Pokojna Pinin Brambilla bila je jedna od vodećih svjetskih autoriteta za očuvanje i restauriranje talijanskih renesansnih freski. Umrla je u dobi od 95 godina, 20 godina nakon što je završila možda jedan od najvažnijih zadataka u svojoj karijeri: restauraciju Leonardove Posljednje večere. Na njoj je počela raditi 1977. i završila 1999. Provela je ukupno 21 godinu radeći na ovom remek-djelu.
Mnogi su i ranije pokušavali spasiti Leonardovo djelo, ali uglavnom nisu uspjevali. Otkako je Leonardo završio ovo djelo 1498. godine, na njemu je radilo šest restauratora. Uspjeli su promijeniti samo fizionomiju, karakteristike i izraze lica apostola – pa čak i središnju figuru, samog Isusa. Jedino je Brambilla uspjela obnoviti impozantnu 15 stopa visoku fresku koja je ukrašavala zid refektorija u samostanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu.
„Kada sam prvi put vidjela fresku (Leonardov mural), nisam mogla vjerovati svojim očima”, rekla je Brambilla Mikeu Lanchinu za BBC 2016. godine. „Niste mogli vidjeti originalnu sliku: bila je potpuno prekrivena žbukom i slojevima boje. Morala sam se zapitati je li ovo uopće Leonardovo djelo ili nije, jer je freska bila potpuno neprepoznatljiva […] Ono što smo pokušavali našom restauracijom bilo je vratiti izvorne značajke svakog lika. I to je bilo vrlo uzbudljivo.”
Leonardov neuspjeli eksperiment
Freska je počela propadati čim je završena, a to je bila krivnja samog Leonarda: odbacio je tradicionalnu tehniku slikanja freski, koja od umjetnika zahtijeva da nanese boju na sloj još uvijek mokre vapnene žbuke. Ova tehnika omogućava da se pigment zalijepi za zid, ali zahtijeva od umjetnika da radi brzo, prije nego što se žbuka osuši. Leonardova pozornost usmjerena na detalje i perfekcionizam bili su nespojivi sa zahtjevima užurbanog freskoslikarstva, pa je odlučio primijeniti eksperimentalnu tehniku koja se sastojala od slikanja temperom ili uljem na suhoj površini žbuke.
Budući da pigmenti nisu bili trajno pričvršćeni za zid, ubrzo su se počeli ljuštiti.
Mnoge druge okolnosti također su oštetile remek-djelo. Zid refektorija na kojem je freska oslikana upio je vlagu podzemnog toka koji je tekao ispod samostana – detalj kojeg Leonardo nije bio svjestan. Također je stradao od dima i pare koji su izlazili iz obližnje kuhinje. Napoleonova vojska koristila je zgradu kao konjušnicu. A, tijekom Drugog svjetskog rata, na samostan je pala saveznička bomba.
Međutim, kako je objasnio BBC, najvećim neprijateljem Brambilla je smatrala "nesretni napore očuvanja koji su uloženi da se spasi."
Uklanjanjem stoljeća sumnjivih restauracija, “ linije koje su bile grube i neizražajne postale su delikatne i profinjene. Sada ste mogli jasno vidjeti hranu na stolu i bore na stolnjaku .” I dok neki kritičari smatraju da je restauracija skinula previše boje s djela, drugi kažu da izgleda gotovo jednako kao kad ga je Leonardo završio.
.
