i prijatelja. Mi ga moramo pomoći da se djelo uistinu sretno i što prije dovrši.
Početkom srpnja poslali smo list rođenoj sestri Male Svetice, časnoj majci Agnezi. U svijetu se ona zvala Paulina. Preporučili smo i njoj gradnju crkve i zamolili je da svojoj svetoj sestrici spomene kako nas sad ne smije zapustiti. Dakako, da smo joj na osobit način preporučili sve vas, koji ste nam molitvom i doprinosom pripomogli.
Baš dok ovo pišem držim u ruci odgovor iz Lisieuxa, odgovor i milodar, što ga Paulina šalje za crkvu svoje male sestrice. Moli se za sve naše dobročinitelje i šalje nam nešto spomen-sličica. Vjerujte da smo na ovo pismo ponosni i da nam je dalo puno odvažnosti da nastavimo započeto djelo.
Molimo se, braćo... Gradnja crkve je od neprocjenjive i nedokučive važnosti za daljini razvitak Bošontija. Dogodine mora biti gotova. Mi ćemo učiniti svoje, pomozite nas u tome i vi, pa će Mala Svetica biti zadovoljna. A ruža će već biti... Za to se ne bojmo!
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 1. ( prvi broj lista i pismo za list - ovaj će mali listić, kojemu smo dali ime »Tamo gdje palme cvatu«, izlaziti četiri ili pet puta godišnje. Pretplata godišnje, mjesečno i dnevno: molitve i dobra djela za misije ...)
Bošonti, 2. prosinca 1939.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Oc
2. DAN
CRKVA SE GRADI
Hvala, stotinu puta hvala Maloj Svetici! Čula je naše molbe, uslišala nas je njezina se crkva u Bošontiju gradi.
Hvala također našim plemenitim dobročiniteljima, koji su se odazvali prošnjama i koji su iz ljubavi prema Malom Cvijetu pripomogli da smo mogli započeti ovo djelo.
Svima od srca hvala! U ovakvim prilikama nedostaju riječi. Pa stoga je najbolje da vam zahvalimo pred svetohraništem u našoj maloj misijskoj kapeli. Tamo je vaš i naš najveći prijatelj, koji zna da vam mi misionari želimo najbolje, pa će On to i dati, onaj Isus, za kojega vi toliko radite i žrtvujete se.
Eto s gradnjom se započelo. Odluka je pala nekako u osmini svetkovine Male Svetice. Ugovor je sklopljen i odmah se počeo dovoziti materijal.
Poznato vam je kako je teško zidati ovdje u Bošontiju. Sve, ama baš sve treba dovoziti iz udaljenih mjesta. Kod nas u Bošontiju posvuda je sol, pa ako se s takvim materijalom gradi, sve se pokvari.
Pred koji dan prispjelo je prvih pet urođeničkih lađa s 50.000 cigli, a onda još dvije lađe, u svakoj 8.000 komada.
Naši ih katolici istovaraju na Gangesu i prenose na gradilište. Upravo trče i viču od veselja. Počela se pripravljati i popravljati kola za prijevoz materijala od rijeke Gangesa do naše misijske postaje. Ovdje sve voze volovi, tzv. moševi. Strašno spora i bedasta stoka. Putovati u ovakvim kolima iz Indije u Metković, to je za mene najvjernija slika trajanja vječnosti. Pa da se prijevoz materijala ne protegne u vječnost, ljudi su sami vukli kola. Ta kola nazvali su »manušgari — ljudska kola«.
Prvi dan slomili su dvoja kola, jer su previše tovarili.
Kasnije su pomalo dolazile i druge stvari. I sve se brzo prenosilo s obale rijeke na gradilište.
Pomozimo makar i najmanjim prinosom da se ova prva crkva svete Terezije od Malog Isusa u Gangesovoj delti sretno privede kraju. Budimo uvjereni da će nam se Mala Svetica kraljevski odužiti. A mi ćemo misionari nastojati da molitvama i dnevnim žrtvama uzvratimo ljubav za ljubav.
