Sveta Euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Svi oni koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom vjerničkom zajednicom Crkve sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.
“'Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-činsvoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'“. (KKC 1323)
1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života
Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo našega života s Bogom i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U Euharistiji jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetome. Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše kršćanske vjere.
“'Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života".' 'Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.'“ (KKC 1324)
“Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.“ (KKC 1326)
2. Naziv sakramenta Euharistije
Naziv euharistija dolazi od grčkog glagola “eucharistein“, što znači zahvaljivati, a odnosi se na Isusovu zahvalu na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima prije nego što je bio predan u smrt. Taj isti glagol odgovara hebrejskoj riječi “barak“ i izražava blagoslivljanje Boga zbog velikih spasenjskih djela koja se odnose na oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva.
“Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike.
Naziva se:
Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,x; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“ (KKC 1328)
Izvješća iz novozavjetnih tekstova donose u veoma usku vezu zahvaljivanje na Posljednjoj večeri s Isusovim odlaskom u smrt te se ujedno aludira na iskustvo što ga je izraelski narod imao napuštajući Egipat, zemlju svoga sužanjstva, i vraćajući se u obećanu zemlju, zemlju slobode.
“Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.“ (KKC 1329 a)
Dakle, uspostavljaju se odnosi: egipatsko sužanjstvo – oslobođenje iz njega i ulazak u obećanu zemlju; Isusova smrt – oslobođenje u uskrsnuću i ulazak u novi život.
Izraelski narod je slavio Pashu – prijelaz iz ropstva u slobodu – kao spomen na svoje oslobođenje iz Egipta; kršćani slave svoju “pashu“ – prijelaz iz ropstva Sotone u slobodu djece Božje – ili Euharistiju kao spomen na svoje oslobođenje od smrti preko Isusova umiranja i uskrsnuća.
Ta dva slavlja, židovska i kršćanska “pasha“, dakle, dotiču se u spomenu oslobođenja, bilo od sužanjstva u Egiptu, bilo od ropstva grijeha.
“Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta Žrtva - jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, "žrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza.
Sveta i božanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. (KKC 1330)
I jedno i drugo se uprisutnjuje kroz gozbu, zajedništvo za stolom. Za istočnjake gozba ima dublji smisao negoli za zapadnjake. Zajedništvo je stola, za istočnjake, jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja, dok se kod zapadnjaka na stol gleda kao na mjesto utažavanja gladi i žeđi.
U svjetlu istočnjačke koncepcije treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama. Novi Zavjet, naime, opetovano izvješćuje kako se Isus za uzimanja susretao s ljudima, kako jede i pije s prijateljima. Sve to kazuje da Isus nije tu tek da utoli glad niti samo kao Učitelj koji se koristi prilikom da proširi svoje istine nego da traži zajedništvo s ljudima. Krist je išao u tome tako daleko da je, na čuđenje suvremenika, blagovao i s grešnicima (usp. Lk 19,1-10)
Isusovim protivnicima nije promaklo što je On time htio pokazati, pa su prigovorili njegovim učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (Mk 9,11)
Naime, ako se Isus druži s grešnicima, prema ondašnjem ga shvaćanju treba smatrati grešnikom. U Evanđeljima se pak o tom “sablažnjivom druženju“ Kristovu jasno govori kao o načinu pritjecanja u pomoć: “Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike. (Mt 9,12; Mk 2,17)
“Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus, kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore jedno tijelo.
Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.“ (KKC 1329b)
Nadalje, Isus nije samo prihvaćao poziv na gotov, pripravljen stol nego je i sam pripravljao takve susrete, čega je vrhunac Posljednja večera uoči njegove smrti na križu. On poziva na tu večeru svoje prijatelje, sprema učenike i dijeli kruh života. I dok uzvanici zajedno jedu i piju, događa se nešto sasvim novo – ostvaruje se zajedništvo u koje se Isus unosi svim svojim bićem i svom svojim životom.
