Bog je životinje stvorio prije samog čovjeka, tako da im je čovjek davao imena (Post 2,19-20). Nakon prvog grijeha, Bog je bio taj koji je čovjeku i ženi načinio odjeću od životinjskog krzna (Post 3,21). Moglo bi se reći da su životinje pratile i prate čovjeka tijekom cijelog njegova postojanja. One su čovjeku pomagale kod obrađivanja polja, kod nošenja tereta, njih je čovjek koristio za prehranu, njihovom kožom se odijevao, čak se krv životinja koristila kao zadovoljština za grijehe čovjekove. U Svetom pismu se izričito spominje skoro stotinjak životinja. S tim da treba reći da to nije popis svih sisavaca koji se mogu naći na području Svete Zemlje. Čitajući Sveto pismo, čovjek može ostati iznenađen pojedinim životinjama te se upitati što je to Behemot (Job 40,15), Levijatan (Job 3,8), Lilit (Iz 34,14)?
Ovce i janjci za posebne prigode Što se tiče životinja u Bibliji, jednu stvar treba naglasiti, a to je da je ponekad vrlo teško sa stopostotnom sigurnošću identificirati pojedine životinje u Bibliji, tj. točno prevesti što pojedine hebrejske riječi znače. Razni prijevodi nude razne mogućnosti. Razlog tome je što je točno značenje hebrejskih riječi izgubljeno tijekom povijesti, pa prevoditelji pokušavaju donijeti opis koji odgovara istom rodu životinja. Tako se recimo i u hrvatskim prijevodima Izl 25,5 jednom kaže da je koža od „pliskavice” (Silvije Grubišić – Franjevačka Biblija), drugi put od „fine kože” (Silvije Grubišić – Biblija Kršćanske sadašnjosti); treći put da je koža od „morske krave” (Ivan Šarić); četvrti put od „kože jazavčje” (Đuro Daničić). Pojedine vrste životinja su i izumrle, te se danas pokušava donijeti opis koji bi odgovarao dotičnoj životinji ili nekoj sličnoj. Od domaćih životinja sisavaca Biblija spominje dosta njih, i biblijski ljudi su ih koristili prije svega kod obrađivanja zemlje. Najčešće domaće životinje su bile ovce i koze koje jako dobro podnose suhu i vruću klimu Bliskog istoka. Od svih prednjače ovce koje su bile možda najkorisnije životinje. Ovce (hebrejski kebeś), koje se u Bibliji spominje oko 750 puta, su se prije svega uzgajale radi vune, koja je bila vrijedna trgovačka roba, i njom se čak plaćao danak. Tako 2 Kr 3,4 ističe: „Meša, kralj moapski, bio je stočar i slao je izraelskom kralju u danak stotinu tisuća janjaca i vunu od stotine tisuća ovnova.” Koliko su ovce bile važne pokazuje i primjer striženja ovaca (koje se radilo tijekom travnja - svibnja), što su biblijski ljudi doživljavali kao „svečanost”, a to potvrđuje i zgoda o Nabalu i Davidu (vidi: 1 Sam 25,2. Ponekad je svečanost i graja kod striženja ovaca bila i prigoda za ubojstvo, kao što je opisano da je Abšalom ubio svojeg brata Amnona – 2 Sam 13,23-30). Uz vunu, ovčje meso se koristilo za hranu, a krzno za odijevanje. Od ovaca se koristilo i mlijeko i mliječne prerađevine, kao i rogovi, a izmet se koristio kao gnojivo. Primjer domaćinstva i dobrodošlice gostima bio je klanje janjeta i objedovanje istoga. Međutim, ovce i janjci nisu bili svakodnevna hrana, nego hrana za posebne prigode.
Prvo zanimanje „pastir” Budući da su ovce bile lak plijen za divlje životinje (vidi: 1 Sam 17,34-35; Am 3,12), Biblija je često isticala važnost pastira koji se brine za stado i koji ga štiti. Dužnost pastira je bila naći dovoljno hrane i vode za svoje ovce. Stoga se u istočnjačkoj kulturi često koristila i slika kralja koji je „dobri pastir” svojeg stada. Psalam 23 čak poistovjećuje dobrog pastira s Bogom ističući da je „Gospodin pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam”. Slika Boga kao pastira mogla je potjecati još od izraelskog boravka u pustinji gdje je Bog taj koji ih je štitio. Iako se Bog u Starom zavjetu rijetko naziva pastirom, taj koncept je bio čest i uobičajen tijekom izraelske povijesti. Kao što je rečeno, i narodne vođe su smatrane pastirima, iako je u svijesti bilo da je Bog bio prvotni pastir. Zanimljivo je da se u Bibliji ni za jednog izraelskog kralja ne kaže izričito da je bio pastir; ipak se ova titula implicitno primjenjuje na Davida kad se u 2 Sam 5,2 kaže da je on „pasao izraelski narod”. Koliko su ovce bile važne za biblijskog čovjeka pokazuje i činjenica da je prvo zanimanje koje se spominje u Bibliji, bilo upravo „pastir” (Post 4,2 – Šarićev prijevod).
Biblija čak govori da je dobri pastir ovce poznavao po imenu, a one su prepoznavale njegov glas, a on je čak bio spreman dati svoj život za njih (ovu sliku Isus upotrebljava za sebe – vidi: Iv 10,1-15). Slika Isusa kao pastira pojavljuje se na samom početku, kod njegova rođenja, kada se Isusu, drugom Davidu, pastiri pored Betlehema idu pokloniti kao kralju „mira” (Lk 2,8-20), a upravo je David onaj s kojim će Bog sklopiti „mir” u Starom zavjetu (vidi: Ez 34,23-25). Slika ovaca i pastira se koristi i za kraj svijeta u Mt 25,31-33: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.
Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.” Isusa kao dobrog pastira moraju slijediti i njegovi nasljednici u prvoj Crkvi koji moraju pâsti stado i nadgledati ga oduševljeno, te biti uzori stada (usp. 1 Pt 5,2).