Dobili smo ponovno pismo iz Lisieuxa i u njem nam časna majka Agneza, Terezijina sestra Paulina javlja da se i ona priključuje vojni molitve i obećava da će ona sa svoje strane na poseban način spomenuti Malom Cvijetu kako ne smije zaboraviti Bošontija, i osobito, kako ne smije zaboraviti onih koji pomažu i koji se mole za gradnju crkve u Bošontiju.
Ona ne može materijalno puno pomoći, ali svejedno je poslala 300 franaka i dosta sličica za naše drage dobročinitelje.
Možete si lako predstaviti koliko, nas je ovaj list razveselio. Eto, nismo sami. Terezijina »mala majka« je s nama. A to puno znači, jer će se ipak sveta Terezija dvaput predomisliti prije nego što odbije prošnje one koju je za života toliko voljela.
Eto, sada je veliko djelo započeto. Naravno, mi imamo jedva što uza se. No ipak nešto imamo, i to nam daje snage da započeto djelo nastavimo. Imamo neograničeno pouzdanje u Malu Sveticu i sigurni smo da imamo i srca svih naših dragih dobročinitelja, koja kucaju za Bošonti.
Sestre i braćo, štovatelji Male Svetice, pokažimo da ljubimo svetu Tereziju! Mi ćemo ovih dana ponovo pisati »maloj majci« u Lisieux i reći ćemo joj da hrvatski narod uistinu štuje i ljubi njezinu svetu sestru.
Sigurni smo da mirne duše možemo poslati ovu izjavu, jer ćete je vi djelima potvrditi.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
3. DAN
FILIP — SAKRISTAN
Moram vam svakako reći koju riječ o našem pokojnom Filipu, dugogodišnjem sakristanu u Bošontiju. Filip je bio priprost, skroman i radin. Kad sam došao u Bošonti, on je već obnašao svoju časnu službu. Kako sam se ja morao brinuti za crkvu, dakako da smo odmah postali veliki prijatelji. On nije znao čitati, pa je stoga koncem godine došao k meni s novim »Directorium Missae«, knjižicom u kojoj je naznačeno koja je sveta misa, koja je boja misnog ruha na pojedine dane u godini. Za misal se Filip nije morao brinuti, jer je to preteško, no on je trebao ujutro rano pripraviti misno odijelo. No kako ćeš pogoditi koju boju moraš dati? Latinske oznake: »Rub., Viol.« itd. za njega su kao kineska slova. Zato sam mu ja označio dotičnom bojom kod svakog dana, koje odijelo mora pripraviti, pa je bio veoma zadovoljan. Ali kako je bio ponešto slaba vida, dogodilo se više puta da bi preskočio nekoliko dana, pa stavio krivo odijelo.
Kod kićenja crkve slijedio je dakako svoj poseban ukus. Da postoji nešto kao simetrija, nije ni u snu mislio. Njega nije ni najmanje smetalo, iako su na jednoj strani oltara bile četiri svijeće, a na drugoj samo tri, ili na strani evanđelja osam vaza cvijeća, dok je na strani poslanice bilo samo pet. Ali najveća je muka bila s krpama. Bengalac voli crvenu boju nad sve ostale. Bez nje ne može i ne smije biti nijedna svečanost. U ormaru smo imali svu silu raznih crvenih krpa, koje su izlazile na svjetlo na velike blagdane. No Filip je volio velike kontraste. On bi na jednu stranu stavio veliku crvenu krpu, a s druge pak strane nekakvu blijedo-zelenkastu.
»A re, Filip, šeta bhalo lage na! — To, Filipe, nekako ne izgleda dobro!«
»Kenona? Zašto?« začuđeno će Filip. »Vidiš, oče, ako staviš s obje strane crvenu krpu, previše je jednolično, i onda tko zna, hoće li ljudi na to gledati.
A ovako će svatko gledati na onu stranu gdje je crvena krpa ...«
Još je jednu stvar volio naš dobri Filip: razne slavonske ručnike s crvenim i ostalim uresima. Posvud bi ih povješao i nikad im se nije mogao dosta nadiviti.
Dakle, kako vidite, i te su stvari veoma dobro došle u Bošontiju!