On ne želi samo posredovati kruh nego hoće biti taj kruh koji ljudima daje vječni život. Hoće biti ona hrana koja će podržavati život i držati njegove sljedbenike na okupu u svim prilikama povijesti čovječanstva i za sve ljude svih vremena, kultura i jezika.
Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili i nalog: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19). Zato u svakom euharistijskom slavlju Crkva želi uprisutniti tu želju svog osnivača i učitelja Isusa Krista koji po pričesti želi ostati sa svojima i bit u svojim vjernicima do svršetka svijeta.
“Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje 'općinstva svetih', o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina...” (KKC 1331)
“Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.” (KKC 1332)
2. DAN
3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi
2. Znakovi kruha i vina
U Starom Savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni Bogu kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju.
Međutim u povezanosti s izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog sužanjstva ti plodovi poprimaju novo značenje.
Beskvasni kruh, naime, koji su Židovi jeli svake godine na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Zatim spomen “mane” u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svakidašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima danima njihovim ocima.
“Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje.
Stoga čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Isto tako očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.
“U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: 'Uze kruh (...)', 'Uze čašu punu vina (...)'. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod 'rada ruku čovječjih', ali ponajprije 'plod zemlje' i 'plod trsa', darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je 'iznio kruh i vino' (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.” (KKC 1333)
Prva Isusova najava Euharistije unijela je podjelu među njegove učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o njegovoj muci i smrti, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba.
Gospodinovo pitanje apostolima: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) odjekuje stoljećima neprekidno kao poziv njegove ljubavi, da ljudi otkriju da je On jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i da primiti dar njegove Euharistije s vjerom isto je što i primiti njega samoga kao Spasitelja.
Ustanovljenje Euharistije
Tri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Međutim, Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu Euharistije pripravljaju. Krist se tu predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao da bi ljudima dao život vječni. I da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv za hranu i piće, Isus je izabrao vrijeme židovske Pashe.
“Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati Pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: 'Hajdete, pripravite nam da blagujemo Pashu'. (...) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše Pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: 'Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen'. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20).” (KKC 1339)
Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj Pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi da konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu. Euharistija anticipira također konačnu Pashu u slavi nebeskog Kraljevstva.
“Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. 'U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.' (Tridentski sabor: DS 1740)” (KKC 1337)
“Ovo činite meni na spomen”
Od svojega početka Crkva je uvijek bila vjerna Gospodinovu nalogu da slavi Euharistiju. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: “Bijahu postojani u naumu apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,42-46)
“Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.” (KKC 1341)
Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća, odnosno nedjelju. Tako se slavlje Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana. Stoga slavljenje Euharistije danas nalazimo s istim osnovnim ustrojstvom svugdje u Crkvi. Euharistija zato ostaje središte života cijele Crkvei svakog pojedinog kršćanina.
“Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću 'uskom stazom Križa stupa' prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.” (KKC 1344)
3. DAN
4. Liturgijsko slavljenje Euharistije
Iz drugoga stoljeća kršćanstva imamo svjedočanstvo svetog Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama već onda odvijalo euharistijsko slavlje.
“Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do danas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:
- okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi s čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom;
- Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću.
Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno 'samo jedan bogoštovni čin', stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.“ (KKC 1346)
Kako se doznaje iz Evanđelja na isti način se je odvijala i večera na dan uskrsnuća koju je uskrsli blagovao s učenicima u Emausu. Putem im je tumačio pisma koja su govorila o njegovoj muci i smrti, a zatim dok bijaše s njima za stolom, “uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im je davao“ (Lk 24,13-35).
“Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga Saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista – Glave: 'persona Chirsti capitis') predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.“ (KKC 1348)
Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari Zavjet, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja.
Nakon homilije kojom svećenik (prezbiter ili biskup) potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede molitve vjernika ili prošnje za sve ljude, prema riječima apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2)
Zatim slijedi prinošenje darova ili prikazanje.