Jednu je veliku želju imao Filip, da vidi novu crkvu svete Male Terezije, no Gospodin je svog vjernog sakristana pozvao prije tog velikog događaja, pa je on sigurno iz neba pratio obrede posvete nove crkve.
Sakristan Filip ostat će u dragoj uspomeni svih Bošonćana.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
4. DAN
ŠTO JE NOVO U BOŠONTIJU?
Što je novo kod nas na muljevitim obalama Gangesa i kako nam je ovdje? O krokodilima nema posebnih novosti. Baš sada se izvlače iz svojih blatnih rupa, kamo su se zakopali u zimsko doba. Nježne su kože, pa se boje da će dobiti otekline i »kobasice« na svojim debelim nožicama!
No drugih je novosti puno, i to radosnih i žalosnih, utješnih i punih zebnje i straha. Veseli smo i zadovoljni, ali također i trpimo, no u Isusovu društvu, pred Svetohraništem, pa On sve zaslađuje blaži i potkrepljuje.'Velika nam je utjeha gradnja crkve Male Svetice. Za svaku je župu to velik događaj, no za Bošonti na poseban način. Vi dobro znate koliko smo mi na nju čekali i koliko je njezin manjak utjecao na dosta slabo obraćenje pogana. Čudili su se kakova je to vjera, koja si ne može sagraditi ni crkve.
Sada nam se napokon najveća želja ostvaruje. Zidovi se dižu, željezni materijal prispijeva. Svi su nam govorili da nećemo uspjeti, no mi smo išli naprijed. Znali smo da je Mala Zaštitnica uz nas i da ste svi vi za gradnju crkve. I to nam je bilo dosta.
Teškoća ima. Na sve strane, ako hoćete. Izgleda kao da sveta Terezija najprije spušta trnje i suhe grane ruža. Hoće da nas malo »uplaši« i potakne na veće pouzdanje i na vruću molitvu. A pouzdanja nam treba. Jer, nemojte misliti da je sve završeno s gradnjom temelja. Pa i kad jednom crkva bude pod krovom, puno toga ostaje.
Već sam javio kako su cijene zbog rata poskočile. No također moraju poskočiti naša revnost i ljubav, kako bi se sav materijal mogao nabaviti. Nekoliko puta je izgledalo da će sve skupa zapeti. Toranj je već bio prekrižen s plana, a mnogo toga suženo i skraćeno. Bio sam tako žalostan, kao da su i mene Skratili za pola metra ... A kad sam čuo da ni toranj neće graditi, onda sam rekao svetoj Tereziji: »Nek gre spat!« U Lisieuxu si je sagradila tako lijepu baziliku, a ovdje u Bošontiju ni toranj od cigle. Onda je Mala Svetica razumjela da tako neće ići, pa je preuzvišenom nadbiskupu nadahnula dobru misao, te je opet pristao na prijašnju osnovu. On sve veli da milodari neće doći, a ja ga uvjeravam da hoće i milodari, i molitve, i žrtve, pa da će čak i radnici doći iz Zagreba, Sarajeva, Mostara, Splita ...
Čitava vojska malih misionara i misionarki noseći na svojim glavama cigle i crjepove... Rekao sam mu da ću svim dobročiniteljima i prijateljima pisati za Uskrs neka živo porade na tu nakanu. Svi bez razlike. A ako se slučajno kome misijski žar ohladio ili prehladio, da ću takvima poslati u slijedećem listu dva krokodila i brkove od tigra da probude uspavani misijski žar. A i Maloj Svetici ću spomenuti da svojim štovateljima i štovateljicama onako potiho šapne u uho, kako se bez njihove pomoći neće moći završiti njezina »katedrala« u Bošontiju.
To bi bila radosnija vijest. Ali ima i žalosnih….nastavak
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
5. DAN
ŠTO JE NOVO U BOŠONTIJU?
Bijeda nas naroda tišti i boli. Žetva je završena pred koju nedjelju dana, a već sada dolaze i mole za pomoć. Okrutni zemindari sve su im oteli, mnogima do zadnjeg zrna riže. Bez naše pomoći stradat će ljudi i njihove obitelji. Vjerujte da čovjeku više puta srce puca od boli, kad ih vidi pred sobom onako bijedne!