Na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”, zahvali Ocu, blagoslovi ih i dade učenicima svojim da jedu i piju kao njegovo Tijelo i Krv. Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos Tijela i Krvi Kristove, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz Njegova stvaranja. Prinošenje darova na oltaru preuzima Melkisedekova gesta i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. Isus, u toj svojoj žrtvi, sam privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da Bogu prinese žrtve.
Kršćani već od početka također, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose i svoje darove da se podijele s potrebnima.
Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati svojim božanstvom.
U Anafori, odnosno s euharistijskom zahvalnom i posvetnom molitvom stižemo u srce i na vrhunac slavlja.
U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela: za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidmoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetome pjevaju.
“U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze).
U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.” (KKC 1353)
U anamnezi, odnosno molitvi koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista, svojega Gospodina, te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina koja nas s njime pomiruje.
U svojim prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom, nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima: s papom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno sa njihovim Crkvama.
“U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju 'kruh s neba' i 'čašu spasenja', Tijelo i Krv Krista koji se predaje 'za život svijeta' (Iv 6,51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili 'euharistirani' (=nad njima je izrečena euharistija), 'mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikome nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku'.“ (KKC 1355)
4. DAN
5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu
Zahvaljivanje je jedna od karakteristika plemenite osobe, koja dar drži posebnim znakom pažnje i ljubavi. Takve su osobe nadasve otvorene Božjem djelovanju, jer u stavu zahvaljivanja čovjek je sposoban priznati i primiti Božju ljubav koja se očituje u mnogolikosti darova. Što životno zahvaljivanje znači, traži i daje, pokazuje Isusov život. I njegova je posljednja večera bila sva u znaku zahvaljivanja Ocu.
“Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega 'zahvaljivanje'.“ (KKC 1360)
Crkvena Euharistija preuzima to Isusovo zahvaljivanje Ocu. Ona je u biti hvalbena molitva kojoj se u Kristu i s Kristom zahvaljuje Bogu za primljene darove.
Velika crkvena euharistijska molitva, kanon, svjedoči nam da su riječi izgovorene na Posljednjoj večeri riječi koje se izgovaraju u svakoj euharistiji te su u isto vrijeme izraz kršćanskog stava, stava hvaljenja i veličanja. U riječi i činu zahvaljivanja Crkva se susreće sa samim Gospodinom, prima ga i postaje dionik toga njegova djela.
“Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na križu jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.“ (KKC 1359)
Židovi su slavili Pashu kao spomen svog oslobođenja iz egipatskog sužanjstva i prigodom toga godišnjeg blagdana sjećali su se nevolja podnesenih u Egiptu i spasenja snagom Božje ruke. U jeruzalemskom hramu klali bi se vazmeni janjci, čija bi se krv izlijevala na oltar kao žrtveni prinos. Meso koje se davalo za žrtvu vraćalo bi se prinosnicima za večernji vazmeni obrok. Za taj su se obrok još uzimali beskvasni kruh, gorko zelje i vino, i sve je to trebalo biti spomen na izlazak iz Egipta.
U pozadini svega stajalo je pak uvjerenje da se svečanim činom ponovo uspijeva doći u doticaj s jednom davnom stvarnošću, s događajem Pashe, s veličanstvenim Božjim činom koji je omogućio da izraelski narod nakon stoljetnog zatočeništva ponovno stekne slobodu.
U vezi s tim, ubrzo su i sami kršćani u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću prepoznali nastavak i vrhunsko ispunjenje događaja nove Pashe, odnosno prijelaz iz ropstva kraljevstva tame i zla u kraljevstvo svjetlosti i slobode djece Božje na čemu su svom dušom i srcem zahvaljivali Ocu.
“Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenoga svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.“ (KKC 1361)
Ovo židovsko iskustvo prijelaza iz sužanjstva u slobodu, duboko utisnuto u narodno sjećanje, uzima se kao prototip za “novo nebo i novu zemlju“ gdje će čovjek zauvijek živjeti sretan, bez bojazni da bi nešto moglo pomutiti njegovu beskonačnu sreću. Čovječanstvo je trebalo nekoga da mu otvori put u nova prostranstva života, do tada samo slućena, ali ne i iskušana. Trebalo je nekoga tko će prokrčiti prolaz do tada novog iskustva, iskustva da se ljudski život mijenja, ali ne i oduzima.
Tu ulogu (misiju, poslanje) uzima na sebe Isus Krist i ona se na posebno intenzivan način počinje odvijati upravo činom Posljednje večere.
“Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: 'Ovo činite meni na spomen' (1 Kor 11,24-25).“ (KKC 1356)
“Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.“ (KKC 1357)
Starozavjetni pashalni jaganjac za Izraelca je utjelovljivao beskrajnu nadu da sam Bog uzima njegovu sudbinu u svoje ruke i da će ga on osobno izvesti iz ropstva u put slobode. Novozavjetni Jaganjac – Isus Krist, također, poput starozavjetnoga, prolijeva svoju krv, ali njen učinak neće više biti obećanje zemlje slobode i blagostanja nego otvaranje pristupa “prostorima“ gdje će se čovjek ostvariti u svoj svojoj punini, kao neprolazno biće.
U kršćanskoj tradiciji ti novi prostori nazivaju se nebom, a oblik života vječnim životom.
Taj novi oblik života gdje će biti “otrta svaka suza s lica“ i gdje će “čovjek biti sličan Bogu“, biva predmetom beskrajne nade koja je već zaživjela. Sada više nije na djelu kao kod pashalnog spomena neki zastupnik u osobi svećenika, nego sam Gospodin. Sada se ne prolijeva krv životinja koja ima tek simbolično značenje zaštite, nego se žrtvuje Kristova krv kao zalog vječnosti svakome onome koji želi biti njen dionik. Sada je nadvladana ne vanjska ugroženost od neprijateljskih sila, nego nutarnja prijetnja što dolazi od grijeha kao oblika razdvojenosti čovjeka od Boga. Sada nije postignuta neka prolazna pobjeda nad neprijateljima, nego konačne pobjeda nad Sotonom neprijateljem i ubojicom ljudi od postanka svijeta.
Sada se može blagovati od pravoga vazmenog Jaganjca, Sina Božjega; može se primiti plod njegove žrtve i postići udio u njegovoj vječnoj slavi.
“Euharistiju treba dakle promatrati:
- kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;
- kao spomen-činžrtve Krista i njegove Tijela;
- kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.“ (KKC 1358)
5. DAN
6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve
Prema Svetom pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi, za svoj narod. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način se posadašnjuju, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta. Svaki put kad se slavi židovska Pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.
U Novom Zavjetu spomen poprima novo značenje. Kad Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan među vjernicima. Žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna. “Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, 'kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac', vrši se djelo našeg otkupljenja.” (LG 3)
“Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.” (KKC 1362)
“Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: 'Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje' i 'Ova čaša novi je Savez u mojoj Krvi koja se za vas prolijeva' (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge 'na otpuštenje grijeha' (Mt 26,28).” (KKC 1365)
Dakle, Euharistija je žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa i jer je njezin spomen-čin i jer primjenjuje njezin plod na vjernike. Krist, Bog i Gospodin naš, na oltaru križa prikazao je jednom sebe smrću Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje ljudi. Budući da se njegovo svećenstvo nije imalo smrću ugasiti (usp. Heb 7,24-27), na Posljednjoj večeri, “o ne noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), htjede ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu kako to zahtjeva čovjekova narav.
Po toj žrtvi će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (usp. 1 Kor 11, 23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.
“Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja'. 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u Misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.'“ (KKC 1367)
Postojanje za Boga i postojanje za ljude istinski je način Kristova postojanja. To vrijedi za svaki trenutak njegova života i smrti. To vrijedi i za njegovu euharistijsku prisutnost. U euharistijsku prisutnost. U euharistijskoj žrtvi Krist postaje stvarno prisutan u svome narodu. U kruhu i vinu spoznajemo ne samo nov način njegova bivovanja za druge nego i sami postajemo dionici toga novog oblika življenja.