Birađ Mondol došao iz Ranigora i veli da mu je sve oteto. Radio je čitavu godinu kao kakva životinja, a sada nema čime prehraniti svoju obitelj. Šurdu Mondola zadesila ista sudbina. Mora se čak seliti sa zemljišta. Sin mu je u našoj školi, djevojčice u samostanu časnih sestara.
I tako bih mogao naredati čitavu vojsku. Morali biste samo jednom doći u sobu oca Joška Vizjaka, da čujete malo o bošontskoj sirotinji. On ih brani i neumorno obilazi po obližnjim selima, prijeti se bogatašima, pa je puno toga već postigao. Zbog toga ga ljudi toliko i vole. On im podiže kuće, popravlja putove, pomaže u svim neprilikama. Koliko mi je puta govorio o svojim planovima za pomaganje sirotinje. Nastoji svakome dati nešto zemljišta, koje će taj čovjek moći nazivati svojim i s kojega ga zemindar neće moći otpuštati po miloj volji. No za to bi mu trebalo pomoći, a baš je sada ima manje nego ikada ...
Molite se za nas, molite za naše sirotane, molite za našu dječicu u školi! Roditelji su ih nama dali da se mi za njih brinemo. Iz ljubavi prema svojoj djeci, pomozite nam da ovu našu djecu možemo ove godine odjenuti, prehraniti i odgojiti!
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
6. DAN
BOŠONTI JAVLJA
Crkva se diže!
Zadnji put sam javio da se gradi. Danas je naslov utješniji, a slijedeći put će biti: Crkva se dovršuje!
Dok ovo pišem, zidovi su iznad prozora. Glavni ulaz je napola završen, također svetište i sakristija. Kad će početi raditi sa željezom, ne znam, ali mislim da će naskoro. Po ugovoru crkva se mora završiti u svibnju, no izgleda da će biti malo zakašnjenja, jer je baš u zadnji čas dodan i toranj, koji je zbog nestašice sredstava već bio prekrižen s plana. Preuzvišeni kalkutski nadbiskup nije nikako mogao preuzeti na sebe trošak zidanja tornja, pa je rekao da se međutim ispusti. No mi smo ga uvjerili da će nas dobročinitelji sigurno pomoći, pa je konačno pristao. Po svoj prilici mu je Mala Svetica udahnula tu misao. Jer, ipak, gleda i ona da joj »katedralka« u Bošontiju bude lijepa. A katedralka bez zvonika zvuči malo čudno.
Koju riječ o razmjerima crkve i glavnim troškovima. Duljina je 46 metara, širina 20 metara predjela pred svetištem s pokrajnim oltarima, a 15 metara glavne lađe. Zvonik je 4X4 metra, a visina 22 metra. Visina crkve je 9 metara. A troškovi? Malo su veći, nego što smo mislili. Poglavito zbog rata. Cijene su svemu poskočile. Sam željezni materijal izašao je na 100.000 dinara. Inače će crkva stajati oko 475.000 dinara. Veoma mnogo, no mi pred brojevima ne posustajemo. Znamo, naime, da je ljubav prema Maloj Svetici kudikamo veća. Eto, kroz zadnjih 6 mjeseci skupilo se skoro četvrtinu potrebne svote. Nastavi li se ovakvom revnošću, nadamo se da će do svetkovine Malog Cvijeta dug biti podmiren. Znamo da su prilike u Europi vrlo teške, no ako se cijela domovina odazove pozivu svojih sinova iz daleke Bengalije, sigurni smo da ćemo mirne duše i rasterećenih leđa moći zapjevati pjesmu zahvalnicu u novoj crkvi naše male zaštitnice. Pjesmu zahvalnicu njoj, no ne za nju, već za vas, koji ste nas molitvama, žrtvama i doprinosima pripomogli u ovim najtežim trenutcima i koji ste nam dali toliko odvažnosti, te smo uza sve protivštine započeli ovo veliko djelo.
Želiš li da i Tvoje ime bude zapisano u katedralki Male Svetice u Bošontiju? Pomozi nas u gradnji i pošalji što prije svoje ime! Ne zaboravi na duhovnu pripomoć, na molitve i žrtvice!