Po Euharistiji Gospodin želi biti među svojim vjernicima, dapače u njima kao onaj koji se do kraja daje u obliku riječi, kruha, vina, znaka, geste, simbola. Sudjelovanje na Misi nije, prema tome, čisto vršenje neke obveze, ispunjavanje nekog znaka, nego angažiranje cjelokupne osobe: njena srca, njene savjesti, njenih radnji, njene svijesti da bi ovakav susret stoga morao biti i izvor nove snage za njezin daljnji kršćanski život.
“Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnje, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.” (KKC 1363)
Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (ecclesia orans).
Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. Stoga možemo reći da je Onaj koji se na križu dao iz ljubavi za svoje, i to se dao do kraja, pravdajući im nadu i onda kad se činila najmanje utješnom i perspektivnom, u trenutku smrti, je isti onaj koji u Euharistiji djeluje kao okupljač svoje zajednice, kao Onaj koji joj predsjeda svojom riječju, kao Onaj koji je hrani sobom samim ne štedeći ni vlastito tijelo i krv.
“Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome prinose euharistijsku žrtvu: Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio. Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.” (KKC 1369)
Kao što je Isus bio na križu žrtva, cijena novog života koji će se živjeti u Bogu i s Bogom, bez opasnosti da će ikada više prestati, tako i po Euharistiji On neprekidno nastavlja svoje žrtveno djelovanje dajući svakom čovjeku mogućnost da postane sudionikom plodova nastalih po njegovo umiranju. Isus se žrtvovao za sve ljude i zato svi ljudi po njemu imaju pristup onome što je želja svih – živjeti, vječno živjeti, nikada ne umrijeti.
"S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetih. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru." (KKC 1370)
“Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, 'koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili', da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir.” (KKC 1371)
Misna se žrtva tumači iz žrtve na križu i onoga što je uslijedilo: Kristova uskrsnuća i pobjede nad smrću. Tako misna žrtva objedinjuje cjelokupno spasenjsko otajstvo Kristovo (pashalni misterij): muku, smrt i uskrsnuće. Od te žrtve na križu dobiva i euharistijska žrtva smisao i snagu. Ona je način na koji se po Gospodinovoj zapovijedi navješćuje i posadašnjuje u naviještanju događaj križa, način na koji se mi uključujemo u spasonosni hod prema besmrtnosti.
Zato nas Crkva neprestano potiče na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našega Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji.
6. DAN
7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga
Isus Krist koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s neba na zemlju, za nas na križu umro i uskrsnuo od mrtvih, koji je sada “zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u svojoj Crkvi na više načina. Prisutan je u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Zatim je prisutan u siromasima, u bolesnima, u zatočenima (MT 25,31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama” (SC 7) kruha i vina, odnosno po svome tijelu i svojoj krvi.
“Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je 'tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti'.
U presvetom sakramentu Euharistije 'sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist'. 'Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek'.” (KKC 1374)
U središnjem dijelu euharistijske molitve svećenik polaganjem ruku zaziva Duha Svetoga nad darove kruha i vina i izgovara Isusove riječi s Posljednje večere po kojima se ti isti darovi kruha i vina pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Tako sam Krist čini ono što čini svećenik.
“Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati … Ovo je kalež moje krvi …'.” (KKC 1412)
“Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.” (KKC 1413)
“U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje:
Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.
A sveti Ambrozije veli o pretvorbi:
Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.” (KKC 1375)
“Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: 'A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transsupstancijacijom.” (KKC 1376)
“Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvetu i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.” (KKC 1377)
7. DAN
8. Štovanje Euharistije
U misnoj liturgiji mi izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji pod prilikama kruha i vina, između ostalog, i poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu.
“Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja čuvajući s najvećom pomnom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.” (Pavao VI. Enciklika Mysterium fidei)
Svetohranište ili tabernakul služilo je u početku kršćanstva za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu u crkvi i treba biti napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u presvetom sakramentu Euharistije.
“Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstven način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti On ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja.
Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremno da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.” (KKC 1380)
Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu Euharistije 'ne može se spoznati osjetilima' – veli sveti Toma Akvinski – 'već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu' (sv. Toma Akvinski Summa theologiae, III, 75,1). Zato, tumačeći riječi iz Lukina evanđelja (Lk 22,19): 'Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati', sveti Ćiril izjavljuje: 'Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer On, koji je Istina, ne laže.” (sv. Ćiril Aleksandrijski, Commentarius in Lucam, 22,19; PG 72,921 B).
“Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. 'Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu'.” (KKC 1418)
8. DAN
9. Vazmena Gozba
Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.
“Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.” (KKC 1411)
Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu. Po ovom sakramentu On izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.
“Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.” (KKC 1408)
Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.
“Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjem. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.” (KKC 1382)
Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu.” (Iv 6,51,54,56)
“Oltar, oko kojeg se sabire crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. 'Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?' – veli sveti Ambrozije, a na drugom mjestu: 'Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo'. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.” (KKC 1383)
a) Pričest Tijelom i Krvlju Kristovom
Gozba s drugima, zahvaljivanje kao spomen, predanje i žrtva idu za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom. Jer, ako smo povezani s njim, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom, a u određenom smislu i s cijelim svijetom. Ljubav hoće zajedništvo. Isus je iz ljubavi prema svojima položio za njih život i tako uspostavio sponu koja stvara najčvršće zajedništvo. On sa svojima ne samo da želi biti “jedno srce i jedna duša“ nego se i dušom i tijelom vezati za njih, onako kako je hrana vezana za tijelo.
“Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: 'Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.' (Iv 6,53)“ (KKC 1384)
“Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: 'Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela' (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.“ (KKC 1385)
“Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.“ (KKC 1415)
Pred veličinom ovog presvetog sakramenta Euharistije vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: “Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo et sanabitur anima mea – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ (Mt 8,8).
“Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.“ (KKC 1416)
Da se primjerno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisano u njihovoj Crkvi. Također tjelesno držanje, kretanje, odjeća, izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka susreta s Kristom kada On biva naš gost.
“Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: 'Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.' (SC)“ (KKC 1388)
“Crkva obvezuje vjernike da u 'nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji' i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.“ (KKC 1389)
Iz pastoralnih razloga zakonito se ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji način pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ipak, sveta pričest što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama kruha i vina; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe. To je redovit oblik pričešćivanja u istočnim obredima.
Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije.
b) Plodovi Pričesti
Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesni način čini pričest u našem duhovnom životu.
Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetome“ (P. O. 5), čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja ovom zemljom, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina za vječnost.
“Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu' (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: 'Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni' (Iv 6,57).“ (KKC 1391)
Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas“ i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha“. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih padova.
“Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu.“ (KKC 1394)
Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme euharistijske žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga. Isto tako ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti raspeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.
“Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.“ (KKC 1395)
“Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija: 'Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,16-17).“ (KKC 1396)
Euharistija nas također obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći i sestrama prepoznavati Krista.
Euharistija isto tako potiče i ubrzava jedinstvo kršćana. Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.
“Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. 'Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom'. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, 'jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast' (Kan 844,3).“ (KKC 1399)
Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve, a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva.“ (II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 22). To je razlog zašto Katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama, iako i one ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak.
“Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.“ (KKC 1401)
9. DAN
10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika
Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije jer tako se najbolje pripravljaju za budući život u vječnoj slavi nebeskoga Oca.
“U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: 'O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave'. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara 'napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću', to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.” (KKC 1402)
Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26,29).
Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća toga obećanja Kristova te upravlja pogled prema onome “koji dolazi” (Dj 1,4) u slavi. Crkva vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi Gospodine Isuse!” (Otk 22,20).
“Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo 'čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista', moleći da svi skupa vječno 'uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu'.” (KKC 1404)
Doista, nema sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije u iščekivanju te velike nade novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost.