Ispunjaj Zlatne listiće! Jer, za novu crkvu treba se mnogo moliti, da bi ona uistinu mogla postati središte žara i ljubavi prema dragom Spasitelju, visoki svjetionik, s kojega će sveta Terezija prosipati svjetlo svetog Evanđelja kroz Sunderbanske džungle i s kojega će ujedno sipati kišu milosnih ruža na sve one koji su pripomogli da se njezina »katedralka« može dovršiti.
Vaša imena, uklesana na zidovima crkve i uzidana u glavni oltar, sjećat će se onih koje će na poseban način uzeti pod svoju moćnu zaštitu.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
7. DAN
NA GANGESU
Bilo je to na sam Uskrs popodne. Svečani je blagoslov bio završen, pa sam upravo išao u sobu da dovršim neka pisma i članke, koji su već dane i dane čekali na stolu. Pred kućom me zaustavi Babu Chaterjee, nadglednik radova na novoj crkvi.
»Oče, jednom je lađaru na Gangesu vrlo pozlilo, molim vas, dođite brzo!«
Čim sam čuo da stalno baca i da ima grčeve, poslao sam hykol, najuspješniji lijek u takvim slučajevima. A nekako sam sumnjao da bi lako mogla biti posrijedi i kolera. Iza nekog vremena dođe nadglednik i reče da čovjek više ne baca, ali da ima silne bolove u želucu. Otišao sam časnoj sestri Silvini, da je upitam za savjet.
Kad su ostali lađari čuli da će doći »majka« Silvina, odvezaše jedan poveći čamac i uputiše se prema našem misijskom pristaništu. No, voda je bila tako niska tog dana, da je razmak između lađe i pristaništa bio kojih 15 metara. Da se časna sestra Silvina ne treba mučiti preko blata, oni su iskočili iz lađe i vukli je po blatu tako dugo, dok su s nje mogli postaviti jednu dasku kao most k našem pristaništu. Divio sam se njihovoj ljubavi k bolesnom im bratu i uslužnosti prema onima koji im nose pomoć i utjehu. Lađica je bila teška, pa su upadali u blato, no ni najmanje se nisu na to obazirali.
Bolesnik, mladić od kojih dvadesetak godina, ležao je na gunju. Mala svjetiljka, obješena o bambus, jedva je žmirkala, dok se dim širio čitavom unutrašnjošću lađe.
Časna sestra Silvina ispita bolesnika upravo majčinskom nježnošću i ljubavlju, kako mu je, gdje osjeća boli, kad ga je počelo stezati u zglobovima. Mladić nekako zabezeknut gleda. No, kad mu sestra reče da se ne treba ničega bojati i da će sve biti dobro, nasmija se i opisa sestri svoju bolest. Ona je prema pričanju nadglednika raspoznala bolest, pa je već donijela pravi lijek i rastumačila kako ga moraju upotrebljavati za vrijeme noći.
Mladiću preporuči neka se moli Spasitelju, jer da će mu on pomoći. Bilo je to prvi put da su ti lađari, koji cijeli život provode na Gangesu, čuli za Spasitelja i vidjeli kako taj Spasitelj uistinu pomaže i ulijeva toliku ljubav prema bližnjemu. S iskrenom zahvalnošću sklopiše ruke prinijevši ih na čelo i zahvališe se časnoj sestri na dobroti i uslužnosti.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
8. DAN
MAJKA MU JE UMRLA
Došao je iz Sođnatole. Majku su mu prije podne zakopali, a poslije podine bio je primljen u našu školu. Na njemu tek tanke hlačice i poderana košuljica. Bio je ponešto žalostan, ali sam vidio da poradi nježne dobi ne shvaća pravo što je izgubio smrću svoje majke.
Dao sam mu novu plavu košuljicu i s njime sam otišao u kapelicu, da se pomolim za dobročinitelje, koji su darovali to odijelce, a i da se pomolim za pokoj duše njegove mame. Mali je onda zaplakao i zamolio me da ga odvedem u školu časnih sestara, gdje se nalazila njegova sestrica. Na putu me pitao za mnoge stvari: odakle sam, hoću li ću na njega paziti, hoću li ću mu dati jesti, i na koncu onako iskreno djetinje: »A imaš li ti majku, i je li ti dobra?« Ganulo me to pitanje malog siročeta, pa sam mu odgovorio:
»Ja još imam majku i jako je dobra. Tako dobra da mi je dopustila otići u daleku Indiju, da se mogu brinuti za tebe«.
»O, zar je tvoja majka tako daleko? Ja bih želio jednom otići tamo i reći hvala što te je poslala meni!«
»Đon, to je daleko, daleko... Petnaest dana hoda na velikoj lađi. Ti se samo moli za moju majku, a ja ću joj pisati da je i ti voliš i da si joj zahvalan. To će je mnogo razveseliti«.
Đon se sastao sa svojom sestricom, koja je nešto starija od njega. Plakali su zajedno. Ostali su sami na ovome svijetu, znali su da su siročad. No misionar je postao njihova majka, i on će se za njih brinuti, »misionar, kojeg je majka poslala iz daleke zemlje da se brine za mene«, rekao je Đon sestrici.
Kako je majčinska ljubav nešto veliko i uzvišeno! Ali je majčinska žrtva još veća i uzvišenija, jer žrtvujući svoga sina Bogu, pruža utjehu stotinama ražalošćenih i bolnih srdaca.
Vaš otac Ante
Bošonti, 1. ožujka 1940.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
9. DAN
VIJESTI IZ BOŠONTIJA
Predragi dobročinitelji!
Preko »Katoličkih Misija« javljam se ovim kratkim listićem svima onima kojima dugujem odgovor i koji čekaju na vijesti iz Bengalije. Zbog nesigurnih prilika u Europi leže pisma već tri mjeseca na stolu... To je, eto, razlog tolikog zakašnjenja.
Danas sam napokon poslao oko 150 pisama, pa neka Mala Svetica pazi na njih, da sretno k Vama dospiju. Želio sam odjednom svima odgovoriti, no to dakako ne ide tako brzo, kako bih želio. Na postaji ima mnogo posla. Kroz ovu nedjelju sva će zahvalna pisma biti razaslana preko Misijske centrale u Zagrebu. Tamo ih šaljem sve preporučeno, jer je tako sigurnije. Koliko će dana putovati ni sam ne znam. Svakako više od mjesec dana. Zakasnit će malo listovi, no molitve i naše misijske žrtvice prispjele su na vrijeme pred Božje prijestolje. Mislim da Vam to ne trebam posebno ni spominjati. Nalazimo se u tako teškim prilikama, da nas je Vaša pomoć ganula upravo do suza. Svuda naokolo rat, misli su ljudi upravljene prema bojnim poljima, te se jedva tko sjeća daleke Bengalije i onih koji u njoj žrtvuju svoje živote za spasenje neumrlih duša. No Vi se dnevno nas sjećate, za nas se molite i žrtvujete. Hvala Vam dragi dobročinitelji!
Neću ni kušati da zahvaljujem riječima. Isusu ću u svetohraništu reći da On preko svoje Male Blagajnice iz Lisieuxa uredi naše račune s Vama. Mnogo je duga, znam dobro, no Mala Svetica je bogata, svima će ona obilno naplatiti.
Molite se za nas i nadalje, osobito za nas mlađe, da bismo vesela srca mogli naprijed, da bismo mogli potpuno žrtvovati sve svoje sile i živote za širenje kraljevstva Božanskog nam Vođe!
U Isusu zahvalni otac Ante
Bošonti, 10. srpnja 1940.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Hvala svima koji ste se uključili u ovaj molitveni hod za proglašenje našeg sluge Božjega oca Ante Gabrića blaženim i svetim.
„Svima od srca hvala! U ovakvim prilikama nedostaju riječi. Pa stoga je najbolje da vam zahvalimo pred svetohraništem u našoj maloj misijskoj kapeli. Tamo je vaš i naš najveći prijatelj, koji zna da vam mi misionari želimo najbolje, pa će On to i dati, onaj Isus, za kojega vi toliko radite i žrtvujete se.“
sluga Božji otac Ante Gabrić
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. svibnja.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG) Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
